Uzbuđenim glasom prepričava dubrovačka glazbena kritičarka i profesorica Sanja Dražić o osjećaju kojega je doživjela u malom naselju Los Abrigos na Tenerifima gdje je bila kod obitelji na novogodišnjim praznicima.
Bio je to doživljaj koji joj je čitav boravak na tom dalekom otoku u Atlantskom oceanu povezao s njenim voljenim Gradom – kroz zraku sunca, kapljicu mora i – Svetog Vlaha!
-Poželjela sam na Sveta tri kralja poći na misu i u tom mjestu postoji samo ta jedna veoma mala crkvica. Ne znam ni sama opisati osjećaj koji me je preplavio kad sam shvatila da je to crkvica sv. Vlaha. Na misi je bilo tridesetak mještana i iako su molili na španjolskom, ja na hrvatskom, to mi je jedno od ljepših iskustava. Kad je misa završila prišla sam svećeniku te mu nekako uspjela objasniti da sam iz Dubrovnika i da je naš zaštitnik Sveti Vlaho. Naša komunikacija je bila malo otežana jer on nije znao engleski, ali sam shvatila da je za Dubrovnik čuo, ali nije znao da slavimo Svetog Vlaha. Bili smo čini mi se jednako zatečeni i on i ja. Ja, jer sam tamo negdje “Bogu iza nogu”, u jednom malenom mjestu naišla na crkvicu Svetog Vlaha, a on jer je na misi imao strankinju iz grada kojemu je Sveti Vlaho nebeski zaštitnik. I danas u meni sve zatitra zbog osjećaja koji me je obuzeo kad sam ušla u tu crkvicu – prepričala je Sanja Dražić.
Njen zanos dok to priča je zarazan i vjerodostojan. Jer s ništa manjom srdačnošću i srčanošću ne dočekuje našu festu kojom se približavamo Parcu s Gradom na dlanu. Festa sv. Vlaha je identifikacijski kod Dubrovčana.
-Ćaće mi se zvao Vlaho i vazda je kod nas doma bila velika festa. Njega više nema, ali kad se okupimo kao obitelj, mi ne osjećamo granicu između ta dva svijeta, mi znamo da je on prisutan i da je s nama. I to je čarolija Svetog Vlaha – zaključuje Sanja.
Nema slučajnosti. Nekim nebeskim rukopisom ispisuju se životne priča i iskustva za koja treba biti otvoren. Kao što Sanja jest.
