Marina Orsag, nagrađivana stand up komičarka, osnivačica stand up scene te Comedy cluba i brenda Studio smijeha i šarena ovca obitelji rođena je 3. siječnja 1979. godine u Zagrebu, a nakon brojnih putovanja i adresa, skrasila se i u Dubrovniku više od godinu dana. Kako se sada čini, svoju budućnost vidi na relaciji Zagreb-Dubrovnik. Već tijekom srednje ekonomske škole Marina je počela raditi, a nakon što je završila sa školovanjem radila je doslovno svašta. Kao konobarica u birtiji, kao čistačica u bolnici, prodavačica u butiku, djelatnica osiguranja na odjelu šteta, bavila se i direktnom prodajom što znači da je raznorazne proizvode prodavala doslovno po cesti, “uletavajući” ljudima. Bila je i voditeljica administrativnog ureda prestižne firme Deloitte i to taman pred stand up karijeru. Odradila je ona s dvadeset godina i đir preko bare, gdje je bila babysitterica u New Yerseju, zbog čega je imala priliku upoznati i New York koji je kako kaže “cijeli svijet u jednom gradu”. Nakon NY, svih kultura, naroda i svega ostaloga što je tamo doživjela “ne možeš biti zatucan”, a dojma smo da Marina ni prije otkrića Amerike nije bila zatvorena uma. Spletom okolnosti, uz lockdown, zagrebački potres i malo amorovih strjelica već godinu i mjesec dana je i u Dubrovniku gdje, iako je mogla, nije sjedala skrštenih ruku.
Pionirka Stand up scene u Hrvata, možeš li se vratiti na početke, koliko je to bio težak i dug proces?
U studenom 2004. godine saznala sam za radionice Stand up komedije kod glumaca Slavice Knežević i Marka Torjanca i to tako što me jedna draga prijateljica nazvala da je vidjela plakate i da moram ići inače će me razbit. I otišla sam, radionica je trajala 6 mjeseci nakon čega se rodilo jedanaestoro komičara koji su prvo nastupali pred mamama, tatama, bakama i tako dalje. Zvali smo se savski galebovi, kasnije su neki otpali, ostalo nas je pet i na moju ideju nazvali smo se “SVE5”. Naš prvi nastup bio je 29.4.2005. u klubu Papillon na Savi i to su bila vrata u redovnije i profesionalnije nastupanje. Nakon godinu dana nastupanja i izvan Zagreba, primijetila sam da se neću moći baviti stand up komedijom i ostati raditi u Deloitteu pa sam donijela jednu od težih, ali boljih odluka u životu. Težih jer sam rekla “NE” sigurnosti, super plaći i uvjetima i bacila se u nešto što u Hrvatskoj tada još ne postoji, ali jedna od boljih jer sam se bacila u nešto što volim najviše na svijetu i u stvaranje povijesti. Iako tada još nismo mogli živjeti od toga, svejedno je ljubav prema stand upu prevladala. Kroz neko vrijeme nastupanja sam shvatila da je blesavo da je samo nas pet, da nemamo pozitivne konkurencije, jer te ništa ne motivira da grizeš i budeš bolji i zato sam, u listopadu 2006. u klubu Purgeraj na Ribnjaku, pokrenula večeri otvorenog mikrofona (open mic). To su večeri gdje se može prijaviti tko god se želi okušati u stand up-u, naravno s autorskim materijalom i publika bi izabrala pobjednika koji onda nastupa s nama već formiranim komičarima. Iz tog projekta proizašli su svi kvalitetni komičari današnje stand up scene u Hrvatskoj. Prvih godinu dana sam radionice i open mic odrađivala volonterski jer sam morala dokazati da je to program koji će sigurno zaživjeti. Stvarati stand up scenu iz ničega u Hrvatskoj nije bilo lako, ali ono što me guralo cijelo vrijeme, bilo je stvaranje povijesti i velike “stand up obitelji”. Od samog starta je naravno trebalo i objašnjavati sam stand up kao izvođačku disciplinu publici, vlasnicima klubova i kafića, upraviteljima/cama kulturnih ustanova, itd. Također nije bilo managera/ica za stand up u Hrvatskoj, tako da sam sve morala sama producirati. U početku nije bilo lako naći gaže, međutim vrlo brzo su kvaliteta humora, odlična atmosfera i veliki interes publike za takvom vrstom zabave napravili svoje i sve češće smo krenuli nastupati. Moja sreća u tim počecima je bila što sam jedina žena u stand upu tada, a na nastupe su uvijek zvali jednog dečka i jednu curu pa sam ja uvijek išla, a dečki su se morali dogovoriti koji ide. Uglavnom, kroz open mic večeri pomalo se povećavao broj komičara, jedan, drugi, treći. Prvo je došao Aleks Curać Šarić pa Domagoj Pintarić pa Vlatko Štampar i Goran Furjan i tako redom. Ja sam odlučila napustiti “SVE5” i posvetiti se novim komičarima/kama. Kroz nekih dvije godine skupilo se njih pet, šest kvalitetnih i svi su već imali relativno veliku količinu napisanog materijala zbog načina rada. Naime pravilo koje sam postavila na open micu je da komičari pišu 7 minuta novog teksta svaki mjesec, dok “profesionalci” moraju pisati 15 minuta novih svaki mjesec. To nijedna scena na svijetu ne radi i po tome smo jedinstveni i najjači, i zato sad u Hrvatskoj imamo toliko materijala koliko imamo. Iako su se dečki na početku bunili, brzo su shvatili da je mozak mišić kao i svaki drugi i što ga više vježbaš sve je bolji i bolji. 2009-te počeli smo nastupati u MMC Studio (bivše kino Studio) redovno srijedom i četvrtkom i tu je nastao brend Studio Smijeha. Kroz rad, mentorstvo, produkciju i nastupe, stvorile su se prilike za dovoditi komičare iz Slovenije, BiH, Srbije, a i mi smo počeli imati bar tri nastupa tjedno u Studiju. Kako su vanjske suradnje i nastupi postajali sve češći, a broj i kvaliteta komičara/ki rastao, to je bio momenat kada sam shvatila da postoji mogućnost da otvorimo klub, što bi nam olakšalo živote, dovelo nas do toga da ne moramo više objašnjavati ljudima što nam sve treba i zašto nam treba i slično. Srećom u tom trenu, igrom slučaja kino Studio postalo je slobodno za najam i to je bio taj presudan moment. Prvo sam mislila da ćemo mi to sve skupa kao udruga organizirati i raditi, međutim vrlo brzo sam shvatila da to baš i ne ide tako. Posvetila sam se tome sama, našla investitora iz Slovenije, kolegu komičara i producenta Andreja Težaka i 1.4. 2011. službeno je otvoren prvi comedy klub u Hrvatskoj. Andrej je kao investicijski partner naravno nastavio raditi u Sloveniji i ubrzo je sve palo na moja leđa. Kako bi sve i dalje funkcioniralo jer je želja za time bila jaka, a imali smo investiciju samo za uređenje i najam, mislim nije samo, ali nije ostalo za infrastrukturu u startu, morala sam biti i direktor i ugostitelj, čistačica, nekad i konobarica, raditi rezervacija ulaznica, marketing, administraciju, sve potrebno i još uz to i nastupati. Meni je stand up praktički od 2005. godine postao posao od 20 sati dnevno. Organizirala sam festivale, nastupe u Lisinskom, vodila klub, program, ugostiteljstvo, produkciju redovnih nastupa po Hrvatskoj, regiji i Europi, sve što možete zamisliti da treba da bi jedna scena od nule u petnaest godina došla do toga da radimo šest dana tjedno u Zagrebu, produciramo 550 nastupa godišnje u Hrvatskoj, regiji i Europi, punimo velike festivalske dvorane, idemo na svjetske konferencije i festivale, itd. Naravno, nažalost, to su sve brojke prije pandemije. Sad ćemo vidjeti što scenu čeka dalje.
Koliko je teško biti žena na stand up sceni? Kakva su tvoja iskustva? S kakvim si se sve predrasudama sretala?
Što se tiče predrasuda u stand upu jer sam žena, kako sam već spomenula gore to što sam bila jedina je bila sreća za broj nastupa, međutim s druge strane je bila i nesreća jer meni nisu “dozvoljene” sve stvari kao i muškarcima. Stand up komedija je duhovita kritika društva, komedija sa stavom koja uključuje ponekad i psovke koje su dio svačijeg života i kada to muškarci izvode na pozornici je ok, međutim kada žena izražava stav, kritizira, ubaci psovku, to baš nije ok. Također tijekom nastupanja osnovno nasmijavanja publike, muškarci se nekako, kad je žena na pozornici i kreće nasmijavati, znaju osjećati, u nedostatku bolje riječi, ugroženima, pogotovo ako su s curom ili ženom. Iz nekog razloga krenu glasno pričati s ljudima za stolom, dobacivati, nasmijavati ljude oko sebe i pokušavaju u potpunosti ignorirati tvoje postojanje. Također u poslovnom dijelu scene, ja kao voditeljica, mentorica, direktorica – većinu odluka i poteza koje sam napravila da sam muško rekli bi vidi kako odlučno, čvrsto i kvalitetno vodi svoj brend i scenu, baš je faca, jak i snažan, a kao žena s tim istim postupcima si isfrustrirana, nadrkana, pod pms-om i tako to.
Imaš nekoliko tisuća nastupa “u nogama”, možeš li podijeliti s nama neke anegdote i iskustva koje si dosad skupila? Imaš li najdraži nastup?
Jesam, nastupala sam posvuda po Europi i regiji i toliko je nastupa da ne mogu izdvojiti jedan. Svaki je poseban na svoj način. Od prvog nastupa ikad, pa outanja u Beogradu tjedan dana nakon otkazivanja pridea pred devetsto ljudi, gdje su na kraju ustali i pljeskali pune tri minute, pa brutalna produkcija na Jokenation natjecanju u Montreaux, Švicarska gdje iz dima izlazim na pozornicu, hahaha. Pa naravno nastupi u klubovima koji su intimniji i tako se najbolje vežeš s ljudima, pa sam jednom prilikom u Beogradu čovjeku promijenila mišljene o LGBT ljudima, na bolje naravno. TedX govor u Zagrebu i Best of Regional Lisinski gdje je skroz tišina jer te slušaju pa te odjednom zapljusne smijeh i aplauz tisuću osamsto ljudi iz mraka. U Sofiji kad smo nastupali na festivalu, zbog naših showova na Comedy centralu, klinci su nas lovili i trčali za nama kao da smo zvijezde. Onak u Bugarskoj? Urnebes. Pa nastup u Skopju na Adria Comedy Awards koji nije ostao najviše u sjećanju jer sam dobila nagradu za najdobar ženski Adria stand up komičar, već zato što sam završila u pritvoru u Nišu jer sam vozila bez vozačke dozvole, jer kolegi nije bilo dobro pa sam ga mijenjala za volanom. Naravno i dubrovački nastupi su divni bili. Best of regional i Kinu Jadran, svi u Lazaretima, ljeto u Valamaru, nastupala sam i u Kazalištu Marina Držića koje je predivno, pa i sad u Dvorištu TUP sam imala nastupe s divnim utiscima. Zapravo svaki nastup gdje postigneš i nešto više od nasmijavanja ljudi je nekako mrvicu iznad. Kad uz zdrav humor i smijeh mijenjaš mišljenja, predrasude, podižeš svijest , to je divno. Primjerice s predstavom „Kaj bre“ to najčešće i najbolje radimo i vidimo i osjetimo na licu mjesta kako mijenjamo neke stvari. Tako je i sa Šarenom ovcom obitelji. Stand up je prekrasno oružje za to, a uz to oružje i moć koju time imaš ako to uspiješ postići naravno donosi i veliku odgovornost i to je ono na što bi svaki komičar trebao paziti. Nažalost na dosadašnju povijest mizoginija i šovinizam su nešto u čemu se nažalost muški kolege znaju poskliznuti, ali vjerujem da svaki/a komičar/ka prolazi proces postavljanja svoje odgovornosti.
Ljudi koliko god otvoreni bili uvijek imaju neke stereotipe kojima vjeruju, tipa na ovim našim prostorima najduhovitijima se doživljavaju Bosanci – je li to točno? Kako ti to komentiraš? Koliko su zapravo i takvi stereotipi “plodno tlo” za smišljanje fora?
Da bi bio duhovit treba postojati određena inteligencija i emotivna i socijalna, ne samo intelektualna. Uvijek je stvar pojedinca, ne bi generalizirala, a biti smiješan i duhovit su skroz dvije različite stvari, ali da su te predrasude plodno tlo, jesu. Međutim meni je žao da je opći dojam da su Hrvati neduhoviti narod jer to po stand up sceni nije istina. Stand up je u našoj regiji prvo krenuo u Hrvatskoj, pa Sloveniji, Srbiji pa u BiH. Ima jako puno duhovitih ljudi u svim državama naše regije, također ima i onih smiješnih, pa i šaljivđija. Može se naučiti raditi stand up, postoje neki alati, ali zapravo treba imati tu “duhovitu kost” s kojom se rodiš. Definitivno ono što jako utječe jest okruženje u kojemu jesi, kolege/ice iz Srbije imaju puno bolje prihvaćanje kulture i umjetnosti od institucija, medija nego mi ovdje. Kod njih je to već industrija. A recimo kad smo već kod predrasuda, kad su oni počeli dolaziti kod nas, ljudi su plakali od smijeha na prvu i valjali se i uživali u naglasku i mi smo mislili da nešto s nama ne štima, a onda smo došli mi u Srbiju i skontali da je isto tako s nama tamo. Kako naša publika prihvaća ekipu iz Srbije, tako je i obrnuto. Ono što bi Hrvatice i Hrvati trebali znati i saznati je da smo zasigurno jedna od jačih ako ne i najjača scena u regiji. Po broju kvalitetnih komičara/ki, broju nastupa u godini, broju velikih događanja i slično, te činjenici da imamo odnosno smo imali, hvala pandemija, i Comedy klub koji je bio samo to. A po nekim stvarima smo jedinstveni i u svijetu, kao što je pisanje teksta, tematski nastupi, itd.
U Dubrovniku živiš od zagrebačkog potresa, kako se osjećaš tu? Što ti se sviđa/ne sviđa u odnosu na Zagreb? Jesi li se osjećala prihvaćeno? I Dubrovnik koji nikako nije „usput“ i skuplji je od ostalih gradova u Hrvatskoj – zašto je bio tvoj izbor?
Nakon potresa ostala sam bez stana i morala sam biti podstanar, a kako je sve bilo online i nismo imali nastupa, pomislila sam da to možda ne mora biti u Zagrebu. Kako je plan ionako bio odmoriti se nakon snimanja TLZP-a u Dubrovniku kod najbolje prijateljice, nakon potresa i pandemije, nekako je to postala najbolja opcija pa sam se čim je snimanje završilo doselila s nešto sitno stvari. U međuvremenu se desila i ljubav, pa nisam ni imala izbora, hahaha. Došla sam u Dubrovnik dok se ne pokrene obnova u Zagrebu (HA-HA) i dok ne vidim što će biti s tim stanom. Mislila sam da će to biti samo ljeto, a ispalo je godinu i mjesec dana. Napokon sam stan prodala i kupila novi, pa se eto vraćam za Zagreb živjeti. Trenutno sam ponovo u Dubrovniku jer sam se vratila odraditi nastupe i kviz u TUP-u, skupit još neke zadnje kutije što su mi ostale, ali sigurno ću se redovito vraćati u Dubrovnik. Nema šanse da ga zaboravim pogotovo sada kada postoji TUP, mjesto gdje se možeš osjećati kao doma, gdje nije sve podređeno za turiste fensi i skupo. Što se neke svakodnevice i života tiče ja idem u Župu u dućan, pa mi nije puno skuplje nego u Zagrebu, ali moram primijetit bez obzira na to što građani imaju neke beneficije, opet ih nemaju dovoljno jer ja ne mogu vjerovati da je karta za autobus i za Dubrovčane 15 kuna, jest postoje pokazi, ali svejedno, ma sve to i sami znate. Kako sam se osjećala kad sam se doselila? Nemam pojma, ja se bavim ovim poslom i uživo ljudi dobro reagiraju na mene, dobivam puno osmijeha i tople dobrodošlice, loše komentare dobivam samo po internetu. Kako su mediji odmah po mom dolasku prenijeli vijest da sam tu, bilo je simpatičnih situacija i reakcija, primjerice prošla sam pored onih tamo starčeka što sjede ispred tiska, ispod onog drva na Pilama i ja prolazim i oni meni “Sinjorina, vi ste sada naši”, svaki put kad tamo prođem me pozdrave. Inače ja u Dubrovnik dolazim dosta dugo i imam tu dosta prijatelja i poznanika pa nisam imala neke nepoznanice i glupe situacije, a ostali koje sam sretala po dućanima, pošti i po gradu su svi uvijek bili ugodni i nisam imala nikakvih problema. Najsmješnije mi je bilo jednom kad sam prolazila pokraj nekog kafića, dva gospara fensi sređena .. Jedan viče “Marina, Marina”, ja sam im se naravno nasmijala, mahnula i pozdravila, pa je ovaj drugome objasnio i rekao “Ona je sad naš silebriti” – to mi je bilo baš jako smiješno. Ono što mi se definitivno sviđa je more, naravno, stari grad je fakat prekrasan ali mislim da tamo nitko ne bi trebao zapravo živjeti. Ne mogu k sebi doć da ljudi nemaju gdje baciti vreću smeća nego na Buži i Pločama. Jedno kratko vrijeme sam živjela u starom gradu, pa prvo to smeće, pa ona buka, pa karićari, tišina je možda od 2 do 5 ujutro. Trebali bi pretvoriti stari grad u turističko središte i naplaćivati upad u zidine, a svima iz Grada osigurati divan smještaj izvan, jer ovo je nemoguće, prava ludnica. Ono što mi se dodatno ne sviđa općenito u gradu, ne samo starom, jest činjenica da Dubrovnik ima toliko potencijala, da to nisu istine. Ali najveći problem je to što bi grad/županija/uprava naplatili svaki milimetar prostora grada, svaku sekundu, svaku moguću uslugu, a istovremeno ne bi uložili nijedne lipe. Ne mogu k sebi doć otkad sam vidjela sam neke prostore koji propadaju i što se događa, a da se obnovi, investira, donira udrugama, kulturnim, umjetničkim, edukacijskim, folklornim, što god, ma ništa od toga. Od parkova, obale Lapad, Vile Rašice, onog parka na vrhu Boninova gore desno, stare bolnice… Ništa se ne radi po pitanju toga da u Dubrovniku mladi ostanu i da stvaraju, rade, i žele ostati živjet u ovom gradu. Samo turizam i ništa drugo i to je tužno.
Lockdown, korona, prisilna selidba … Ipak i u takvim okolnostima imala si volje u Dubrovniku napraviti ono što si prije učinila u Zagrebu, stvorila scenu i priliku za potencijalne komičare i u našem Gradu. Imamo li potencijala? Kakva je neka opća slika Hrvatske kada je u pitanju stand up i može li se u Hrvatskoj živjeti samo od stand upa?
U Hrvatskoj se definitivno može živjeti od stand upa, ali ne onako kako ljudi to misle, da odradiš dva nastupa i odmah tražiš turneje, pare i slavu. Treba puno raditi, i na sebi i programu, nekad i besplatno nastupati i proći dug proces i popriličan broj nastupa da se formiraš u profesionalnog komičara ili komičarku. Postoji već razvijena scena, tako da je sada puno lakše i brže nego prije. Moj osobni cilj jest bio stvaranje novih komičara i scene, ali nakon šesnaest godina toga i deset godina kluba shvatila sam da trošim puno vremena i energije na to, a meni kao komičarki i brendu to nužno ne treba, umorila sam se. A oni zbog kojih je sve to postojalo nisu pokazali neki veliki entuzijazam oko svega, a nije to ni bila njihova odgovornost. Uglavnom, sada je malo vrijeme za mene, i posvećena sam isključivo svojoj karijeri. Ali, eto, kako sam bila u Dubrovniku ipak očigledno si nisam dala mira ponovo po pitanju stvaranja scene. Valjda me kako sam ušla u taj TUP, nešto okrenulo, podsjetilo na početke i stvaranje Studija smijeha, dvanaest godina u nazad, u staro kino i sav taj krš. Taj početnički entuzijazam i stvaranje nečeg novog me opet diglo i eto, radionice i open mic u Dubrovniku. Međutim to ništa ne znači i dalje je mozak intenzivno na tome da se posvetim sebi. Tako da što se tiče TUP-a i dubrovačke scene, nećemo stati, ali će se uključiti svi u proces. I ovim putem ne mislim samo na komičare/ke koji će dolaziti nastupati i voditi open mic. Pozivam i sve koji žele nek se jave i na online radionice i na one koje će održavati u TUP-a ili samo nek se prijave na open mic. I one koji se ne misle prijaviti za nastup pozivam da dođu podržati gledanjem, upad je samo 10 kuna, a sad u nedjelju je u sklopu programa za spas TUP-a pa je besplatan upad. Suradnja u Tupu je počela tako da su mi par prijatelja i još neki ljudi rekli da postoji neki čudni prostor tamo iza muzeja crvene povijesti i da traže različite ljude za svakakve radionice i onda sam im se javila i ja. Nino i ja smo odmah kliknuli, složili smo se i suradnja je baš bila jednostavna. Ako spasimo TUP definitivno ću nastaviti radit, a smislit ćemo nešto da nastavimo i po zimi. Imam ideju za program „Smijalice uz grijalice“, pa možda neka takva varijanta u dvorištu, adventski? Nadam se da će sve to skupa zaživjeti i da ćemo spasiti TUP.
Smijeh i stand up kao bijeg od stresa ili transformacija tog istog stresa u smijeh? Kako ti proživljavaš taj proces? U svojim nastupima pričaš o svakodnevnim stvarima koje nas iritiraju/usporavaju/izbacuju iz takta – ali u tvojoj verziji ljudi se smiju. Opiši nam malo tvoj proces stvaranja stand up točke, što te sve inspirira?
Ja se znam zafrkavat da nema stand upa i da ne možemo tamo izbacivati svoje frustracije da bi završili u nekoj mentalnoj instituciji. Stand up je odličan eliminator briga i frustracija i za izvođača i za publiku. Nama su nastup i energija publike lijek za našu dušu, a i obrnuto. Događa nam se redovito da nam ljudi nakon nastupa zahvale jer smo im na par sati omogućili da zaborave na svakodnevne probleme, frustracije i stresove, loše dane. Smijeh, pogotovo intelektualni smijeh ne onaj “kurac pička govno, sisa” stvarno utječe na mentalna stanja. Čovjek se na stand upu smije svako trideset sekundi do minute, i svi ti ljudi na okupu zajedno se smiju i ta energija utječe na sve. Privilegija je i čast baviti se stand upom, imati te talente za mene je privilegija, ne samo stand up, nego općenito moramo biti zahvalni na talentima koje imamo i ja jesam. Što se tiče inspiracije inspirira me sve, stand up je duhoviti komentar na sve što nas okružuje, a što se tiče samog procesa, različit je za svaku foru kao i za svakog/u izvođača/icu. Svatko mora naći svoj proces. Sad nakon ovoliko godina znam procijeniti što prolazi i na što publika reagira, onda to odmah zapišeš i doma posložiš u neku kratku, jasnu i egzaktnu formu.
Šarena ovca obitelji – tvoj stand up nastup, a ujedno i coming out priča – Zašto ti je bilo važno ispričati tu priču? Doživljavaš li se na neki način gej aktivistkinjom? Mnogi to ni sebi ne priznaju, a ne da se s time zafrkavaju i pričaju o tome pred publikom. Koji su tvoji motivi bili? Smatraš li da gej populacija treba biti još “vidljivija” u hrvatskom društvu?
Šarena ovca obitelji je show, od 2017. a ja sam se outala 2010, tako da i nije baš coming out priča. Sam show je puno veća priča o mojoj obitelji nego o mom gej životu. Tu ima dosta crnog obiteljskog humora, ali kada na kvalitetan način pretvoriš tako teške situacije u humor, opet je to nekakav lijek za svijest i zdrav razum. Što se samog outanja tiče, kako sam se osamostalila već s 18 i s 27 nisam ni na koji način ovisila o roditeljima bilo mi im je nekako lakše reći, ne znam. Tako da sam im odlučila reći prije nego saznaju iz medija. Već nakon prvih par godina nastupanja, kako je stand up komedija jako iskrena disciplina, kakav si u životu, takav si i na pozornici, počela sam se osjećati lažno. Recimo kad bi izvodila neke seksualne i ljubavne fore i kad bi govorila “o njemu” baš je bio bezveze osjećaj. I onda, kad se dogodila jedna smiješna situacija sa Šarićem na jednoj turneji, tu sam prelomila i krenula se outati. I napravila sam to radi sebe, da mogu početi normalno govoriti na pozornici i biti iskrena, da meni bude lakše i kvaliteta nastupa je skočila automatski za još nekoliko stepenica. Mislim, zapravo i nemam puno fora lgbt tematike, ali jednostavno da mi bude lakše i da se osjećam iskreno pred sobom i publikom. Nakon toga, kako je kao što rekoh humor veliko oružje, sve ostalo je došlo samo od sebe i postala sam dežurna lezbijka u Hrvatskoj, hahaha. I da, smatram se aktivistkinjom, ali ja to radim na neki svoj način. I moram priznati da se za najjavniju lezbijku u Hrvatskoj nalazim u pomalo čudnoj situaciji. S jedne strane lgbt udruge, zajednice i slični me ne priznaju/doživljavaju pa tako ne sudjelujem u ničemu što se organizira na lgbt sceni, a s druge strane sam prva na udaru hejterskim prijetnji, komentara i poruka kada se u Hrvatskoj javno dogodi nešto za lgbt populaciju, dobro ili loše. Međutim niti radim svoj način aktivizma niti zbog jednih ni zbog drugih, radim to zbog sebe i zbog svih onih lgbt mladih kojima je pomogla činjenica da postoji netko u javnom prostoru tko potpuno normalno priča o tome i živi svoj život, priča o lgbt problemima kroz humor. Međutim htjela bi naglasiti da dok god lgbt zajednica ima problema s prihvaćanjem unutar zajednice, te živimo u državi u kojoj pravosuđe i policija na prijetnje i govor mržnje gledaju s odmakom, zasigurno neće doći do toga da će i ostale lgbt javne osobe početi govoriti o tome javno i otvoreno, a što bi zasigurno pomoglo mnogim mladima ljudima kao i samom položaju lgbt osoba u Hrvatskoj.
Kakvi su ti planovi za budućnost? Kada se vraćaš u Zagreb? Čemu se nadaš? Što je trenutno sa Studijom Smijeha u Zagrebu? Možemo li se nadati nekoj verziji istog u Dubrovniku?
Vraćam se u Zagreb, kroz dva tjedna vam spremam jedno iznenađenje o kojemu vam neću još ništa reći. Nadam se da ćemo uspjeti ispregovarati neki projekt na televiziji i kroz skečeve, improv, da odemo još malo šire do publike tj da im preko ekrana uđemo u stanove i kuće koliko god to creepy zvučalo. Posvećujem se svojoj karijeri, kako sam navela gore i razvoju ženske stand up scene. U Zagrebu i Splitu je sve kul što se gradske scene tiče, evo Dubrovnik se budi, možda pokrenem i neke druge gradove, ali pomalo svojim tempom. Raditi ću online radionice, izdati priručnik za bavljenje stand up komedijom, kako bi se scena razvijala i bez puno mog truda. Producirati ću i dalje velike stand up događaje ako će biti moguće, ali opet dovoljno da ostane vremena za mene. Do sada sam, vjerujem, ovih šesnaest godina učinila dosta, pa je sada malo vrijeme za mene. Imam toliko toga što još želim raditi. Pojačati broj inozemnih nastupa na engleskom i hrvatskom, voditi kao i do sada razne događaje, ostvariti neke tv projekte, možda glumiti, nikad ne znaš. Klub u Zagrebu ću vratiti sigurno jednog lijepog dana ako uspijemo dobiti gradski prostor. Što se tiče Dubrovnika, ako spasimo TUP i ako se tamo dogodi mogućnost otvaranja comedy cluba tamo sigurno bi se i to dogodilo i rado bi nastavila suradnju s Ninom i ekipom. Prvi plan mi je sređivanje i rješavanje stana, i nadam se da će to do 1.11, biti gotovo i onda se posvećujem poslu, detaljno stavljam projekte na papir i konkretnije krećem u ostvarivanje svih ideja i želja jer uz selidbu i dramu oko stana to jednostavno nije moguće.
