Petra Njire mlada je samouka vezilja iz Čilipa. U današnje vrijeme, kad ručni rad postaje rijetka razbribriga, ova mlada djevojka, studentica hotelijerstva zaljubila se u konac i iglicu, kojima uz puno ljubavi i strpljenja stvara umjetnička djela.
Za zimskih večeri, nekad davno, uz peć na drva, naše su bake i prabake, kratile svoje vrijeme ručnim radom, stvarajući brojne korisne i ukrasne predmete. Danas je to rijetkost, a ipak negdje se nađe neko mlado, nadareno biće, kao što je naša Petra, koja slušajući serije provlači spretno iglicu izrađujući mustre konavoskog veza.
I ne, nije pohađala nikakve radionice, nije se učila uz starije, nego je tijekom zatvaranja zbog pandemije Covida- 19 odlučila pokušati. I to prije dvije godine uz Festu svetog Vlaha, koju je s obitelji redovito slavila u Gradu u kući svoje none, podrijetlom Šoltanke.
-Kad sam bila mala prvo smo živjeli na Kantafigu, a onda smo se kasnije preselili u Čilipe. Baba od mame živjela je u Gradu i kod nje smo često provodili ljeta sestra, rodica i ja. Sjećam se da nam je baba svima trima dala komad robe, iglicu i konac i učila nas vesti. Ali moram priznati da se tad „ništa nije primilo“, priča mi Petra kroz smijeh, dok iz kutije vadi svoje vezove koje je izradila u samo dvije posljednje godine.
– Iza Feste svetoga Vlaha 2020., tijekom lockdowna, nešto me potaknulo da pokušam vesti. Pošla sam u susjede tete Mare Krilanović, koja je vrsna vezilja. Ona mi je dala mustre, ali nije baš bila optimistična. Malo po malo, gledajući u njezinu mustru izvezla sam svoju prvu oprsnicu. Kad sam je odnijela teti Mari na pregled, ona nije mogla vjerovati da sam to tako sama izvezla.
Vez Petra ne doživljava kao posao ili neki zadatak, ona jednostavno voli vesti. Ne opterećuje se pravilima i shemama, nego slobodno kombinira uzorke i boje.
-Kako sam samouka, ja to ne brojim, nego nekako gledam sliku ili mustru i prema veličini komada robe koji imam procijenim kako ću započet. Nikad ne znam što će na kraju ispasti jer se ne držim šablona, nego kombiniram različite vrste veza.
Otkad je počela 2020. do danas nije stala vesti, iako je cijelu proteklu turističku sezonu odradila na recepciji jednog dubrovačkog hotela visoke kategorije. Osim veza, njezina su velika ljubav jezici, pa osim engleskog Petra govori i piše na španjolskom i francuskom.
U prostranoj obiteljskoj kući koja je spoj modernog i starinskog stila, ali i u velikom kominu na zidovima su izvješeni Petrini vezovi. Cijela obitelj ponosna je na njezinu novu vještinu, osobito sestra Đive.
Njihova mama Natalija, koja radi kao medicinska sestra na Hitnoj pomoći u Čilipima i sama veze, ali ne tako zahtjevne vezove, kakvima se bavi Petra. A za tatu Tonćija pomorca, Petra je, po njegovoj želji, izvezla poseban konavoski križ.
Vezove Petra poklanja svojim prijateljima i rodbini u posebnim prilikama, a dosad nije razmišljala o tome kako bi od njih možda mogla i zaraditi. Ne zanimaju je, kaže, mali komadi, a za neku veću prodaju, baš se takve stvari traže, dok su veći i puniji vezovi ipak namijenjeni onima koji ih znaju i cijeniti.
Trenutno Petra Njire radi na svom novom projektu, veze konavoski mrki vez, starinski vez koji je napušten krajem 19. stoljeća, kad se prestao koristiti na nošnji. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti u Konavlima žene koje ga još znaju. Po viđenom možemo reći, da joj jako dobro ide. Dok je ovakvih mladih čuvarica, nema straha za konavoski vez.
