Pavo Đukan iz Mihanića ima tek 27 godina diplomirani je inženjer krajobrazne arhitekture, ali i aktivni folkloraš, graditelj suhozida, vodič kajaking tura, a velika ljubav su mu strani jezici te putovanja. Prije godinu dana, vratio se iz Zagreba u rodne Konavle gdje je, kaže, kvaliteta života jednostavno nezamjenjiva, a krajolici inspiriraju.
Široki interesi na pragu zrelosti doveli su ga u nedoumicu oko izbora budućeg zanimanja, pa se tako nakon završetka dubrovačke opće gimnazije prijavio za volontiranje u sklopu programa Worldwide Opportunities on Organic Farms.
– Nakon srednje škole sam se dvoumio između jezika, biologije i arhitekture. Odlučio sam razmišljati malo duže, pa sam volontirao. Bio sam godinu dana u Škotskoj na imanju nedaleko od grada Dundee. Radio sam uglavnom na održavanju dvorca, starog oko 400 godina. Bilo je to baš zabavno iskustvo. Onda sam se vratio doma, odradio sezonu u turizmu i donio odluku. Upisao sam Agronomski fakultet u Zagrebu, smjer Krajobrazna arhitektura. Činilo mi se to kao neko čvrsto zanimanje, koje ipak dopušta kreativnost, a ujedno se uči jako puno biologije. Čini se da sam dobro izabrao jer sam prošle godine dobio čak tri različite ponude za posao u Dubrovniku.
Pavo je već na fakultetu počeo raditi u struci, kao suradnik tvrtki koje se bave prostornim planiranjem.
– Radio sam uz studij u firmi koja je izradila krajobrazne studije za Koprivnicu, Đakovo…
Možeš li nam usporediti krajobraze Dubrovnika i gradova na sjeveru, gdje si radio?
-U Dubrovniku postoji posebna kultura vrtova, ali nema puno javnog zelenila. Zelene površine su se razvijale u sklopu ljetnikovaca dubrovačke vlastele. Poseban je to stil dubrovačkih renesansnih vrtova, koji se temelji na izboru biljaka koje su prilagođene terenu, nagibima i vrsti tla te ne zahtijevaju puno vode. U kasnijem 19. i ranom 20. stoljeću u Dubrovniku se počinje razvijati kultura javnih parkova. Rezultat te promjene kulture su Gradac, park oko Vile Čingrije, Bogišić. Danas, čini mi se, nema „sluha“ za zelenilo i javne površine. Svaki je komad zemljišta građevinski i u privatnom vlasništvu. Svaka se parcela preizgrađuje, a postojeći parkovi se ne održavaju.
U kontinentalnim gradovima, prostor je drugačiji, ravan i ima ga više, a pod utjecajem austrijske, bečke kulture normalno je bilo da svaki grad ima svoj veliki javni park ili više njih. Parkovi su veći i stalno se održavaju i obnavljaju.
Želim napomenuti kako nekim stablima treba 100 godina da izrastu i da bi ih trebalo sačuvati. Živjeti blizu zelenila, parka ili u betonskom okruženju je velika razlika. Šumica od nekoliko stabala čini veliku razliku u kvaliteti života. Park je i mjesto druženja i okupljanja, a javni prostori važni su za izgradnju zajednice. Idealno bi bilo imati na 15 minuta hoda od kuće ili posla takav jedan javni, zeleni prostor.
Najljepši javni prostor za ovog inženjera krajobrazne arhitekture u Gradu je park Gradac.
Gradac je za mene čaroban prostor. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja sam tamo provodio puno vremena. Usred ljeta je gore ugodna temperatura, čuju se cvrčci, borovi i more. Ne treba tamo puno zahvata, ali ipak treba raditi na održavanju. Ne razumijem zašto se jedan takav nevjerojatan prostor toliko zanemaruje. Radio sam praksu na natječaju za Gradac, koji je završio 2020. Odabrano je rješenje uređenja koje podrazumijeva minimalne intervencije i minimalne troškove, ali se dosad ništa po pitanju uređenja Graca nije napravilo.
Površine koje su imale veliki potencijal postati novi dubrovački parkovi je šumica pokraj tvz. Karingtonke, gdje se sad gradi nova zgrada te ona na Ilijinoj glavici, koja je postala parkiralište. Nažalost obje su parcele građevinske i u privatnom vlasništvu. Ukoliko želimo imati više zelenih površina u gradu, morat će se poraditi na planiranju, ali i na otkupu privatnih zemljišta.
Pavo živi u Konavlima, gdje je krajolik, kaže zasad očuvan, no s novim prostornim planom bi moglo doći do veće izgradnje. Nada se da se parcijalnom gradnjom neće doći do uništavanja ambijenta.
-Radim u poduzeću koje se bavi izradom prostornih planova, a kao krajobrazni arhitekt prema prirodi imam malo više zaštitnički stav. Mi za razliku od arhitekata, koji su većinom fokusirani na zgrade i sadržaje, prostor promatramo u odnosu otvorenih i izgrađenih prostora, javnih i privatnih površina.
Ovaj se mladić lani iz Zagreba vratio u svoje Mihaniće, gdje je , smatra, kvaliteta života najbolja.
Živim u Konavlima. Imamo doma dosta zemlje, masline, lozu, voće, povrće. Gotovo sve što jedemo je naše. Kad izađem iz kuće puca pogled na širinu. Ljeti se digneš. Ne čuje se ništa, mir, tišina, prošetaš se. Grad je blizu, klima izvrsna. Lijepo je kao student živjeti u Zagrebu. Lijepo je putovati po svijetu, ali doma je najljepše živjeti.
Pavo Đukan nedavno je postao i predsjednik KUD-a Stjepan Radić iz Pridvorja u kojem je aktivni član od svoje 10. godine.
-Kad sam imao 10. godina, mama je mene i brata nagovorila da pođemo na probe. Bio sam aktivan u KUD-u kao plesač sve do fakulteta. Kad sam se lani vratio pozvao me tadašnji predsjednik Vlaho Mujo na putovanje s KUD-om u Tetovo i osjetio sam opet to zajedništvo i lijepu energiju pa sam kasnije prihvatio kandidaturu za predsjednika kad se Vlaho odlučio povući. Skupila se nevjerojatna mlada ekipa u novo vodstvo, a moram posebno istaknuti Vlaha Đivanovića i Stjepana Marinovića, ali i zahvaliti, Vlahu Muju, Ivici Karamanu i Denisu Koliću koji nam je 23 godine bio tajnik i knjigovođa.
Brojimo oko 70 aktivnih članova, uglavnom iz sela Gornje bande Pridvorja, Lovorne, Ljute, Drvenika, Dubravke, Dunava i Grude. To je dio života, tradicije i kulture. Kroz KUD čuvamo i običaje i zajedništvo. Odlična je ekipa. Ove smo godine odradili nekoliko nastupa, smotru folklora u Metkoviću, Đakovačke vezove i gostovanje u Novom Sadu. Plesne probe više godina nisu bile redovite. Sad jesu. Mateo Čanić nam je umjetnički voditelj, on ima puno iskustva iz Linđa, a u vodstvu je i KUD-a Marko Marojica. Stvorili smo ekipu od 30-ak aktivnih odraslih plesača. Kad sam se vratio nije mi bilo ni na kraj pameti da ću postat predsjednik, pristao sam pod uvjetom da ćemo ozbiljno raditi. Imamo i veliku grupu djece na plesnim probama. Zbor smo lani vratili, a vodi ga Rikard Kužnin iz klape Ragusavecchia. Imamo mandolinske sekcije, mlađu koju vodi dundo Mijo Radović iz Čilipa i stariju koju vodi Riki Kužnin. Imamo i zdravičarsku sekciju, koju vodi Vlaho Mujo, a tu su i Ivica Karaman i naravno Ilija Kesovija. I ja sam član zdravičara. Imamo i sekciju tradicionalnih instrumenata, koju vodi Stjepan Marinović. On je unuk Stjepana Marinovića koji je skupa s Ivom Oreškovićem osnovao KUD Stjepan Radić 1996. U novoj nas očekuju brojni nastupi.
Osim folklora, bavi se i zidanjem suhozida. Aktivan je član udruge Dragodid, koja promovira ovo staro umijeće.
Konavle su cijele premrežene suhozidima. Na orto-foto snimci iz 1968. najbolje se vidi kako su Konavle nekad izgledale. Svaki je dio bio obrađen i ograđen suhozidom. Sad imamo šumu, ali to su ustvari zarasli doci.
Posebnost konavoskog krajobraza upravo su suhozidi, odnosno terase, na padinama na kojima se nalazi plodna zemlja, koju od ispiranja štite baš suhozidi. Na faksu sam s profesorom Goranom Andlarom, koji mi je poslije bio mentor na diplomskome, sudjelovao na radovima vezanim uz suhozide. S udrugom studenata bio sam u Komiži, točnije u selu Dragodid po kojem je udruga dobila i ime. Sve je otud krenulo, a nastavilo se s obnovom kućerica po Konavlima. Lako je naučiti graditi međe, ali se cijelo vrijeme treba usavršavati. Treba imati dobro oko za kamen, i malo snage.
Udruga Dragodid ima 40-ak aktivnih članova, a ukupno oko 80-ak. S njima idem po cijeloj Hrvatskoj i popravljam međe, a moji me doma zafrkavaju da prvo popravim doma međe. Konavle su se već pozicionirale, kao lokacija koja cijeni suhozide. Lani smo u Cavtatu imali stručni skup o suhozidima, a sljedeće godine Suhozidno prvenstvo Hrvatske održat će se na Pločicama. S Goranom i kolegicama Anitom i Petrom trenutno radim na publikaciji “Suhozidna baština Konavala”.
Zašto su suhozidi važni?
Ima nekoliko vrsta suhozida, a u nas su uglavnom to podzidi, koji drže plodno tlo i čuvaju ga od ispiranja na padinama. Suhozidi ujedno zadržavaju i vlagu ljeti. Stari su ih gradili od kamenja koje bi našli na parceli. Postoje i drugačiji suhozidi oni koji su čuvali pašnjake. Oni su nešto viši da ih stoka ne može preskočiti. Različita svrha suhozida određuje i način gradnje.
Uza sve ovo o čemu smo dosada pričali, Pavo se bavi aktivno sportom.
Sad uglavnom idem u teretanu, a u Zagrebu sam se rekreativno bavio boksom. Bavio sam se i penjanjem, kajakingom, vozim biciklu, ali ništa profesionalno. I naravno plešem folklor, ali druge plesove.
Govori jako dobro engleski, sporazumijeva se na talijanskom i španjolskom, a trenutno pohađa tečaj B1 razine francuskog u Francuskoj Alijansi, učio je i njemački i arapski, a želja mu je naučiti i kineski. Kaže, želja mu je razumjeti kroz jezik različite kulture. Pitam ga kad stigne sve to raditi?
-Sve što radim volim i to radim jer me interesira. Možda to nekome izgleda previše, ali meni je to i hobi i novo znanje, koje me obogaćuje.
FOTO: Privatni album, Državna geodetska uprava – Geoportal
