Ljeti mi dolaze u posjet prijatelji iz cijelog svijeta, ljudi koje sam upoznala dok sam živjela u SAD-u i putovala jako često. Sad ne putujem uopće pa dolaze oni k meni. Dosta njih su “duhovnjaci” i “kreativci”, pa time nekako i “senzibilci”. Naglašavam baš to jer mi se čini značajno koliko svi oni obožavaju doći ovdje, u Hrvatsku. Zbog mora i ljepote naravno, ali i zbog energetske posebnosti ovog mjesta pod suncem.
Volim kad dođu, podsjete me da budem zahvalna za mjesto gdje živim i život koji imam. I uvijek promislim kako je prijeko potrebno dublje osvijestiti to što imamo, definirati što je to tu, pretočiti u riječi i samosvijest, kako bi uistinu postali marljivi čuvari tog nasljeđa. Tad ne bi bilo šanse da se to nasljeđe izgubi, a mi bi živjeli autentičnije i skladnije.
Većina ljudi koji energiju mogu osjetiti malo dublje kaže kako ova zemlja i priroda zrače nešto ljekovito. Vole se tu vratiti jer ih liječi to more i taj kamen, ali i ta malo sporija i tradicionalnija kolektivna energija društva.
U svijetu u kojem se vrtoglavom brzinom gube tradicionalne vrijednosti i znanja koja su nama ovdje utkana duboko u podsvijest, ljudi osjete da ovdje to nešto još uvijek živi. I odmore se malo, kao djeca kad zaspu u babe u skutu. Treba svijetu ta starina i postojanost.
Nesvjesno se to prepoznavanje najčešće manifestira kao mahnito slikavanje zidina i mora, no u suštini to je potreba za nekim iskonskim znanjem i mudrošću koja je nama utkana u genetiku i rezonira iz nas kao glazbena vilica iako je ni sami nismo baš sasvim svjesni.
Većina ljudi ju je potpuno zaboravila, živi još samo nesvjesno, u genima, koji prepoznaju to što zrači iz kamena.
Znate li da je ovdje u Dinaridima najzastupljenija, tj. u Europi najgušće prisutna, haplogrupa I2, genetički marker koji ukazuje na našu prisutnost ovdje od zadnjeg ledenog doba i velikog potopa, onog iz Biblije i svih mitologija svijeta? To je dakle više od 10000 godina u kontinuitetu.
Puno je to znanja i sjećanja utkanih u gene i kolektivnu podsvijest.
Jedan duhovni učitelj rekao je da je svatko od nas jedna stanica u tijelu kreacije i da svaka stanica ima svoj jedinstveni posao. Kad sve rade svoj posao bez opterećenosti drugim stanicama i njihovim poslovima onda sve fercera.
Rekla bih, ovako odoka, da je naša “stanica” ovdje zadužena za osvijestiti nešto od te ljekovitosti prastarog znanja i mudrosti od iskona.
Je li stvarno nešto od tog znanja i sjećanja još uvijek tu, u nama?
Nekih dana se to čini jako upitno, ali ja bih rekla da na kolektivnom nivou znamo prilično, samo ne znamo da znamo.
Sjećamo se još uvijek kako liječiti biljkama, riječju i dodirom, sjećamo se ljekovitosti kola i polifonijske pjesme, mudrosti prirode i obuće koja uzemljuje i održava čvrstoću i gipkost gaza (ono što se u Americi zadnjih godina prodaje kao anatomsko otkriće, novi trend barefoot obuće bez gumenih poplata koja bi trebala biti jako dobra za posturu i zglobove). Sjećamo je još uvijek života s prirodom, pasivne gradnje, vrijednosti odrine i „superfood“ prehrane. Znamo iz kamena dobiti ulje i hranu.
Kad god uskočimo u savršeno čisto plavetnilo mora, ili čujem harmoniju izvorne pjesme koja dodiruje neke inače nedodirljive slojeve duše, sa zebnjom se zapitam hoćemo li se probuditi na vrijeme da shvatimo što nam je dano na čuvanje i kolika je to odgovornost.
Onda rezignirano promislim da je možda upravo globalizacija odgovor… doći će neki novi senzibilniji ljudi, Amerikanci, Englezi ili Austrijanci, koji naslućuju što je tu i posvetit će svoj život oživljavanju i čuvanju te baštine u nekom praktičnom i živućem smislu riječi.
Ipak, jedino mi možemo ispričati priču i utkati joj dušu…
Jer ona je tu, u nama. Da bismo je oslobodili, potrebno je par esencijalnih sastojaka – jedan dobar prstohvat poniznosti, dva prstohvata zahvalnosti, malo vjere u sebe i šaka predanosti nečemu većem od sebe.
A sve to onda procijediti kroz sito kreativnosti i životnosti ovdje i sad. Možda bi baš time prevladali korupciju i stvari bi konačno krenule u održivom smjeru.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
