Tijekom radova na sanaciji odvodnog tunela u Konavoskom polju, u ljeto sad već davne 1972. godine, došlo je do strahovite nesreće. Ogromne količine vode prelile su se preko zemljanog nasipa koji se nalazio pred samim ulazom u tunel i preplavile ga u svega tri minute, pri čemu je 12 radnika splitskog građevinskog poduzeća “Konstruktor” izgubilo živote. Iza njih je ostalo deset udovica i osamnaestoro djece.
Na ovu veliku ljudsku tragediju podsjetio nas je povjesničar umjetnosti Ivan Viđen koji nam je ustupio članak Dubrovačkog vjesnika u kojem se izvještava o ovoj nesreći.
Nesreća u odvodnom tunelu kojim voda iz Konavoskog polja otječe u more, dogodila se 19. kolovoza 1972. godine, oko 15:40 sati, nepunih sat vremena nakon što su radnici druge smjene ušli u tunel i započeli s radom.
Kako se navodi u tekstu, ogromne količine vode iz nabujalih rječica Ljute i Kopačice i bujice Konavočice prelile su se preko zemljanog nasipa koji se nalazio pred ulazom u tunel. Voda koja je sa sobom nosila mulj i kamenje nahrupila je u tunel i ispunila ga u nepune tri minute, udavivši pritom 12 radnika.
U ovoj nesreći živote su izgubili: Osman Pirija (45), iz sela Vrbljani, općina Konjic, Muharem Bajrić (53), iz sela Ravnice, općina Prozor, Stanislav Milosavljević (43), iz sela Skakavica, Meho Šabić (23) iz sela Gorica, općina Prozor, Jure Vuković (45), iz sela Brinje u Gorskom Kotaru, Sulejman Paško (36 iz sela Divičani, općina Jajce, Ante Carič (46), iz Vrbniku na otoku Hvaru, Stipe Bešlić (36), iz sela Potravlje, Sinj, Nenad Marić (22), iz sela Karakašice, općina Sinj, Ivan Ljubičić (43) iz sela Miškovica, općina Mrkonjić grad, Vlaho Saulan (22), iz sela Đurinići u Konavlima, Ante Božinović (27) iz okolice Sinja.
Od radnika koji su tog kobnog dana radili u drugoj smjeni preživio je jedino vozač kamiona Rade Zagorac iz okolice Sinja, koji je za Dubrovački vjesnik o nesreći rekao sljedeće:
“Sa svojim kamionom prevozio sam otpadni materijal i spremao se da izađem iz tunela. Iznenada sam primijetio da se prema meni obrušava ogromna vodena masa, noseći sve pred sobom. Jedino što sam mogao učiniti bilo je da pritisnem pedalu za gas i da pokušam izbjeći ono najgore. Kad sam se našao izvan neposredne opasnosti odmah sam alarmirao ostale radnike, ubrzo je formirana spasilačka ekipa, ali sve je bilo uzalud jer se u tunel zbog visoke vode i nanesenog mulja nije moglo ući. Tek nekoliko sati kasnije, kad je voda opala, radnici Ante Domazet i Jozo Pičinović, zajedno sa spasilačkom ekipom dubrovačkih vatrogasaca, ušli su u tunel i doprli 500 metara u njegovu unutrašnjost odakle su utvrdili da preživjelih nema. U toku noći i u nedjelju ujutro do 12 sati spasilačke ekipe izvadile su iz tunela 11 poginulih radnika. Tijelo poginulog Stipe Bešlića pronađeno je u ponedjeljka oko 10:30 sati”.
Odmah nakon pogibije radnika počelo se propitkivati je li ova najteža nesreća na radu u dubrovačkom kraju nakon Drugog svjetske rata mogla biti izbjegnuta. Dubrovački vjesnik navodi kako je postojalo niz indicija koje su ukazivale na to da u odvodnom tunelu nije vođena dovoljna briga o sigurnosti ljudi koji su u njemu radili.
Radovi na sanaciji dva kilometra dugog odvodnog tunela započeli su u svibnju 1972. godine. Naime, u tunelu je nekih 700 metara od ulaza došlo do odrona kamenja te je bilo potrebno izgraditi novi “lakat”, na čemu je sudjelovalo ukupno 45 radnika splitskog “Konstruktora”.
U tekstu se navodi i kako je dva dana prije tragedije na području Konavala vladalo nevrijeme praćeno prolomom oblaka.
“U petak poslijepodne iz Korita se izlila rječica Ljuta, a zbog prodiranja vode u subotu, odmah poslije pola noći iz tunela se morala povući treća smjena. To se isto ponovilo i u subotu, oko 12 sati kad je u tunelu radila prva smjena. Umjesto da se u vrijeme stalnih kiša i nadiranja vode radovi na sanaciji tunela potpuno prekinu, radovi su nastavljeni i u subotu poslijepodne.”
Izjavu za ovu tiskovinu dao je i inspektor rada tadašnje općine Dubrovnik, dipl. inž. Mato Matić, koji je kazao kako od subote od 14:20 sati kad je druga smjena s poslovođom Osmanom Pirijom, koji je stradao u tunelu, ušla u odvodni tunel pa sve do 15:40 kad je došlo do teške nesreće nitko nije kontrolirao vodostaj Velikog ponora i nabujale rječice Ljute.
“Tek kad je voda počela ulaziti preko nasipa na ulazu u tunel, radnik Andrija Galić, koji je s kompresorom radio u neposrednoj blizini, primijetio je što se događa pa je dao tri svjetlosna signala za opasnost. Međutim, za radnike u tunelu to je bilo suviše kasno upozorenje jer oni nisu mogli po neravnom i razrovanom terenu prevaliti 700 metara do izlaza u vremenu od svega tri minute za koliko je vodena bujica poplavila čitav tunel”, piše Dubrovački vjesnik.
U tekstu se navodi i kako se o tragediji službeno oglasilo i tadašnje Okružno javno tužilaštvo u Dubrovniku. U priopćenju koje su odaslali medijima navode kako je na temelju izvršenog očevida, prikupljenih podataka i kaznene prijave, proizašla osnovana sumnja da su šef gradilišta inž. Ivan Galić i njegov zamjenik Antun Štrmo propustili poduzeti potrebne mjere zaštita života radnika u tunelu od iznenadne provale vodene bujice u tunel. Galić i Štrmo su pritvoreni, a protiv njih je podnesen zahtjev za provođenjem istrage istražnom sucu Okružnog suda u Dubrovniku zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine teškim djelom protiv opće sigurnosti.
FOTO:Ilustracija
jeli itko osuđen..?
Jeli itko osuđen i koliko..?