Književnost u Konavlima najčešće je poprimala oblike usmenoknjiževnih folklornih oblika koji su se prenosili usmenom pučkom predajom s koljena na koljeno, a takvi oblici su svoje pisane forme počeli dobivati u 20. stoljeću. Autori takvih djela nisu naznačeni jer im se trag u stoljetnom hodu izgubio, već se autorstvo pripisivalo narodu. Pojam zavičajnog pisca obično je bio izuzetak do 20. stoljeća koje je snažnije počelo rađati autorsku pisanu književnost, a ključna osoba u konavoskoj književnosti 19. stoljeća bio je dubrovački i konavoski pisac Mato Vodopić.
Mato Vodopić je autor prvih pravih realističnih romana u hrvatskoj književnosti pisanih u dijalektu, što ih svrstava u paradigmu folklornog realizma. Njegovo djelo je ipak slabo poznato izvan dubrovačkoga kraja u kojem je rado čitan i gdje je izuzetno popularan pisac, dio opće kulture i odrastanja ponajviše zbog vjernih prikaza dubrovačke i konavoske pučke svagdašnjice te uporabe lokalnog narječja. Bio je teolog, književnik i prirodoslovac koji je pred kraj života postao dubrovački biskup, a kao župnik u Konavlima na Grudi djelovao je punih dvanaest godina.
Taj višegodišnji boravak u Konavlima rezultirao je nedovršenim romanom Marija Konavoka koji je izdan 1893. godine s dopunama Jurja Carića i uvodom Marcela Kušara. Kroz priču o otmici seoske djevojke Vodopić je ocrtao konavoski svijet uhvaćen u njegovim najvažnijim trenutcima. Vjerno je opisao svakodnevni život ljudi vezanih uz zemlju, pritom posvetivši znatan dio romana opisima lokalnih običaja.
Šezdeset i tri godine od prvog povijesnog izdanja romana, konkretnije 1956. godine u selu Đurinići izvest će se predstava Marija Konavoka. Nenad Pata, kasniji urednik filmskoga programa na Televiziji Zagreb odnosno na Hrvatskoj radio-televiziji, a tadašnji učitelj u tom selu, bio je prilagoditelj i redatelj, a uloge su tumačili amaterski glumci, redom Konavljani i Konavoke: Prikazuje se na brijegu pod borima, blizu one narodne škole, moj otac ima ulogu u toj predstavi, ja sam već srednjoškolac.
Radnja romana, koja se događa u povijesnom kontekstu Konavala burne 1848. godine i koji prema istinitom događaju opisuje pokušaj skupine drskih i nasilnih mladića u otmici nevjeste, pri čemu ona zajedno sa zaručnikom pogiba, prilagođena je izvedbi na otvorenom.
Krvave posljedice tvrdoglavog i strašću zaslijepljenog mladića koji silom želi pridobiti željeno, zaplet i komplikacije oko otmice donose dinamičnost u radnji, a Pata je učinio predstavu, skupa s mojim ocem i ostalima koji imaju uloge u njoj. Ni pojam kazališta ni pojam redateljstva ili režije, ni pojam glume ne koristi se. Zna se tko koga predstavlja, Pata određuje i kako. Predstava je tu, bez svega toga nazivlja. Možemo samo zamisliti uzbuđenje glumaca, „običnih“ Konavoka i Konavljana koji su Mariju Konavoku izveli pred 1 400 gledatelja.
Iako vrijednost Vodopićevog romantičarsko-realističnog romana nije u sižeu svadbene otmice, već u onim dijelovima u kojima se zrcali lokalni, patrijarhalno-seoski život onog doba i običajne forme, ipak je predstavom Marija Konavoka i taj literarni motiv dobio na dodatnoj vrijednosti.
Značaj ove predstave ogleda se i u činjenici koju Stijepo Mijović Kočan više puta iznosi: To je u Hrvatskoj, nakon Ifigenije na Tauridi u Parku Gradac, na Dubrovačkim ljetnim igrama, svakako jedna od najranijih predstava u slobodnom prostoru. I to sam već spominjao, ulazi u povijest kazališta na otvorenom u Hrvatskoj.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
