Veliku Gospu ove 2024. godine pamtit ćemo po velikoj folklornoj priredbi koja se održala povodom 70. godišnjice KUD-a Čilipi, 30. godišnjice Klape Čilipi te 50. godišnjice Zavičajnog muzeja Konavala. U čilipskoj Precrkvi kako je padala noć, tako su se gomilale razgaljene skupine plesača, svirača i ostalih koji su došli obilježiti ovu veliku obljetnicu. Od najmlađih do najstarijih u konavoskoj robi, ponekad sve tri obiteljske generacije zajedno, redali su se rijetko viđeni prizori, a već na samom početku se vidjelo da će noć biti za pamćenje.
Napisala: Antonia Rusković Radonić
Od strane organizatora, KUD-a Čilipi osmišljen je protokol događanja tijekom kojeg nije samo održan nastup čilipskog KUD-a već su pozvani i gosti: KUD Stjepan Radić iz Pridvorja, KUD Marko Marojica iz Župe Dubrovačke te Folklorni ansambl Linđo iz Dubrovnika. Na jednom mjestu smo imali priliku vidjeti ponudu naših folklornih društava, štoviše, vidjeti po čemu se razlikuju i što ih odlikuje. Za sve koje interesira konavoska folklorna baština dogodio se pravi trenutak retrospekcije. Za sve ostale bila je to priredba u kojoj se moglo uživati.
Nakon protokolarnih govora program je započeo s domaćinima u prizoru iz konavoske svadbe i dijelom konavoske zdravice. Djeca iz publike su se pograbila za bombonima koje su bacale nevjesta i enđija, a odmah nakon toga nastupili su veterani KUD-a Čilipi koji su razgalili publiku. Povici iz publike: Bravo baba! zvižduci i skandiranje hrabrili su najstarije čilipske plesače. Među njima gospođa Stanković i gospar Novaković, najstariji balerini ovog KUD-a za koje kao da je vrijeme stalo. Balali su Potkolo kao i prije više od pedeset godina. To su oni trenutci kad tradicija napravi od osoba institucije. Kad nasljeđe postaje individualizirano i kad je publika u koncenzusu oduševljena.
Nakon najstarijih, plesala se Namiguša i Konavoska poskočica u kojima su se izmjenjivali prvi postav KUD-a Čilipi i brojni plesači poslijeratnih čilipskih generacija. Muški izvode figure držeći svoje partnerice kao “oko u glavi”, zagledajući se u njih tražeći osmijeh što nas uvelike podsjeća na trubadurski, kavalijerski život kojemu ženske odvraćaju blagim smiješkom i držanjem u kojemu je suzdržana sva ženska strast koja ne odava ništa drugo doli svoju ljepotu.
Nastup Čilipjana okrunio je Čičak u izvedbi najmlađih plesača. Neke Konavočice su tako (kako nam se požalila jedna djevojčica) bile malo muški, malo ženske, pa onda opet malo muški, a neke su držale svoje muške partnere čvrsto. Uživali smo gledajući veliku novu generaciju koja stasava i koja se oblikuje u taj ljupki konavoski izričaj koji govori stotinu jezika i svatko ga razumije.
Nakon Čilipjana na pozornicu su se popeli sjajni, nasmijani i bojama okupani Župljani. Predstavili su svoje blago i baš smo ih od gusta pozdravljali pljeskom. Sve su odbalali uz Lalinu lijericu što nam je omogućilo usporediti izričaje istih plesova u Konavlima i Župi. KUD Čilipi se naime predstavio i sa svojim sviračima, klapom i lijericom. Balali su uz pratnju tamburaškog sastava što je nekim plesovima dalo drugačiji ugođaj. Župjani su, naprotiv, lijericom popratili i svoje građanske plesove poput mazurke. Lijerica je bila skadna i mirna na trenutak se činilo kao da ima puno više žica nego što stvarno ima.
Zdravičari rastu u Gornjoj bandi
I onda smo se opet vratili u Konavle, i to one stare Konavle kojima malo tko više može svjedočiti. Voditelj društva i za ovu priliku zdravičar Pavo Đukan koji je započeo nastup KUD-a Stjepan Radić Pridvorje, gromovito se obratio publici onim konavoskim povikom kojim se junaci pozdravljaju i odmah dao do znanja da su njegove Konavle nešto drugačije i da će u ovom nastupu nedostajati elemenata koje Konavle svrstavaju u Jadranski prostor. Pozdravio je i nazdravio sa svim životom đe ga čuju i ne čuju i u drugome selu. Nije Ilija Kesovija jedini gromoviti zdravičar. Oni rastu u Gornjoj bandi.
Baš kad smo se ponadali da ćemo vidjeti varijacije onog što smo već vidjeli na početku priredbe dok su Čilipjani balali, pred publiku je izašla mlada lijepa Ilija Letunić, za ovu priliku nevjesta, i svojim glasom bez ikakve pratnje istresla ili istresice otpjevala melodiju nalik onima koje je pjevala pokojna Nike Peškareva, a koje je zabilježio maestro Krešimir Magdić u Konavoskoj Dubi prije rata. I da ih on tada nije zabilježio možda ne bismo ni mogli povjerovati da iz mlade djevojke pjevaju arhaične Konavle.
Njeni odlasci istresice u tonove i polutonove zadane melodije, parali su čilipsko nebo poput “elementarne nepogode”, a koža se ježila svima u publici. Mlada Konavoka suvereno je iz sebe u Čilipima demonstrirala silinu konavoskog bića, onog dinarskog, poput udara vjetra sa Snježnice, bolnog poput fada, ali puno snažnijeg, istovremeno krhkog i osjetljivog kakvo i jest nježno žensko biće. Ništa obično, niti išta što se želi svidjeti publici nije bilo u toj tankoj vili gromka glasa. Nije bilo klape da je podupre, niti druuge da je zamijeni u tim nesigurnim predjelima na koje se pela svojim glasom s kojih vreba opasnost da se surga u provaliju. Ostala je sama u svom sjaju napjeva i palila je poput plamena svaku primisao koja bi joj došla u blizinu, a koja nije bila čisto divljenje.
Onima koji ne poznaju konavosku baštinu moglo je to sličiti na nešto tuđe, ali samo onoliko koliko su se otuđili od vlastita bića.
I nakon što nas je nevjesta ostavila zatečene i zadivljene, na pozornicu su izašle konavoske žetelice. Žetelački napjevi sačuvani su u mnogim dijelovima Hrvatske i svugdje su dio folklorne baštine. Jednostavno, u Konavlima među folklornim društvima do sada za ovu vrstu građe nije bilo prevelika interesa. A bez interesa nema ni održanja pa se znanje o baštinskom blagu ove vrste gotovo zametlo.
Plesački korak Gornje i Donje bande: snaga i lepršavost
Mlade Pridvorjke su otpjevale stihove oslikavajući jednu dugovječnu konavosku stvarnost koja je nestala prije manje od stotinjak godina. Vratile su nas u ono na čemu baštinimo konavosku prošlost dubrovačke žitnice koja leži na srpima žetelica. Boje ura po hladu nego dvije kad sunce ugrije… odzvanjalo je po prvi put iz Čilipa prema Gornjoj bandi i konavoskim brdima, a pretci su se gore na nebu sigurno radovali.
Nakon njih su zabalali i Pridvorjani, i potkolo i poskočicu, al’ ne na prstima, nego snažno cijelim tabanom po tlima, pozornica se tresla, odzvanjala je Precrkva toliko da je trebalo za balanje ipak kameno gumno.
Iz tih mladih ljudi izbijala je snaga Gornje bande Konavala, snaga predaka, bezuvjetno predavanje domovini i baštini. Korak velik, širok, baš onakav kakav je bezbroj puta koračao, ulicama strmim niz lazine konavoskih brda i Gornje bande. Točno u tome koraku osjetila se ona težina, kad se nevjesta udaje iz Donje u Gornju Bandu Konavala.
Ova Donja Banda gdje su svi laka koraka, gdje se bala na prstima i virtuozno se okreće naoposlo u zraku na milozvuke tambura ili nježnije lijerice. Gdje su k’o pero lake riječi, gdje se ljupko pozdravlja, a još ljupkije ozdravlja. Gdje se tiho zbori, a glasnije Boga moli, u nedavnoj našoj povijesti postala je za život ugodnija i sličnija susjednom svijetu i bijelom našem gradu od ove Gornje. Međutim, u Gornjoj bandi ostalo je zatočeno ono što je duboko u konavoskom biću, arhaičnost dinarskog prostora koju dijelimo s cijelim dinarskim prostorom, ali na svoj poseban način koji je u Konavlima odredila Republika. Vidljivo je iz ovih plesova kako su Konavle jedini dinarski prostor koji nije bio pod turskim utjecajem, nije bilo potrebe za nijemim kolima, a niti za kićenjem gotovinom. Iz njihova nastupa leti sivi soko, konavoske nazdravice imaju smisla, svaki blagoslov ima uporište. Današnji čovjek slabo razumije taj svijet.
U Konavlima su plesovi i u Gornjoj i u Donjoj bandi isti, ali je različito njihovo nasljeđe. I baš kao što nas za Jadranski prostor veže ljupkost prigradskog oblika ovih plesova koje njeguju u KUD-u Čilipi, za dinarski prostor nas veže izvedba Pridvorjana u svom arhaičnom gromovitom nastupu. Tako najmlađi konavoski KUD čuva najstarije oblike konavoske baštine.
Pridvorjane su na pozornici zamijenili Linđovci i vratili nas u sadašnjost. A mi smo se iz nekih starih Konavala vratili u publiku u Precrkvi i uživali u atraktivnim koreografijama dubrovačkih profesionalaca.
Bila je ovo večer koja se mora ponovit.
