Naša kolegica Silva Capurso, urednica i novinarka s Radija Dubrovnik jedna je od dobitnica ovogodišnje županijske nagrade i zapravo odličan primjer kako se naš posao može na kvalitetan način “ugraditi” u poboljšanje života zajednice u kojoj živimo. Silvina emisija “Zdravi bili” obilježava 15. obljetnicu postojanja, a ona je, ponukana temama koje je obrađivala, osobito onih koje su se odnosile na djecu s poteškoćama u razvoju, krenula ponovno u “studentske” vode i korak je dijeli do titule doktorice iz polja edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti, konkretno poremećaja u ponašanju djece i mladih.
Dakle, krenimo “klasično” – što ti znači ova nagrada, jesi li je očekivala?
– Nikad nisam bila tip od nagrada i nisam o njima uopće razmišljala. Kad mi je predsjednica Udruge Poseban prijatelj Dženita Lazarević još prošle godine rekla da će me predložiti za nagradu Županije s obzirom da emisija HRT-HR-Radio Dubrovnika “Zdravi bili”obilježava 15 godina postojanja u kontinuitetu pristala sam misleći kako će na tu ideju do iduće godine zaboraviti. Naravno da nije. A priključili su joj se uz glavnu urednicu moga radija Nilu Miličić Vukosavić i ravnateljicu Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba prof.dr.sc. Gordanu Buljan Flander, i predstavnici brojnih udruga s područja županije, udruga Slatki život, Kap u moru, Djeca Pelješca i Neretvanski leptirići, kao i Građanska inicijativa Pomozimo djeci s invaliditetom. I kako ne pristati? Naravno da jesam, iako sam uvijek mislila, a tako mislim i danas, kako postoje brojni drugi zaslužni pojedinci koji, u ovom slučaju, promiču prava i potrebe djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Emisija “Zdravi bili” bavi se brojnim temama vezanim uz zdravstvo, ali uvijek su mi bile najdraže one koje su govorile o potrebama djece i mladih. Osjetili su to i oni, pa vjerujem da su me stoga predložili i podržali kao laureata županijske nagrade. I upravo iz tog razloga ta mi nagrada znači iznimno mnogo. Ona je poruka da su osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju jednakopravni članovi našega društva, a vijećnici županijske skupštine to su prepoznali. Stoga, moram izraziti duboku zahvalnost na nagradi koja je ujedno i nagrada sve djece s teškoćama i osoba s invaliditetom.
Sviđa mi se naslov koji sam negdje pročitala – od radijske emisije do Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja u bolnici – to je lijepi primjer kako mediji mogu na pozitivan način utjecati na poboljšanje kvalitete života u svojoj zajednici. Kako je sve krenulo?
– Krenulo je potpuno neočekivano, nakon što smo u radijskom eteru više od desetljeća govorili o djeci s teškoćama u razvoju i nužnosti otvaranja centra koji bi na jednom mjestu objedinjavao sve njihove potrebe. Tijekom obilježavanja Dana osoba s invaliditetom, tada novoizabrani ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik izv.prof. dr.sc. Marijo Bekić, zainteresirao se za tu problematiku, sudjelovao s predstavnicima udruga u jednoj od emisija i rekao kako želi nešto napraviti za djecu i njihove roditelje kako bi im pomogao. Iskreno, nismo se poznavali i nakon što više od 10 godina slušate obećanja, nisam niti od ovoga očekivala previše. Međutim, dr Bekić javio se za nekoliko dana i rekao da želi u bolnici otvoriti na jednom mjestu centar kojemu bi cilj bio okupiti sve one koji rade s djecom s teškoćama u razvoju i omogućiti im sve – od dijagnostike do terapijskih postupaka. Pitao me što znam o tome i mogu li mu pomoći. Bila sam na drugoj godini doktorskog studija “Prevencijska znanosti i Studij invaliditeta” Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu. Znala sam kako bi to “nešto” o čemu je govorio trebalo izgledati, pojma nisam imala što me čeka. I naravno da sam pristala. Bila sam svjesna da je to jedinstvena prilika, iako ništa slično u zdravstvenim ustanovama, odnosno općim bolnicama, nije postojalo. I tako je krenulo, nakon pripremljenih nekoliko stranica o tome što bi bio cilj takvog centra i što bi se u njemu radilo, ministarstvo zdravstva je projekt odobrilo. I mi smo počeli s radom. Duge dvije i pol godine trajale su pripreme za otvaranje Poliklinike. Pomogli su mnogi, moram izdvojit prof. Gordanu Buljan Flander i Dženitu Lazarević, svaka od njih je doprinijela nastanku Poliklinike sa svojim znanjem. Donacijama smo prikupili novce za svu potrebnu opremu i edukacije, a najveća podrška bila nam je Zaklada Blaga djela.
Kad si se odlučila nastaviti školovanje u tom smjeru? Što i na koji način pomažeš u radu Poliklinike?
– Kako sam odlučila krenuti s daljnjom izobrazbom? Prvo sam zapravo na nagovor prijateljice, prof. Buljan Flander počela razmišljati o tome kako uz svoj novinarski posao mogu i trebam raditi i još nešto. Ona me potaknula upravo prema doktoratu, nastavku obrazovanja u smjeru koji me je posebno privlačio, vezano upravo uz djecu. Odmah sam “kliknula” na poslijediplomski studij Prevencijska znanost i Studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. I čekala dvije godine da otvore upise za novu generaciju. Ništa drugo me nije zanimalo, i moram priznati da nisam požalila niti jednog jedinog trenutka. Bilo je to divno iskustvo i tri godine u kojima sam stekla znanja i vještine koji su me posebno oblikovali u daljnjem radu. Pri kraju sam izrade doktorata, nakon kojega ću steći titulu doktorice iz polja edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti, konkretno poremećaja u ponašanju djece i mladih. U međuvremenu sam završila i edukaciju iz “Terapijskih tehnika i vještina za rad s djecom” Poliklinike Kocijan Hercigonja, kao i “Terapiju igrom: vještine i intervencije u radu s djecom” Centra Proventus. Godinama sudjelujem u radu hrvatskih i međunarodnih konferencija i kongresa vezanih uz rad s djecom, posebno kada je riječ o djeci s teškoćama u razvoju, a posljednje dvije godine kao Poliklinika smo aktivni na kongresima želeći promovirati naš način rada i pristupa djeci s TUR. To je ujedno i jedna od aktivnosti kojima se bavim u Poliklinici za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih. Multidisciplinarni pristup u radu s djecom s TUR kada je riječ o dijagnostici karakterističan je za pojedine kliničke bolničke centre, dok se cjeloviti terapijski rad provodi u specijaliziranim ustanovama za pojedina područja. Mi se bavimo svim teškoćama djece u razvoju, pa osim dijagnostičkih postupaka, djeci osiguravamo i terapijsku podršku, što nije uobičajeno na jednome mjestu, a prema mojem saznanju unutar bolničkog sustava takva vrsta skrbi o djeci s TUR ne postoji.
Jesi zadovoljna razvojem tog projekta i odjekom, ali i pomoći koja se pruža roditeljima. Nije nikad naodmet ponavljati čime se zapravo Poliklinika bavi….
– Kad gledam unatrag koliko se toga napravilo, jako sam zadovoljna. A opet, nikad nisam dovoljno zadovoljna. U pripremi brojnih projekata i edukacija zaustavio nas je koronavirus i zbog toga mi je žao. Ali, definitivno sam zadovoljna činjenicom da Poliklinika radi, da povećavamo broj zaposlenih i da idemo u korak s potrebama naših malih pacijenata.
Više stotina djece posjetilo je Polikliniku iz različitih razloga, u posljednje vrijeme razlozi su nerijetko emocionalne teškoće i problemi u ponašanju, što ne čudi s obzirom na trajanje koronakrize i on line nastavu, količinu vremena koju djeca provode kod kuće, kao i ne uvijek idealnu obiteljsku situaciju.
Naše edukacijske-rehabilitatorice, radna terapeutkinja koja je ujedno i senzorni terapeut, te fonetičarka i logopedinja koja je trenutačno na porodiljnom dopustu, uglavnom rade s djecom s teškoćama koje spadaju u domenu rane intervencije. Psihologinje imaju širi raspon rada, pa uz psihoterapijske postupke za koje su dodatno educirane, redovito rade i psihodijagnostičke postupke s ciljem dijagnosticiranja teškoća kod pojedinog djeteta i smjernica za budući rad s njim.
Nedavno je izašla i knjiga “Krijesnice” koja progovara o tim problemima, sudbinama ljudi koji se suočavaju s brojnim preprekama.
– Knjiga “Krijesnice” projekt je studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Htjele su dodatno senzibilizirati javnost za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Potrebno je to. Jako. Ljudi s djecom redovitog razvoja, ne mogu niti zamisliti kako izgleda svakodnevni život s djetetom koje npr. ima složeni oblik poremećaja iz spektra autizma. Ne znaju što je to ADHD i nisu svjesni da to nije neka pomodna izmišljena dijagnoza osmišljena za razmaženu djecu, već ozbiljan poremećaj koji ometa djecu u svakodnevnom funkcioniranju, sklapanju prijateljstava, školskom uspjehu… Tako da slične knjige imaju ogromnu važnost. Nadam se da ćemo promociju “Krijesnica” imati prilike upriličiti i u Dubrovniku, kao i da ćemo uskoro imati priliku čitati i drugu knjigu “Krijesnice 2” jer su ljudi naprosto odlučili progovoriti o problemima s kojima se susreću u svakodnevnom životu.
Koliko smo kao zajednica empatični i svjesni okolnosti u kojima žive obitelji s djecom s poteškoćama u razvoju, koliko se uopće i želi razgrnuti zavjesa iza koje žive?
– Ako ćemo govoriti o deklarativnoj empatiji, onda su svi empatični. Ali druga je stvar, kada roditelj djeteta s teškoćama primijeti da od njega ljudi okreću leđa, da uzdišu ili glasno komentiraju ponašanje njihovog djeteta ne znajući da je riječ o npr. poremećaju, a ne o razmaženom djetetu koje se “ne zna ponašati”. Nažalost, mislim da nismo pretjerano empatični. Tu se ne radi samo o ljudima kojima je “teško gledati” bolesno dijete. Kao da je roditeljima lako tako živjeti svaki dan i susretati se sa neprekidnim nerazumijevanjem i pokušavanjem probijanja zidova i zidova birokracije. A iza tih zidova stoje živi ljudi od krvi i mesa. Od kojih će neki svesrdno pomoći, ali dio njih neće. Zbog toga mislim da je potrebno govoriti o ovim tema, zbog toga sam i pristala na ovaj razgovor, pa u konačnici i na to da me nominiraju za nagradu Županije. O djeci s teškoćama u razvoju, problemima s kojima se susreću njihovi roditelji, kao i o osobama s invaliditetom potrebno je dodatno senzibilizirati javnost i o tome svakodnevno govoriti kako bi ljudi napokon shvatili da među njima žive i oni koji su drugačiji. Možda po mnogočemu. Ali nisu zbog toga manje vrijedni ljudi. Dapače, u njima se krije divota koje mnogi nikada neće biti svjesni.
Jesi li, baveći se svojim “novim” poslom, počela na drukčiji način cijeniti zdravlje i vrednovati život?
– Definitivno. Trebate vidjeti kako se ljudi istinski vesele malim stvarima. Malim pomacima. Malim promjenama nabolje. Jednom osmijehu. Ljubaznu razgovoru. I paradoksalno, to me zapravo i rastužuje. Koliko je malo potrebno za pomoći drugome i učiniti ga sretnijim, a koliko smo nespremni na takve male korake prema ljudima koji nas svakodnevno okružuju.
Je li toliki angažman i na novinarskom poslu i u Poliklinici “žrtva” vlastitog slobodnog vremena ili to ipak doživljavaš isključivo kao osobni rast i razvoj, i kakvi su ti planovi?
– Da sam radila prema planovima, ne bih se pomaknula s mjesta. Nema planova. Pojma nemam. Ono što stvarno već moram privesti kraju je doktorska disertacija s obzirom da sam istraživanje završila. Recimo da je to plan koji mi je trenutačno u fokusu. A sve definitivno doživljavam isključivo kao osobni rast i razvoj. Nismo li zbog toga i došli na ovaj svijet? Da pokušamo biti bolji prema sebi i drugima i učiniti ga malo boljim mjestom za život? Politička prepucavanja, ratovi figurativni i stvarni, grandece svih vrsta i oblika, čemu to? Ništa me to ne zanima. Uvijek smo svedeni na malo dobroga koje nas okružuje. Ili lošega. Ali to je već stvar osobnog izbora.
