Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji – ali knjige moraš čitati da bi to shvatio.
Miro Gavran
Na prvi pogled, moj je izbor knjiga vrlo šarolik i dotiče se brojnih tema i pitanja. U novije vrijeme kod čitanja sam dosta fokusirana na literaturu kojom se služim za razradu ideja i projekata na kojima radim, pa sam u početku mislila da neće biti teško izdvojiti deset naslova knjiga koje su mi na ovaj ili onaj način važne ili su me se snažno dojmile.
Moram priznati da bi se nekima od klasika koje sam čitala kao lektiru bilo bolje pozabaviti u malo zrelijoj dobi, jer naši se utisci mijenjaju u skladu sa životnim iskustvima, a sadržaje proživljavamo različito kada ih čitamo s određenim odmakom ili predznanjem. Pored klasika ruskog romantizma i realizma – Tolstojeve Ane Karenjine, Zločina i kazne Dostojevskog, Ljermontovog Junaka našeg doba, ostvarenja njemačkog romantizma poput Schillerovih Razbojnika i Goetheovih Patnji mladog Werthera, zatim jedinstvenog Shakespearea i njegovih Hamleta te Romea i Julije, posebno me se dojmio roman struje svijesti-američki klasik Krik i bijes autora Williama Faulknera, u čijem je središtu obitelj Compson, bivši južnjački aristokrati koji se suočavaju sa svojim potpunim raspadom. Slična me tematika Gospode Glembajevih zaokupila nešto kasnije, a najbolje je opisana riječima samog autora drame Miroslava Krleže: “Glembajevi su neka vrsta dekorativnog panoa naslikanog po motivu jedne građanske civilizacije na odlasku u agoniju, i imaju karakter poetskog lirskog poniranja u sve elemente takozvane psihološke drame.”
Možda čitajući knjige nećemo postati ni sretniji ni bolji, ali nas čitanje uči i potiče da budemo bolji, pomaže nam i širi vidike, bez obzira je li se radi o „stručnoj“ literaturi, filozofskim tekstovima, bajkama ili romanima. A na mom popisu se, osim lektira, nalazi ponešto od svega toga.
Na prvom mjestu su dva romana koja su jednako poučna i djeci i odraslima; Mali princ Antoinea de Sainta-Exuperyja, knjiga koja na slikovit i dirljiv način govori o potrebi čovjeka za bliskošću, prijateljstvom i ljubavlju, ali i otuđenosti i ljudskoj površnosti i to kroz lik dječaka koji „razotkriva“ svijet odraslih. Nakon opisanih pustolovina koje je Mali princ prošao putujući do Zemlje, u završnom poglavlju pripovjedač- sam autor, francuski pilot koji je princa susreo u Sahari popravljajući svoj avion nakon kraha, poručuje: „Pogledajte nebo. I upitajte se: da li je ili nije ovca pojela cvijet? I vidjet ćete kako se sve mijenja. I nitko od odraslih neće nikada razumjeti da je to tako važno!” A sve što nam ova knjiga poručuje je jako važno i uvijek aktualno.
Druga knjiga s popisa, Alisa u zemlji čudesa, autora Lewisa Carrolla prikazuje čaroban svijet djevojčice koja propadne kroz zečju rupu i nađe se u zemlji naseljenoj zanimljivim stanovnicima, posve nesvakidašnjim i gotovo magičnim. Alisa se susreće s problemima i izazovima koje mora savladati kako bi pronašla put kući. Svojim lutanjem upoznaje neobične zakone te zemlje i još čudnija bića koja ih provode ili krše. Upravo ta bića, zakoni i dogodovštine male djevojčice analogija su koju je engleski spisatelj, pravim imenom Charles Lutwidge Dodgston, inače i fotograf, logičar i matematičar, namjerno isticao kao aluziju na njegove prijatelje i neprijatelje, na sustav u kojem živi, školstvo, sudstvo i vladu… Djevojčica Alisa ima dobro srce, ali i jako bujnu maštu, pa su joj sasvim obične stvari, poput čitanja knjige i odmaranja na plaži – jako dosadne. U svojem snu, koji ju je odveo na veliku avanturu, čitatelja hrabro vodi kroz nepoznat svijet. Doživjela je puno lijepih, ali i zastrašujućih stvari. Nešto više o Alisinoj osobnosti saznajemo iz razmišljanja njene sestre, tek na kraju priče. Ta razmišljanja vode nas do zaključka da je Alisa djevojčica koja voli svijet koji je okružuje, radoznala je i suosjećajna pa sukladno tome ne voli nepravdu te jako dobro raspoznaje dobro od lošeg. Budući da ima čisto srce, može komunicirati i sa stvarnim svijetom i s čudesnim svijetom u koji je upala u svom snu. Sve je neobično, nekada nepovezano i nelogično, ali iz tog divnog svijeta dječje mašte, mi „odrasli“ možemo ne samo izvući moralne pouke, nego probuditi naše unutarnje dijete, kojeg se, uostalom,nikada ne vrijedi odreći.
Poučnog štiva nikada dosta, pa nas to vodi do nešto ozbiljnijeg sadržaja romana Sofijin svijet. Djelo je to norveškog književnika Josteina Gaardera s podnaslovom “Roman o povijesti filozofije”. Glavna junakinja knjige je djevojčica Sofija, koja živi u Norveškoj 1990. te iznenada dobije više mističnih pisama o filozofskim pitanjima i ta pisma zapravo postaju cjelokupni filozofski tečaj. Uz Bibliju, roman obrađuje velike filozofe; između ostalih Sokrata, Kanta i Freuda. Na kraju Sofija uviđa da je ona fiktivna osoba u knjizi vojnika koji piše svojoj kćeri da bi je podučavao filozofiju. Knjiga je vrlo uzbudljiva i donosi spoznaje o subjektivnom idealizmu, gdje ne postoji drugi “objektivan” svijet izvan naše percepcije.
Osim što čitanje otvara nove percepcije i razigrava maštu, može nam pomoći u rasvjetljavanju nekih proživljenih iskustava, nekada i onih manje ugodnih. U danas sveprisutnom štivu samopomoći koje vodi ka samoiscjeljivanju, dva su naslova iz područja psihologije koja je vrijedno pročitati. Riječ je o knjigama „Okruženi idiotima“ i „Okruženi psihopatima“. Autor ovih međunarodnih bestselera je Thomas Erikson, švedski stručnjak za komunikacije, voditelj treninga i voditelj konzultantske tvrtke koja savjetuje nacionalne i međunarodne poslovne tvrtke i organizacije. Postavljajući komunikaciju kao našu karmu, ove knjige iznose četiri ključna tipa ponašanja koji definiraju način na koji smo u interakciji i kako opažamo ljude oko nas. Objašnjava kako identificirati i komunicirati sa svakom od tih vrsta osobe, pa i kako se zaštititi od manipulacija i psihopatskih obrazaca ponašanja kojima smo svakodnevno okruženi. “Ljudi nisu Excel tablice i njihovo se ponašanje ne može točno izračunati. Ali ako razumijemo osnove ljudske komunikacije, možemo izbjeći mnoge nesporazume. ”
Čitajući ove knjige, kroz niz praktičnih primjera i opisa ljudskog ponašanja otkrivaju nam se crte vlastite osobnosti kao i obrasci ponašanja koje bismo trebali prihvatiti ili mijenjati. Što nije nimalo lak zadatak. Sljedeći naslov koji sam odabrala sjedinjuje misli i mudrosti koje čovjeka obogaćuju i usmjeravaju u svakom smislu. „To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće – kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed – i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.“ Riječ je o Proroku autora Khalila Gibrana, libanonsko-američkog pjesnika i slikara. Za života je imao prilike dobro upoznati i Istok i Zapad; proživio je mnoge osobne tragedije i gubitke, ali i ostvario divna prijateljstva i velike ljubavi. Ovaj autor izuzetnog senzibiliteta i nadarenosti ozbiljno je promišljao o životu čovjeka u društvu, isticao prolaznost vanjskih pojava te ukazivao na potrebu vraćanja unutarnjim trajnim vrijednostima.
Prorok o umjetnosti kaže da je ….“korak od vidljivoga, poznatoga, do nepoznatoga.“
Kod svih umjetnosti, bilo da se radi o izvedbenim ili vizualnim umjetnostima ili pak glazbi čijom se interpretacijom profesionalno bavim, taj korak od poznatog do nepoznatoga se drugačije manifestira, dok čitanje možda najviše potiče maštu.
Kad radim na osmišljavanju projekta ili interpretaciji glazbenog djela, čitanje relevantne literature mi je neophodno kako bih dublje ušla u sam proces i bolje razumjela glazbu koju izvodim, odnosno tumačim. Od stručne literature najradije konzultiram primarne izvore poput pisama i dnevnika skladatelja čija djela sviram, a takve je literature zaista mnogo dostupno. Doduše, većinu toga čitam na engleskom ili njemačkom jeziku, s obzirom da su hrvatski prijevodi istih u deficitu. Tu bih svakako izdvojila dijelove u nekoliko knjiga objavljene Mozartove korespondencije koja odiše iskrenošću i duhovitošću, zatim „Pismo besmrtnoj ljubavi“ Ludwiga van Beethovena, kao i „Moj san“ iz dnevnika Franza Schuberta. Jednako kao i njihova glazba, osobni su to iskazi, a istovremeno univerzalni i bliski svim ljudima. Uz ove naslove, jedan od dojmljivijih je i Poetika glazbe u obliku šest predavanja Igora Stravinskog. Domišljata je to kombinacija poučavanja i rasprave o fenomenu glazbe, njezinom skladanju i tipologiji, izvedbi i manifestaciji glazbe, posebice ruske glazbe u burnim vremenima 20 stoljeća. Stravinski nam otkriva svoje poštovanje prema tradiciji, redu i disciplini, s temeljnom mišlju da je glazba nesposobna izraziti išta drugo osim sebe same te „da zvučni elementi postaju glazba samo po tome što su organizirani a takva organizacija pretpostavlja svjestan ljudski čin.“
I tako ću ovaj izbor naslova završiti popularnijim štivom-čije sam nastavke, priznajem, više puta odgledala u vrhunskim i neponovljivim ekranizacijama BBC-a i za koje ne vrijedi „ Nikad ne sudi knjigu po filmu“. Vjerodostojno su ekranizirani svi Poirotovi slučajevi iz kriminalističkih romana Agathe Christie, a sudeći po, od korice do korice u dahu pročitanim knjigama, izdvojila bih naslove Deset malih crnaca, Ubojstvo u Orient Expressu i Velika četvorka. Osim što zapanjuje ingenioznost zapleta, svaki od raspleta navedenih slučajeva otkriva mnogo o psihologiji ljudskog ponašanja te ravnoteži koja se uspostavlja u rješenju zločina i pobjedi dobra nad zlom.
