Već dugi niz godina listopad se u Hrvatskoj obilježava kao mjesec borbe protiv karcinoma dojke. Iako je, prema službenim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, petu godinu zaredom zabilježen pad smrtnosti od ove vrste karcinom, tijekom 2020. godine od ove zloćudne bolesti preminule su 722 žene. Dvije hrabre žene, koje je karcinom pogodio u različitim fazama života, podijelile su s nama svoje priče o borbi za život. Danas vam donosimo razgovor s Ivanom Banac Kralj koja je za svoju dijagnozu saznala u 31. godini života, tri mjeseca nakon rođenja sina Šimuna. Njen život koji je u tom razdoblju trebao biti ispunjen srećom, radošću i optimizmom u sekundi se pretvorio u noćnu moru.
Na moju konstataciju da rane tridesete nisu godine u kojima se razmišlja o mogućnosti oboljenja od zloćudne bolesti jer smatramo da nas mladost štiti od karcinoma, Ivana mi odgovara da je karcinom bio posljednja stvar o kojoj je u tom trenutku razmišljala, uzimajući pri tome u obzir svoje savršeno zdravstveno stanje i obiteljsku anamnezu bez karcinoma.
Jedne večeri samopregledom tijekom tuširanja napipala je kvržicu koja ju se zabrinula. Iako su njeni bližnji smatrali da je kvržica vjerojatno nastala uslijed naglog prekida dojenja, Ivani je intuicija govorila da tu kvržicu ne bi trebala podcijeniti. Odmah se naručila na ultrazvuk dojke.
– Doktor Miović se zabrinuo i obavio hitnu punkciju. Njegove riječi da misli da se radi o nečemu ozbiljnijem nisu me prestrašile. Iz ordinacije sam otišla uvjerena da se radi o fibroadenomu neobičnog oblika te da moj liječnik radi sigurnosti želi obaviti dodatni pregled.
Nalaz je stigao nakon pet dana, a preuzeo ga je Ivani suprug, koji se kući vratio izbezumljen. Na nalazu je pisalo adenokarcinom. Ivana mi priznaje da je tog dana sve ostalo palo u drugi plan, uključujući i njeno majčinstvo.
– Jedino što je bilo bitno je da se izborim za svoj život.
Trećeg dana od primitka nalaza Ivana se zaputila sama u Zagreb.
– Odlučila sam da je tako najbolje. Željela sam da suprug bude s djecom, da mu pomažu moja majka i svekrva i da se ponašaju kao da se ništa opasno ne događa, kako ne bi otkrili svoj strah našem malenom sinu i kćeri koja je tad išla u 7. razred i bila u najosjetljivijim godinama.
U Zagrebu joj je potvrđena dijagnoza i Ivana u Klinici za tumore odlazi pod nož. Operirao ju je dr. Ivan Milas, za kojeg kaže da je predivan čovjek, kojeg je u međuvremenu počela smatrati prijateljem. Operacijom joj je uklonjen tumor i sedam limfnih čvorova.
– Odlučio se na takvu vrstu operacije uzimajući u obzir moje godine i činjenicu da je ženi u mojim godinama bitan i fizički izgled.
Petnaestak dana nakon operacije dolazi patohistološki nalaz kojim je utvrđeno da Ivana boluje od trostruko negativnog raka dojke, baš onoga kojem se nije nadala jer se radi o invazivnom i agresivnom karcinomu za kojeg su prognoze lošije. Uslijedila je kemoterapija.
Ivana je primila 16 kemoterapiju, svaku u razmaku od četrnaest dana od koji su četiri bile jako agresivne te potom još njih 12 u razmaku od sedam dana s nešto lakšim nuspojavama. Po završetku kemoterapije prošla je kroz 21 ciklus zračenje dojke i okolnog tkiva.
Ivana ističe da liječenja dolazi s posljedicama koje pogotovo kad mladih žena nisu nimalo bezazlene. Neke od njih su privremene, dok su druge doživotne. Najvidljivija nuspojava je gubitak dlaka, ne samo kose već i trepavica i obrva. No, ta posljedica iako društvu svakako najvidljivija u usporedbi s ostalima je relativno beznačajna. Nakon svake kemoterapije Ivana se suočavala s mučninama, povraćanjem, nemoći, te bi danima bila prikovana uz krevet. Pojašnjava i da žene uslijed kemoterapije preko noći ulazu u umjetnu, kemijski stvorenu menopauzu koja dolazi s valunzima, naglim promjenama raspoloženja, histeričnih ispadima, depresijom, naizmjeničnih napadaja smijeha i plača.
– Psihički ste rastrojeni, u trenutku ste izgubili sve ono što vas čini ženom; dojku, kosu, menstrualni ciklus.
Po njoj najgora nuspojava je takozvani kemo mozak, stanje koje mi opisuje kao demenciju.
– Pola života se ne sjećate, gledate u ljude, znate da ih poznajete, ali ne znate tko su. Ne možete se sjetiti detalja, jedva vodite konstruktivan razgovor s jednom osobom, dok je to s više njih doslovno nemoguće. Sjećam se da sam jedan dan gledala u sina, pokušavajući ga dozvati i par minuta sam razmišljala kako se on zove. Na kraju sam mog Šimuna dozivala imenom Jakov. Svjesni ste svega i želite da vam se vrati onaj vaš stari mozak, koji je radio sto na sat, ali ne ide i to stanje dodatno opterećuje psihu koja je i bez toga u problemu.
Kao jednu od posljedica zračenje Ivana navodi i prolazne opekline tkiva te nadodaje da se nekim ženama nakon uklanjana limfnih čvorova zna razviti limfedem, trajno oteknuće ruke. Ističe da se nakon završetka liječenja većina žena ipak polagano vrati u stanje u kojem su bile prije bolesti, no da posljedice kemo mozga ostaju i dalje.
– I tu dođe do poboljšanja i s njim se i dalje može kvalitetno živjeti, ali ne vrati se u potpunosti na stanje prije bolesti.
Iako tijekom svoje životne borbe nije tražila stručnu, psihološku pomoć, smatra da bi takav vid podrške trebalo uvesti kao obaveznu praksu tijekom liječenja.
I dok mnoge žene šute o svojoj bolesti, skrivaju je od okoline zbog straha od osude, stigmatizacije, gubitka posla Ivana je o svim stanjima, traumama i strahovima iskreno pričala s obitelji i najbližim prijateljima, koji su joj pružali maksimalnu podršku. S obzirom da živi u malom mjestu u kojem svi svakoga znaju ističe da su joj tijekom šetnji prilazili i nepoznati ljudi kako bi joj pružili podršku.
– Bolest i proces liječenja znaju trajati dugo, nekad i više od godinu dana i ne možete očekivati da će poznanici, susjedi, prijatelji konstantno biti uz vas. Svi žive svoj život, bore se sa svojim problemima. Realno je da ne mogu biti podrška u baš svim teškim trenucima.
Kao najbolniji dio svoje borbe s karcinom Ivana ističe majčinstvo i svojevrsno odsustvo tijekom sinove prve godine života.
– Nisam svom djetetu godinu dana mogla pružiti ni ono primarno – zagrljaj, poljubac, mamu…Nakon kemoterapije bi i po nekoliko dana bila prikovana uz krevet. Nije preporučljivo da malo dijete dugo boravi s osobom koja se liječi jer kemoterapija izlazi iz tijela kroz slinu, znoj…Suprug je sve vrijeme liječenja boravio s djecom i maksimalno se trudio nadoknaditi im ono što ima ja u tom periodu nisam bila u stanju pružiti.
Ivana danas više ne živi rak, pobijedila ga je, ne strepi da bi se jednog dana mogao vratiti, ostavila ga je iza sebe. Da nema kontrolnih pregleda koji ju podsjete da je bila ozbiljno bolesna priznaje da bi ga mogla u potpunosti izbrisati.
– Na te dane podsjete me i telefonski pozivi koje sve češće dobivam od mladih žena koju su također oboljele. Rado s njima podijelim svoje iskustvo, trudim se ohrabriti ih koliko mogu.
Hrvatska je 2006. godine pokrenula Nacionalni program ranog otkrivanja raka dojke. Svake dvije godine na mamografski pregled pozivaju sve žene u dobi od 50 do 69 godina. U tijeku je sedmi poziv, a svake godine se u okviru programa obavi oko 150 tisuća mamografskih pregleda. Odaziv žena ovim besplatnim pregledima je oko 60 posto, a u okviru programa otkriveno je preko 7 tisuća karcinoma dojki. Kod žena ove dobne skupine, a koje su se odazvale programu, većina slučajeva raka dojke njih 51 do 60 posto dijagnosticirana je u lokaliziranom stadiju, kod 22 do 28 posto žena bolest je bila regionalno proširena u trenutku dijagnoze, dok je do dva posto slučajeva dijagnosticirano s udaljenim metastazama, a čak 19 posto stadija prilikom dijagnoze nije prijavljeno. Službeni su ovo podatci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
S obzirom na njeno iskustvo, zanimalo me smatra li Ivana da je potrebno u program uključiti i žene mlađe životne dobi.
– Sve češće mlađe žene obolijevaju od raka dojke. Dosadašnje se statistike drastično mijenjaju. Naš zdravstveni sustav ne može uvrstiti u preventivne preglede žene svih životnih dobi, ali bi mogao možda uvrstiti mlađe žene koje imaju pozitivnu anamnezu. Preventivne preglede sam obavljala od sredine 20-ih godine, nekad putem sistematskog pregleda plaćenog od ustanove u kojoj radim, većinu njih privatno. Smatram da bi sve mlade žene trebale jednom godišnje otići na preventivi pregled te svakih par dana raditi samopregled dojke jer je karcinom dojke koji se otkrije u ranom stadiju u 90 posto slučajeva u potpunosti izlječiv.
Ivana je sigurna da će pandemija koronavirusa uzrokovati ozbiljan porast onkoloških pacijenata u poodmakloj fazi bolesti te ističe da iako je službeno onkološki bolesnik radi pandemije svoje kontrolne preglede obavlja uglavnom o vlastitom trošku. U zdravstveni sustav u nedavno uvedene i covid potvrde, koje se osim na djelatnike zdravstvenih ustanova, odnose i na određene kategorije pacijenata. Ističe da nije za stigmatizaciju osoba radi njihovih osobnih stavova o cijepljenju.
– Voljela bih da svatko ima izbor, a da im pri tome taj njihov izbor ne onemogućuje pravo na potpunu medicinsku skrb.
Koliko nam je zdravlje važno postanemo svjesni tek nakon što se razbolimo, govori mi kako se bližimo kraju našeg razgovora Ivana.
– Jedini način na koji mlada žena može otkriti karcinom je putem redovitih preventivnih pregleda i samopregleda. Voljela bi kad bi moja priča potaknula žene da budu odgovorne prema svom tijelu i tako sebi spase život. Sama znam koliko je svaka faza liječenja teška, da svaka donosi neprospavane noći, suze, strah, bol, neizvjesnost…Želim poručiti svim ženama koje u ovom trenutku vode bitku za svoje zdravlje da ne odustaju koliko im god bilo teško, da snagu i dodatni motiv za izliječene crpe iz obitelji i ljudi koji ih okružuju. Život je prevrijedan da bi se usudile odustati.
