Kada u krizi, neovisno o tome bila ona uzrokovana špekulacijama na burzi ili novim i nepoznatim virusom, vladajući posegnu za rezanjem, možemo biti sigurni da će prvi u redu za rezanje biti oni sektori koje vladajuća politika ne poznaje, čije joj je djelovanje strano i daleko. Treba li nas onda čuditi što je gradski HDZ posegnuo za svojim Browningom i po kratkom postupku presudio izvaninstitucionalnom kulturnom sektoru, dodijelivši mu za 2021. godinu tek 17% iznosa koji je bio izglasan proračunom za 2019. godinu.
Nimalo nas ne raduje što je korona kriza pogodila i sport, koji u gradu već godinama djeluje u sramotnim infrastrukturnim uvjetima. Voljeli bismo da ni sportu nije oduzeta trećina sredstava. Izgleda, međutim, da se u HDZ-u ipak više boje kulturnjaka od kikboksera.
I dok je korona nekome ubojica, nekome maćeha, neki su se korisnici gradskog proračuna pokazali cijepljenima na krizu, poput projekta Respect the City. Na stranu što je riječ o potpuno promašenom projektu. To nije tema. Pitamo, međutim, kako je moguće da Covid 19 i posljedični krah monokulture masovnog turizma nemaju utjecaja na Respect the City? Kako je moguće da će projekt koji bi navodno trebao riješiti probleme raubanja turističke destinacije dobiti jednaka sredstva kao prije pandemije, a pandemija je zapravo ukinula razlog njegova postojanja? Kako je moguće da jedan projekt dobije ukupno istu količinu novca iz gradskog proračuna kao i čitava gradska izvaninstitucionalna kultura, koja količinom programa i brojem korisnika, a samim time svojim utjecajem, stostruko nadmašuje dvorske projekte tipa Respect the City.
Tijekom prvog lockdowna organizacije civilnog društva, pa tako i udruge u kulturi, bile su prve koje su pružale direktnu ili indirektnu pomoć sugrađanima i to tako što su nastavile pružati svoje usluge dok mnoge od institucija nisu mjesecima radile. U Europi se već krenulo u nove projekte i modele sustavnog sufinanciranja nezavisnog sektora, jer se tijekom lockdowna jasno uvidjelo koliko su organizcije civilnog društva bitne, efikasne i fleksibilne u kriznim vremenima.
A što HDZ radi u Gradu? Upravo suprotno! HDZ zapravo koristi Covid 19 da bi dokrajčio proces koji je putem namontiranih kulturnih vijeća započeo još prije tri godine, a koji bi trebao rezultirati eutanazijom suvremenih kulturnih praksi i potpunom tradicionalizacijom kulturnog izričaja financiranog javnim novcem. Programi koji su srezani na 17% programi su izvaninstitucionalne scene koja je aktivna čitavu godinu i koja inovativnim i suvremenim kulturnim praksama nadopunjuje kulturni život Grada. Onim kulturnim praksama koje HDZ ne razumije i kojih se, kao i svega nepoznatoga, plaši.
Na kraju, ali ne manje bitno, HDZ je do sada pokazao razumijevanje i za taksiste i za ugostitelje i za vlasnike suvenirnica i za iznajmljivače. Jedino kada su u pitanju umjetnici (i njihove obitelji), ovaj „grad kulture”, wannabe europska prijestolnica, pod vodstvom HDZ-a poručio im je „neka odu”.
Valjda im je to i bio cilj jer – „Kad čujem riječ kultura…“
