Zbog strahovitog potresa koji je prije desetak dana pogodio područje Banovine, u kojem je sedmero ljudi izgubilo živote, a mnogi su ostali bez krova nad glavom, temeljna djelatnost Zavoda za obnovu Dubrovnika, aseizmička obnova, odnosno poboljšanje otpornosti objekata unutar povijesne jezgre na potres, danas je aktualnija nego ikad prije. Ravnateljica Zavoda, Mihaela Skurić objasnila nam je kako se izvodi protupotresna obnova, koliko je dosada građevina obnovljeno i kako će Plan upravljanja pomoći u sprječavanju neželjenih posljedica mogućeg potresa u povijesnoj jezgri.
– Asizimička obnova obuhvaća opsežne radove na nosivoj konstrukciji kojima se na postojećim zgradama osim popravaka i otklanjanja oštećenja ujedno poboljšava razina otpornosti na potres. Ako govorimo o zgradama koje su kulturno dobro, veliki je izazov uskladiti zahtjeve i standarde konstruktivne sanacije sa konzervatorskim zahtjevima u pogledu minimalističkih zahvata, upotrebe tradicionalnih materijala i korištenje tradicionalnih tehnika, a da bi se očuvale oblikovne vrijednosti i autentičnost”, pojasnila nam je Mihaela Skurić, ravnateljica Zavoda za obnovu Dubrovnika te dodala kako se od 2000. aseizmička obnova provodi po metodi ojačavanja nosivih zidova.
-Kameni nosivi zidovi su u pravilu rađeni od dva lica kamenih klesanaca s ispunom od kamenog nabačaja i vezivnog morta, što podrazumijeva i postojanje do 20 posto šupljina u ukupnom volumenu zida. Otpornost kamenog zida ograničena je čvrstoćom postojećeg veziva koji, uslijed vremena i ispiranja, gubi svoja vezivna svojstva. Ubrizgavanjem injekcijske smjese u strukturu kamenog zida, pukotine se ispunjavaju te se postiže kompaktnost i konsolidacija zida, te mu se povećava otpornost i stabilnost. Dodatno, za osiguranje prijenosa horizontalnih sila potresa i povećanje duktilnosti građevine, ugradnjom natega vanjski zidovi blokova zgrada, povezuju se u jedinstvenu nosivu konstrukciju. Nehrđajuće čelične natege od inoxa se zatežu i tvore prsten u razinama međukatnih konstrukcija, objašnjava Skurić.
Zašto je takva obnova bitna za povijesnu jezgru i koliko je građevina obnovljeno dosad?
-Znajući da je ovo područje 1667. pogodio katastrofalni potres, te da je u potresu 1979. godine oštećeno preko tisuću objekata, iako se ne može zadovoljiti današnje standarde u pogledu otpornosti koji se primjenjuju pri projektiranju novih građevina, provođenje aseizmičke obnove je nužno jer se na taj način blokovima zgrada poboljšava otpornost za 1-2 stupnja”, kazala nam je Skurić te dodala da su radovi aseizmičke sanacije izvedeni na 45 blokova zgrada u povijesnoj jezgri, čim je obuhvaćeno 208 objekata te da tom broju treba pridodati i sve javne objekte koji su konstruktivno sanirani po drugoj metodologiji.
Prema procjenama, koja su najugroženija područja unutar povijesne jezgre, a koja još nisu obnovljena na ovaj način?
-Prema seizmičkim, geološkim i geotehničkim istraživanjima iz osamdesetih godina, izrađena je karta seizmičnosti za povijesnu cjelinu, koju bi svakako trebalo novelirati i nadopuniti, u kojoj je najugroženijim područjem označen dio uz Stradun, odnosno dio koji se nalazi na nasipu. Na tom je području za očekivati jača konstrukcijska oštećenja kao posljedicu amplifikacije djelovanja potresa kroz meko temeljno tlo.
Postoji li razrađeni plan ovakve vrste obnove, odnosno kojom će se dinamikom provoditi?
-Aseizmička obnova je temeljna djelatnost Zavoda za obnovu Dubrovnika, te je zakonom određena kao djelatnost od osobitog interesa za Republiku Hrvatsku. Iz tog razloga obnova se treba provoditi kontinuirano dok svi blokovi zgrada ne budu sanirani. Dinamiku uvelike određuje odnosno usporava financiranje, a uvelike odmaže i nerazumijevanje važnosti provođenja obnove.
Koliko je ovakav vid obnove financijski zahtjevan i tko snosi troškove?
-Za izvođenje radova na jednom bloku zgrada, izradu projektne dokumentacije te stručni nadzor potrebno je osigurati 3,5 milijuna kuna. Od izmjena zakona iz 2014. financiranje je na teret proračuna Grada Dubrovnika, dok su vlasnici u obvezi vratiti iznos uložen u njihovo vlasništvo isključivo za slučaj prodaje u roku od 15 godina.
Znamo da u su potresi nepredvidivi i da se mogu dogoditi bilo kad i bilo gdje, no što je po vašem mišljenju nužno napraviti kako bi se rizik od katastrofalnih posljedica za povijesnu jezgru što je moguće više smanjio?
-Općenito i prije svega, potrebno je podizanje svijesti o rizicima i opasnostima za koje je procijenjeno da su moguće. Ne u smislu dizanja panike, već u smislu obuke o ponašanju u takvom slučaju – provoditi vježbe evakuacije i spašavanja. Istaknula bih da je od posebne važnosti da se svi dionici ponašaju savjesno i odgovorno, osobito po pitanju svoje struke. Iz konteksta djelatnosti Zavoda za obnovu Dubrovnika, nužno je Program obnove spomeničke cjeline definirati kao prioritet jer osim obnove kulturnih dobara to istovremeno znači ulaganje u sigurnost. Za napomenuti je da se ovdje ne radi o programskim djelatnostima kao što to imaju ustanove u kulturi jer se obnova spomeničke cjeline ne može poistovjetiti kulturnim manifestacijama i događanjima. Stoga je nužno osigurati financiranje i dati podršku provođenju Programa bez ustupaka pred zahtjevima turističko ugostiteljske industrije.
Koliko Zavod za obnovu ima uvida u način obnove pojedinih nekretnina koje se nalaze u povijesnoj jezgri, a koje su u privatnom vlasništvu?
-Zavod nema uvid u način obnove koje provode vlasnici, te je intencija stvaranja objedinjenje baze podataka, kroz implementaciju Plana upravljanja svjetskom baštinom Dubrovnika. Na taj način moglo bi se dokumentirati i analizirati sve parcijalne intervencije, te ih uzimati u obzir prilikom izrade projektne dokumentacije, da bi se spriječile neželjene posljedice kao npr. u zagrebačkom potresu, gdje se već pokazalo kao ne baš najbolje rješenje izvedba tlačnih betonskih ploča i sl. radi prouzročenja štete na drugim prostorima. Svakako, nije za očekivati da bi vlasnici bili u mogućnosti postići zajednički dogovor o obnovi bloka zgrada, zato Zavod i postoji i provodi aseizmičku obnovu blokova zgrada u cijelosti.
