Prije nekoliko dana osvanuo je na jednom stablu, u duhu pravog malog mjesta uz more, poziv dunda Boža Grčića njegovim dragim sumještanima da dođu na proslavu njegove “prve” stoljetnice. Okrugli rođendan dundo Božo je tako u posebno emotivnom ozračju i proslavio u svom Trsteniku s obitelji, prijateljima i sumještanima, a stigli su i njegovi dragi festanjuli iz grada.
Dundo Božo je, naime, najstariji živući festanjul koji se i u 99-oj mogao snimiti u procesiji na putu za Goricu sv. Vlaha, njegovi sumještani ga i ove godine, čim zatopli, očekuju vidjeti u barci kojom isplovljava na ribanje, a kad ga upitate čemu duguje tako lijepu vitalnost i dug život, posve ozbiljno odgovara kako mu je prilikom operacije uha, poprilično davno, doktor rekao da gluhi ljudi – dugo žive. On je, kaže, svjedok tomu. No, dodat će i kako se godine moraju uskladiti sa svojim mogućnostima i kako ne treba ići preko crte.
U život dunda Boža Grčića rođenog 10. travnja 1925. stalo bi nekoliko života i filmski scenarij, da ga je napisat, ne bi oskudijevao brojnim uzbuđenjima i obratima koji su ga pratili, o čemu je govorio i u intervjuu za našu internetsku televiziju lani u veljači. U Zagrebu je, nekih davnih godina, završio brodogradnju, bio je profesor na Višoj pomorskoj školi u Dubrovniku, inspektor osiguravajućeg društva u bivšoj državi, bio je vojnik, proveo je dio života u Americi, strastveni je ribar koji desetljećima piše dnevnik “s barke”, a voli i svoje vrijeme koje provodi slikajući. I, uvijek je zanimljiv sugovornik koji o stoljeću iza sebe ima puno toga za reći.
TV intervju s dundom Božom Grčićem pogledajte OVDJE
Koliko je dundo Božo omiljen u svom mjestu svjedoči jučerašnja festa na kojoj nije nedostajalo zagrljaja, toplih riječi i čestitki upućenih za njegov stoti, uz želju da ga zdravlje i vedri duh prate i dalje u životu. A da ima nešto u tom pelješkom zraku i klimi što osigurava dugovječnost, posvjedočuje i čestitka koju mu je uputio prijatelj, slikar Emil Bobanović Ćolić koji dogodine puni stotu.
Jučer je u Trsteniku cijelo mjesto slavilo i ničega nije nedostajalo – u izobilju je bilo slatkiša, pića, poklona, na torti su se upalile i svjećice, ali bilo je i pjesme i bala, no najljepše od svega bilo je osjetiti to zajedništvo malog mjesta, ozračje u kojemu te preplave emocije i osjećaji bliskosti ljudi koji žive i dijele međusobno poštovanje i radost druženja. Sve ono što stvara posebnu toplinu oko srca.
I na kraju, svi uzvanici su doma pošli s jedinstvenom uspomenom na dundo Božov stoti. Za sve njih je, personalizirano, naslikao sliku koju im je uručio kao zahvalnicu koja će ih zauvijek podsjećati na jedno divno poslijepodne u Trsteniku i jednog vitalnog stogodišnjaka koji čeka toplije vrijeme da ubaci barku u more i krene na ribanje.
Pa, dundo Božo, neka ulov bude dobar, sretno!
Bolje da se one roje nego hadezeovci