U moru vjerovanja i priča kojim su se nekad strašila djeca, pa i stariji ljudi u Konavlima, među najtužnijima je svakako sudbina tintilinića. Imenom bi se dalo naslutiti da se radi o nekom malom, slatkom djetetu koji u današnjim danima krasi mnoga imena dječjih proizvoda ili ustanova, a sve zahvaljujući Ivani Brlić Mažuranić koja ga je 1917. godine popularizirala svojim djelom Šuma Striborova. Naime, u Šumi Striborovoj Tintilinić, točnije Malik Tintilinić, jedan je od Domaćih. Duh, zaštitnik kućanstva koji iskače iz žara i daje mudre savjete, iako ponekad vragolasto zapakirane.
I u mnogim drugim dijelovima Hrvatske tintilinić je vragolasti dječak pozitivna duha, no u Konavlima je tintilinić izvorno daleko od toga. U doba kada je smrtnost djece bila izraženija, stvorio se mit o tintiliniću ili tintilinu. Djeca su prijevremeno umirala bilo zbog bolesti, neimaštine, spontanih pobačaja, ali i brojnih neželjenih trudnoća koje bi stigmatizirale majke. Tako je tintilin postalo svako dijete koje je umrlo prije krštenja. Ona su se često zakopavala izvan granica groblja, a vraćala bi se u svijet živih u obliku djece obučene u bijelo s crvenim kapicama.
Nije potpuno jasna etimologija tintilinića, odnosno tintilina, pretpostavlja se da je to možda dalmatoromanski leksički ostatak od tal. tentennino »nome del diavolo« (ime đavla), što je umanjenica od tentenninus, nastale od latinske onomatopeje tintínãre »sonare il campanello« (zvuk zvona).
Moglo ih se susresti svukuda, od raskrižja, međa, maslinika i kuća, a u širem geografskom području vjerovalo se da iskaču iz pepela ili ognjišta, prema čemu je i Ivana Brlić Mažuranić kreirala lik Domaćih. U Konavlima su pak dosta često ‘viđani’ uz more i Konavoske stijene: Meni je pričala neka stara u selu Nikara, nije bila udata, dvije sestre su bile same pa bi ja pošla s njima ovako šedat tamo. Nema sad te kuće više. Pa bi ja šedala i ona bi mi pričala kako ima tintilina, kako idu pokraj mora i sve zovu: Maa-ma Maa-ma. Ja vjerovala jadna.
Jedan od glavnih zaštitnih znakova tintilina bila je njegova crvena kapica koja je označavala bogatstvo i sreću. Sreću je mogao dohvatiti svatko tko bi uspio namamiti tintilina priklama ili priganicama. Ova vrsta vjerovanja može se povezati s mnogim starijim mitologijama, među kojima je svakako i grčki bog Kairos, bog sretnog trenutka. S prednje strane mu se nalazi čuperak kose, sa stražnje je ćelav, a uhvatiti čuperak u pravom, povoljnom trenutku bio je ključ sreće. Tako je bilo i s tintilinima. Ukrasti kapu značilo je dobiti tintilinovu privrženost, nešto poput uhvaćene zlatne ribice. No, prema vjerovanju, tintilini su putovali u skupinama, a nisu se smjeli vratiti grupi bez kape tako da bi tintilin bez kape morao ostati i udovoljavati osobi koja mu ju je ukrala, sve dok je ne dobije natrag.
Kao što je i Malik Tintilinić vragolast, ni naši Tintilini nisu uvijek bili ravnodušni prema svima, pa je trebalo paziti kako se formuliraju želje prema njima jer je jedna formulacija vodila k škrinji s blagom, a druga bi vas pak odvela do škrinje pune izmeta. Tako bi od tintilina mogli izmoliti svega blaga, samo bi trebali biti lukaviji od njega.
Iako su se u Konavlima prije strašili na temu tintilina, danas ipak prevladava lik Malika Tintilinića kojeg je kreirala Ivana Brlić Mažuranić, dajući ipak ovoj tužnoj priči jedan veseli i pozitivni završetak.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
