Na današnji dan prije 31 godinu, na dubrovačkom ratištu poginula su jedanaestorica branitelja Domovinskog rata. Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća danas je njima i svim poginulim na ovom području odana počast na mjestima gdje su stradali, u Komolcu i na Strinčjeri.
U ime Grada Dubrovnika vijence su položili predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica, pročelnik Upravnog odjela za financije Ante Vojvodić i gradski vijećnik Krešimir Marković.
Vijence su položile i obitelji poginulih branitelja, predstavnici Županije i Policijske uprave dubrovačko-neretvanske te udruge roditelja poginulih branitelja i dragovoljaca Domovinskog rata, kao i njihovi suborci i prijatelji.
Prigodnu službu riječi i blagoslov predvodio je fra Ivica Kyril Pavlović.
U Komolcu su tog 12. studenog 1991. poginula četvorica mladih dubrovačkih branitelja – Ivo Botica, Pero Nenada, Miho Klečak i Mario Mandić. Čak sedmorica dubrovačkih branitelja poginula su isti dan na Strinčjeri – Zdenko Baričević, Tomislav Bender, Ante Jerko Landikušić, Božo Merčep, Ivan Raič, Siniša Tkalec i Vladimir Vuković, dva dana ranije, 10. studenoga 1991., poginuli su Mato Damjanović i Mario Matana, a 6. studenoga 1991. Mladenko Čavara.
Studeni 1991.
Najteži dani u herojskoj obrani Dubrovnika i očuvanju njegove slobode. O riješenosti agresora da zauzme i osvoji Dubrovnik rječito govore stalne uzbune, koje su radi opasnosti po živote ljudi, oglašavane svakodnevno od 1. do 4., te 6. i 8. studenoga. U tim danima, prema podacima medicinskog centra ranjeno je više od trideset branitelja i građana, dok su razarani gotovo svi dijelovi Grada. Sve to bilo je samo najava zasigurno najtežeg napada na dubrovačko područje, kada je od 9. do 15. studenoga bez prestanka bio 143 sata na snazi znak opće opasnosti.
Borbe na platou Srđa, i teški gubici u braniteljskim redovima praćeni su sustavnim razaranjem cjelokupnog gradskog područja. Iznova su rušeni dubrovački hoteli, bolnica, a uz stotinjak zapaljenih plovila u potpunosti je izgorjela zgrada i skladišta gruške luke. Zabilježena su i do tad najteža razaranja povijesne jezgre Grada. Oštećeni su gotovo svi važniji objekti, poput gradske luke i valobrana „Kaše“, tvrđave Sv. Ivana, Arsenala, gradskog zvonika, Straduna, franjevačkog i dominikanskog samostana, tvrđave Minčete, Vrata od Pila, kao i brojni stambeni objekti unutar zaštićene spomeničke cjeline.
Budući su meta napada bili i svi dubrovački hoteli, koji su pretrpjeli teška oštećenja, uz izravnu opasnost za živote stanovnika Grada pojavio se i problem njihovog smještaja. Stoga je brodom „Slavija“ 14. studenoga, iz spaljene i porušene gruške luke, isplovilo više od 4000 žena, djece, starih i nemoćnih osoba, te ranjenika. Ove dane vrlo često spominjemo i po dvodnevnom napuštanju tvrđave Imperijal od njenih branitelja, kao i po napuštanju Grada od strane promatračke misije EZ u strahu za svoje živote. Ono što je i ovom prigodom potrebno istaći jest da je ovaj napad u studenom 1991. godine bio i jedini u kome je agresor koordinirano angažirao značajne pješačke, topničke, pomorske i zračne snage kako bi slomio otpor branitelja i prisilio Dubrovnik na stalno zahtijevanu predaju.
Tijekom napada u studenom 1991. neprijatelj zauzima i područje Mokošice i Komolca. U potpunosti se gubi, premda i do tada teško uočljiva razlika između „prve crte“ obrane i ostalih dijelova Grada. Kako je u to vrijeme cijelo slobodno područje Dubrovnika „prva crta“, i kako su svi oni koji su ostali u Gradu u tim najtežim trenutcima njegovi branitelji, svjedoči činjenica da je u vremenu od 1. do 20. studenoga poginulo 29 branitelja, ali i 27 civila.
Autorica teksta: Varina Jurica Turk
