Redateljica Marina Pejnović jedna je od najangažiranijih hrvatskih redateljica mlađe generacije, što posvjedočuje i njen gusti raspored u kojemu gotovo da nema predaha.
Dan prije uspješne premijere opere “Lennon” Iva Josipovića u zagrebačkom HNK koju Marina Pejnović redateljski potpisuje, bila je u Dubrovniku, kako bi obišla Revelin kao lokaciju na kojoj će ovog festivalskog ljeta, 22., 23. i 24. kolovoza, gostovati njena predstava “Velo misto”. Predstava nastala na predlošku kronika Miljenka Smoje premijerno je izvedena u ožujku u zagrebačkoj “Komediji” i izazvala je veliki interes publike. Pred Marinom Pejnović i njenim timom te glumačkim ansamblom bio je izazovan zadatak i suočavanje s mogućim očekivanjima gledatelja koji su gledali seriju “Velo misto” i suživljeno pratili sudbine Smojinih likova.
No, razgovor s redateljicom započinjemo jednim prozaičnijim pitanjem, o duljini trajanja predstave.
Obzirom na “uvjete” gledanja dramskih izvedbi ispod vrelog dubrovačkog neba u srpnju i kolovozu, trajanje od oko 180 minuta može za pojedince biti element dvojbe poći ili ne, iako su sve kritike izuzetno pohvalile predstavu i preporučile je za gledanje. Postoji li mogućnost prilagodbe predstave Dubrovačkim ljetnim igrama što se tiče njena trajanja?
-U odnosu na zagrebačku premijeru u ožujku predstavu planiramo skratiti tako da će s pauzom trajati 3 sata, a ne tri i pol kao do sada. Nemoguće je tako široku temu Velog mista koja se proteže od 1909. do 1948. napraviti kraćom.
Čini mi se da je dio publike željan cjelovečernjih višesatnih predstava te da im je dojadilo blitz kazalište. Sve se maksimalno ubrzava te nešto što smo prije par godina kao redatelji puštali da traje par minuta sada kratimo na ispod 30 sekunda. Time imitiramo poremećaj koncentracije koji živimo kroz mobitele, internet i društvene mreže.
Sve mora biti efektno, na prvu, brzo, precizno bez digresije. I baš zato dio publike voli doći u kazalište i priuštiti si par sati duže predstave koja drugačije tretira vrijeme.
Već smo krenuli u pripreme s Igrama, imat ćemo i probe u Zagrebu za gostovanje u Dubrovniku te koliko je moguće prilagodit ćemo predstavu ambijentu.
Ionako smo imali dogovor da ćemo kratiti predstavu za Zagreb na jesen jer smo kratko te intenzivno radili kako bi premijera izašla prije obnove kazališta Komedija. Tako da sva kraćenja koja smo i željeli napraviti nismo stigli. Koliko je moguće prilagodit ćemo predstavu ambijentu što me veseli jer će dubrovačka publika vidjeti neka rješenja koja su u Zagrebu nemoguća.
Kao redateljici i dramaturginji, je li Vam bilo izazovno uhvatiti se u koštac s uspomenom koja se njeguje na serijal Velo misto koje smo gledali na televiziji, očekivanjima publike koja je došla u kazalište s iskustvom teksta, radnji i likova. Kakve je razlike donijelo kazališno iščitavanje kronika velikog Smoje?
-Evo, iskreno, sad sam se uhvatila adaptacije i rada na predstavi bez dramaturga te mislim da neću tako skoro. Naravno u dramaturgiji sudjeluju sve sastavnice autorskog tima te su i glumci sudjelovali u oblikovanju svojih uloga, i jezični savjetnik je pročistio moj tekst, i redateljica Nina Kleflin je iščitala tekst prije prve probe s glumcem Damirom Lončarem te su mi dali bitne komentare za tu fazu, ali svejedno kao netko tko uvijek radi s dramaturgom te sam s cijelim nizom kolega do sada i radila, nedostajala mi je osoba za razgovor, komentar, sukreaciju itd. Ovaj put je tako ispalo da sam sama. Drago mi je da sam prošla kroz takav proces na tako velikoj predstavi, ali zvala sam više autora za koje sam mislila da bi bili idealni za napraviti taj posao umjesto mene no, nažalost, nisu mogli.
Mislim da smo uspjeli napraviti predstavu koja ne podsjeća na seriju. U adaptaciji sam koristila samo objavljene kronike, a ne seriju. Nažalost dio ljudi to ne razumije jer nisu čitali tekst. No uspomenu i mit serije ne možemo izbjeći pa je tematiziramo kroz lik Vinka Kraljevića kao glumca koji nas uvodi u priču Velog mista iz pozicije glumca koji je igrao Bakalara u seriji. Zaključila bih kako su situacije slične kao u seriji jer su tako ispisane, ali su te situacije obrađene kroz događaje moguće samo u kazalištu, jer smo sadržaj provukli kroz jezik kazališnog medija te dobili potpuno novi pogled na materijal.
Glavni lik i junak predstave uvijek je Grad Split, koliko je taj grad, a mogla bi se povući paralela i sa svim ostalim gradovima slične “karizme” u percepciji ljudi, zadržao to fakinsko u sebi danas, imate li možda povratnu informaciju od Splićana i ljudi koji poznaju dušu tog grada?
-Iako sam radila Robija K i Velo misto nisam porijeklom iz Splita te nisam vezana za Split ni na koji način.
Ono što volim su pisci splitskog kruga različitih generacija koji mi karakterno, u stavu i pogledu na svijet odgovaraju, ali ne usudim se komentirati Split danas jer ga ne poznajem. Poznajem njegovu povijest i djela pisaca jer je to ono što se može proučiti i donekle iznijeti iako nisam od tamo.
U tim djelima tražila sam zajednički nazivnik i ono što se prepoznaje i van Splita, a zadržala sam taj karakterističan stav te izlaganje i nošenje sa životom kroz vrlo specifično izgrađen Smojin humor koji se nastavlja na prethodne generacije pisaca, a oblikovao je i one koji su došli iza njega pa bih se usudila reći da seže sve do karikaturistice Tisje Kljaković.
Također odgovara mi i politička nekorektnost koja je danas dovela do mrtvila mnogih suvremenih djela. Velo misto je kronika o preživljavanju usprkos. Mediteranski dio Hrvatske u koji spada i Dubrovnik ima svoju specifičnu povijest koja je na momente i zajednička te će se i Dubrovčani u njoj prepoznati. No ne zaboravimo, na početku kronike je objavljen popis stanovništva te Split 1910. broji 25 000 stanovnika. Smiješno je da netko tvrdi da se stvari točno znaju i da se u Zagrebu ne može napraviti pogotovo na postotak stanovništva koji je porijeklom iz Dalmacije.
Ako je netko od Splićana bio nezadovoljan, meni nije priznao. U svakom slučaju hvala nekolicini na podršci.
Obično izbor nekog teksta za uprizorenje volimo staviti u kontekst vremena u kojemu se događa, a često kažemo kako pravi tekstovi, jesu bezvremenski i kako vibriraju uvijek istom snagom. Što bi to bilo u vašoj predstavi Velo misto, po čemu taj Smojin tekst možemo doživjeti kao dio našeg svakodnevlja?
– Mene je najviše trigerirala stalna mijena iznesena u relativno kratkom razdoblju. Konstantna ekonomska i politička kriza. Stanje permanentne krize koju i danas jako osjećamo. Nemogućnost da osobna tematika postane glavna vodilja života, već se osobno oblikuje ovisno o političkom.
Kriza 2008, corona, rat u Ukrajini, potres itd. Osjećaj stalnog izvanrednog stanja te nemanje vremena za vlastiti stav i prosudbu, već taj osjećaj kao da te prešao teretni vlak događaja, a da se nisi ni okrenuo. Mogućnost iznošenja više istovremenih događajnih razina kompleksnosti je ono što me privuklo adaptaciji Velog mista te što smatram da korespondira s današnjicom. Njihovo preživljavanje života kroz humor.
Imate iskustvo rada na Dubrovačkim ljetnim igrama, znate sve problem koje Grad ima godinama unatrag s iznalaženjem scenskih prostora – prostor ispod Minčete bio je sjajan odabir za Glavu lava – pa, što Vam se čini, kako će Revelin odgovoriti potrebama predstave s kojom ove godine gostujete u Dubrovniku?
-Bojala sam se te lokacije, a sada nakon pregleda terena sam jako zadovoljna. Čak ćemo napraviti i neke stvari koje u Komediji ne možemo, a ambijent nam ih ovdje nudi.
Jeste li se pribojavali splitskog dijalekta kad ste krenuli u oživljavanje Velog mista?
-Pa znam da ga ne znam. Onda je odmah lakše jer znaš da trebaš pomoć. Imala sam jezičnog savjetnika Joška Ševu koji mi je pomogao i s uobličavanjem teksta i s radom s glumcima.
Ali isto tako radimo i dubrovačke komade. Naravno da nakon niza asistentura i režija već i sami jako dobro prepoznajemo naglaske, melodiju itd., ali i dalje uvijek imamo pomoć jezičnog savjetnika. To je vrlo uobičajen način rada pa smo ga primijenili i na splitski.
Riječ je o jako velikoj ansambl predstavi – koje u načelu malo gostuju zbog svih silnih troškova koje iziskuje putovanje i transport… smatrate li da je za ovakve predstave, a gostovali ste i sa svojom Genijalnom prijateljicom na Gradcu, važno da ih se gleda i izvan matične kuće?
-Nema smisla imati velike ansamble i ne raditi velike predstave. Postoje kazališni prostori i manje kuće koje bi trebale pokriti taj dio repertoara, a velike ansambl predstave bi zbog zajedništva u ansamblu trebalo raditi minimalno jednom godišnje jer kroz njih se postaje ansambl.
Ovisna sam o tom zajedništvu na sceni, što nema veze s privatnim odnosom s kolegama koji može biti manje ili više prisan, već ta kolektivna energija i zajednički kreativni čin na sceni su ono što me primarno zanima.
Pa i u operi najviše volim režirati zbor ili zajedničke scene solista i zbora te su mi i kao gledateljici najuzbudljiviji ti dijelovi.
A čini se, osim toga, da tako velika gostovanja i mogu “pokriti” jedino festivali ovakvog “kalibra” kakve su Dubrovačke ljetne igre. Kakvo je vaše iskustvo rada s našim festivalom i produkcijskim uvjetima koji su vam na raspolaganju na tako velikim gostovanjima?
-Nažalost da. U KMD ne bi stala predstava tako da jedino na Igrama u vanjskom ambijentu s prilagođenom režijom mogu gostovati ovako velike predstave.
Produkcijski uvjeti na svim gostovanjima, a ne samo na Igrama su zahtjevni jer se praktički u jednoj probi mora prilagoditi režija.
No Igre mjesecima unaprijed dogovaraju s autorskim timom gostovanje pa je sve puno lakše te ja već sad znam za svaku scenu kako ću je prilagoditi. Najteže je kad glumci odu na gostovanje u neadekvatan prostor bez redatelja. Na Igrama se radi uvijek velika priprema te ne dolazi do takvih grešaka. Hvala im!
