Danas je putovanje u gotovo svaki kutak zemaljske kugle moguć unutar 24 sata zahvaljujući zrakoplovnom prijevozu. Gledano iz perspektive Konavala, odnosno Europe, pojedinac može doputovati u bolje povezane destinacije za manje od 10 sati. Ipak, putovanje u 19. stoljeću bilo je znatno sporije i teže. Cestovni promet odvijao se kočijama, konjima, a nekada i pješke, a pojedinac je tako dnevno mogao putovati najviše 70 kilometara. Industrijska revolucija omogućila je izgradnju željeznica, kojima se dnevna udaljenost koju pojedinac može prevaliti u jednom danu gotovo udeseterostručila. Ovaj oblik putovanja mogao se odvijati samo u razvijenim zemljama s izgrađenom infrastrukturom, ali glavni način putovanja u udaljena područja ostaje pomorski prijevoz.
Putovanje morem sve do danas je ostalo puno nedaća i neočekivanih nesreća, a u 19. stoljeću postotak havarija bio je znatno viši. Zato ne začuđuje što je svako ovakvo putovanje budilo zabrinutost putnika i njihovih najbližih, iako su Konavljani još od 15. stoljeća postali vrsni pomorci. Pomorski pravci putovanja postali su brojniji i učestaliji izumom parobroda, koji su ubrzali pomorski prijevoz nekoliko puta. O smjerovima iseljavanja i putovanja Konavljana već smo pisali na blogu, ali vrijedi sažeti. Najčešći pomorski pravci iseljavanja u prvoj polovici 19. stoljeća bili su na Mediteranu, da bi se u drugoj polovici ti pravci gotovo u potpunosti prebacili na Atlantik.
Kako je brod bio glavno prijevozno sredstvo za Novi svijet, tako su i iskusni pomorci bili prvi iseljenici. Vrlo čest način na koji bi pomorci prispjeli u novu državu bilo bi napuštanje broda. Odnosno, brod bi uplovio u neku luku zbog istovara i utovara robe, tamo je mogao ostati i po mjesec dana, nakon čega bi nastavio svoje putovanje. Mornari koji su željeli napustiti brod morali su dobro planirati svoj odlazak, najčešće bi to bilo pred sami odlazak broda iz luke. Mornar bi se tada morao pritajiti neko vrijeme u slučaju da se kapetan broda odluči na povratak u luku i potragu za bjeguncem. Nakon nekog vremena bi potražio posao i državljanstvo u novoj zemlji. Brojni su primjeri Konavljana koji su iselili na ovaj način, posebno u luke SAD-a. Tome je posebno pogodovala tadašnja imigrantska politika većina država u Novom svijetu.
Nakon što je polovicom 19. stoljeća praksa iseljavanja iz Konavala postala učestalija, Konavljani koji nisu imali mornarskog iskustva odlučili su do svoje destinacije stići kao putnici. Neka pisma iseljenika svjedoče kako je upravo to putovanje često bilo najdramatičnija situacija u njihovim dotadašnjim životima. Čak i oni koji su plovili po Mediteranu znali su se prestrašiti na olujnim morima Atlantika.
Iseljenik u Kaliforniju zapisao je: A kad bismo preko okeana, / A da čuješ krike od momaka / Na osamnaes mjeseca aprila / Kad nevjera morska udarila / Stoji piska mladih kapitana / Stoji graja na brodu mornara, / Mi u tomu na noge skočismo, / Oko sebe pluto objesismo, / Da ti kažem još i jednu goru, / Makina se slomila na brodu; / Tu smo stali dva biela dana, / To je bila naša teška rana, / Evo sada umirati vaja / Djemija nam u dublje upada, /Svaki nešto svoje spominjaše, / Roditelje svoje prezivaše, / Koji su nas u sviet spremili / I u take muke odpravili / Neki veli đe si moja majko / Drugi veli pomozi mi brajko, / Koja bi nas majka saslušala / Svakoju bi tugo obujala. / Neki veli djesi mi sestrice / A ja vičem zbog vjerenice. / Tako tužne danke prolazismo, / K Nevjorki gradu dohodismo,…
Konavoski iseljenici velikim su dijelom odlazili u Kaliforniju, pa je njihov put sve do izgradnje željeznice koja povezuje istočnu i zapadnu obalu SAD-a bio još mukotrpniji. Naime, sve od 1874. godine europski je useljenik u Kaliforniju morao putovati brodom oko Južne Amerike kako bi dospio na odredište. Alternativa tomu bio je spori kopneni prijevoz po divljini središnjeg područja SAD-a.
Put u Novi svijet nije bio jeftina ili sigurna avantura. Zato su konavoske obitelji često po više godina štedjele za brodsku kartu, a iseljenik bi novac vraćao nakon što bi počeo zarađivati u Novom svijetu. Bilo je i slučajeva u kojima su iseljenici odlazili od luke do luke i s vremenom zaradili za kartu koja vodi u željenu destinaciju. Tijekom 19. stoljeća neke od glavnih luka za iseljavanje bile su Trst, Hamburg, Bremen i Le Havre.
Najvažnija stvar koju su iseljenici napravili nakon što bi brodom pristigli u novu državu bila je poslati dopisnicu ili pismo obitelji u domovini. Tako bi famija doznala da je njihov član obitelji živ i zdrav te bi saznali i adresu na koju trebaju slati svoja pisma. Konavoske kuće pune su priča o putovanjima njihovih članova obitelji u Novi svijet sa svim zgodama i nezgodama na tom putu, ali one ne mogu sve stati u ovaj blog.
