Sto puta sam pomislila, e da sad ovo vidi baba Ane, što bi rekla? – riječi su Tanje Lukšić, koja se babe svog supruga Čeda, prisjeća po iznimnoj životnoj snazi i čvrstoći, vitalnosti i oštroumnosti koja ju je krasila i u dubokoj starosti. Pomisli to, a u razgovoru kaže i na glas kad god se spomene stare obiteljske kuće u Čelopecima koja posljednju godinu i pol dana “sjaji” u novom ruhu, ali istom harmoničnom i iscjeliteljskom okružju u Župi dubrovačkoj. Supružnici nam otkrivaju kako su na rekonstrukciji obiteljske naslijeđene starine radili preko dvije godine i kako su zadovoljni napravljenim, te kako i sami, kad god im to dozvole obveze koje imaju i kao vlasnici i radnici u svojoj pizzeriji “Capo” odlaze tamo po dozu mira i spokoja. Tanja to jednostavno objašnjava: tamo te budi tišina. Kuća ima isti učinak i na sve njihove oduševljene dosadašnje goste. Nazvali su je po babi. Villa Ane.
Motivi da napravimo to što smo napravili? Kako se ostavit broda, ostat doma i nečim se baviti – uz smiješak i bez ikakvih mistifikacija, pragmatično odgovara Čedo, pomorac koji se nakon dvadeset i nešto godina plovidbe odlučio nastaviti život “na suhom” sa svojom obitelji. Priznaje da ga nikad, a čitav je radni vijek proveo na brodu, nije ostavila na miru morska bolest, te kako ga je zapovjednik s prvog vijađa želio vratiti doma jer mu je bilo zlo i stalno je povraćao.
-A ja sam se mislio, kako ću se, od sramote vratiti doma. Navegavao sam preko dvadeset godina ali se na brod nikad nisam naviknuo. Kad sam u jednom trenutku podvukao crtu, te promislio o svemu što sam dobio, ali i o svemu što sam u životu svoje obitelji propustio, odlučio sam se iskrcati – priča Čedo.
Puno je toga sakrivenog iza one rečenice “lako tebi, ti si pomorac” ili “lako je tebi, ti si žena pomorca”. Iza površinskog sloja financijske sigurnosti otvara se puno trenutaka osamljenosti, životnih borba, ali i lijepih obiteljskih trenutaka u kojima uvijek fali onaj jedan koji bati morima i oceanima. Malo je pomoraca koji čitavog svog radnog vijeka ne maštaju o iskrcaju za stalno.
-Nisam naučio stajati skrštenih ruku, pa smo supruga i ja pokrenuli ugostiteljstvo s ponudom talijanske kuhinje uz domaće, župske, naše proizvode. Zadesila nas je i odmah na početku corona, ali stvari se vraćaju u normalu, nastavljamo tamo gdje smo stali s istom kvalitetom i brojem stolova. Mnogi mi kažu da bismo se trebali proširiti, ali bi tada čitava naša filozofija ugostiteljstva pala u vodu, jer je ne bismo mogli pratiti s količinom namirnica koje uzgajamo u vlastitom vrtu ili s domaćih župskih OPG-ova.
Čedo nikad nije razmišljao o napuštanju Župe dubrovačke. A danas se smije dok priča kako je kao mali, kad bi ga doveli u grad i kad bi vidio semafore na cestama, plačljivim glasom molio da ga vrate u njegovu Župu. U međuvremenu je oplovio i obišao svijet, ali ga ljubav prema rodnoj Župi nije napustila.
-Razmišljao sam o kupnji kuće, ali su se onda sve okolnosti poklopile i odlučili smo se obnoviti staru obiteljsku kuću u Čelopecima u kojoj sam sa sestrom i pok. bratom proveo djetinjstvo. Sve što smo mogli ostaviti, ostavili smo, što smo mogli iskoristiti, iskoristili smo. Kamene ploče s tarace sam popisivao brojevima da bih ih vratio na isto mjesto, kupio sam okolne zemlje kako bismo mogli napraviti bazen, a u planu je i sadnja novih stabala maslina, mediteranskog bilja i agruma. Ima posla, ali vjerujem i vremena da se sve dovrši. Kuću smo u potpunosti rekonstruirali, od temelja, prilagodili je potrebama današnjeg čovjeka. Sve smo radili sami i najveći smo kompliment dobili nedavno kad su nam gosti iz Beča, po struci arhitekti rekli kako je svaki detalj pomno osmišljen i funkcionalan.
Interijere nisu “gušili” namještajem, birali su rustikalnije komade koji će odgovarati stilu kamene kuće u kojoj su promijenjene ali ostavljene grede po stropovima.
Prvi zapisi do kojih su mogli doći o kući datiraju iz 1806.-te, a dobrotom svog imućnog gazde prezimena Skance, kod kojega je radio, dobio ju je oporučno Čedov djed Vukorep koji je u Župu došao trbuhom za kruhom iz rodne Hercegovine. Oženio se za Janju koja je također služila kod jedne obitelji na Brgatu. Vremenom su je Župljani počeli zvati Ane, pa je tako ostala ovjekovječena i kroz naziv obnovljene kamene vile u Čelopecima. Čedo je pamti kao izuzetno vrijednu ženu koja nije imala mira i koja je stalno bila u pokretu. Kao djetetu mu je ostao na nepcu ispisan okus babinog soka od divljih šipaka koji danas, prema njenoj recepturi i sam radi.
Radove na kući započeli su početkom 2017.-te a završili pred kraj 2019.-te. Supružnici Tanja i Čedo kažu kako su kćeri Marta i Nina znale reći da tata radi “kao da je na brodu” i da ga nikad nema doma.
-Ali, kad su prvi put skočile u bazen, to je onda bila “druga priča” – dodaju smijući se. No, uskoro bi i njihove tinejdžerice mogle biti uključene u obiteljski posao, jer kad si zacrtaš visoke kriterije u bavljenju privatnim poslom, ruka za pomoć nikad nije dovoljno.
Iako su s iznajmljivanjem svoje kuće za odmor počeli nedavno, recenzije koje im stižu od dosadašnjih gosta jamče optimističnu budućnost. Ljudi iz užurbanih bučnih urbanih sredina koje vrše atak na sva čovjekova osjetila trebaju mir i tišinu da bi se regenerirali u svakom pogledu. Zato ovakve male oaze mira sa skladnim kućama imaju sve više pobornika. Nerijetko gosti po prvi put vide kako u prirodi raste ono što kupuju s polica raznoraznih supermarketa. Njima je kod nas i trava zelenija.
– Nedavno su nam došli gosti koji su začuđeno, ali i oduševljeno, gledali u prirodnu zelenu travicu. Prelazili su rukom po njoj, osmijeh im nije silazio s usta. Kao djeca. Svoje ushićenje su popratili riječima da su, ugledavši fotografije, mislili kako je to umjetna trava – pričaju nam Tanja i Čedo.
Svojom preciznošću i sustavnošću kojom ga je “istrenirao” i brod te odgovorna funkcija u kompaniji, Čedo je čitav proces rekonstrukcije i obnove kuće svog djetinjstva dokumentirao. Pa kad jednom taj slijed od skromne kuće s taracom i štalom koja je bila u blizini do kuće s bazenom i pomno njegovanom okućnicom izloži i tuđim očima, svatko bi se mogao zapitati – e, što bi sad rekla baba Ane da sve ovo vidi?
