Ruža, cvijet nad cvijećem zapadne civilizacije osvojila je ljubav čovjekovu svojim nježnim cvijetom, ljupkim mirisom i velikim trnjem. Postala je simbolom tajnih društava, besmrtnog života, junaštva i ljubavi, a potom mudrosti i skrivenog znanja. Svojim cvijetom i trnovitom stabljikom među svim ostalim cvijećem u zapadni svjetonazor se najbolje uklopila. Ruža je zapadnom svjetonazoru ono što je lotos na istoku. Na istoku od blata nastaje najljepši cvijet, a na zapadu do njega treba preći trnoviti put.
Ovih posljednjih dvije tisuće godina pobrinuli smo se da je ruža bezbroj vrsta, uglavnom kultivirajući ih i davajući im imena i svojstva. U bezbroj boja i oblika, s mirisima ili bez, postale su glavno rezano i ukrasno cvijeće, a o njima ćemo neki drugi put. Danas nam je spomenuti divlje ruže, koje u proljeće okite svojim cvijećem i goru i polje, a u jesen se pretvore u šipke.
Njihovo stanište je divljina, na kontinentu, po Mediteranu, po otocima i obali, svugdje rastu. Premda je naizgled riječ o jednoj vrsti, postoje brojne vrste divljih ruža. Najčešća je takozvana pasja ruža (lat. Rosa canina), grm rozih i blijedih cvjetova. Međutim, može biti i njena srodnica takozvana živična ruža (lat. Rosa dumetorum) s mekšim i svjetlijim lišćem, pa nadalje poljska ruža (lat. Rosa arvensis), trnovita ruža (lat. Rosa spinosissima) i mediteranska zimzelena ruža (lat. Rosa semperevirens) te mirisna roza planinska ruža (lat. Rosa pendulina) i još neke druge. One se razlikuju i izgledom i brojnim svojstvima, ali se gotovo sve mogu skupljati za zdravlje kad se cvjetovi pretvore u šipke.
Sve su listopadni grmovi iz porodice ruža (Rosaceae), a daju u jesen šipak, našu šipuriku (lat. Fructus cynosbati), mali dragocjeni crveni plod. Možemo ih u ovo doba godine pronaći po makiji i šumarcima, u polju i na brdima. Najčešća kod nas je pasja ruža koja šipke obilato nudi razgranato se zaplićući dugim granama po ostaloj vegetaciji. Korijen joj je razgranat i dubok, a grane čvrste čiji se mlađi izboji povijaju. Opremljena je bodljama. Listovi su naizmjenični, nazubljeni i jajasti, a rastu na bodljikavoj peteljci kod koje su dva mala palistića. Neparno su perasti i imaju 5 – 7 lisaka koje su s naličja dlakave. U proljeće se grane napune cvijećem, bijelim ili rozim cvjetovima s pet srcolikih latica u vjenčiću koji izlazi iz čaške s pet lapova. U sredini su brojni prašnici i plodnice.
Kod nas su najčešće one roskastobijelog cvijeta koje u proljeće izdašno hrani pčele. Tako razasute po gustišu, polju i gori na ispomoć su bile i djevojčicama za Korosante kad je trebalo napuniti kopice i torbice cvjetnim laticama za posipanje, a posebno su bile omiljene za umivanja djevojkama. Vjerovalo se u ljepotu koju nosi cvijet divlje ruže, a nježni miris je ostajao na djevojačkim licima.
Ocvijeće se zajedno s mladim listovima skuplja za čajeve premda se kod nas radije čeka da dozru šipurike. Šipak se razvija nakon cvatnje i dozrijeva u rujnu i listopadu. Ako ga teško prepoznajete među ostalim jesenskim crvenim plodovima, pomoći će ostatci čaške koji mu ostaju na vrhu ploda kao kruna. Utoliko i nalikuje na pravi šipak, odnosno nar.
U tim malim podovima pravo je blago. Unutar kožaste opne nalaze se brojne sjemenke ugodnog mirisa koje su bogate vitaminom E. Od tih sjemenki se proizvodi poznato biljno ružino ulje za kožu koje je danas vrlo popularno u kozmetičkoj industriji, a u Južnoj Americi se koristilo za zacjeljivanje rana. Atribuira ga se kao riznicu antioksidansa, kao kožnu panaceu i svakako drugačije. Sama opna je između ostalog bogata C i B vitaminima. Tako je taj čaj od šipka postao možda najvažniji izvor C vitamina na kontinentu gdje nije bilo agruma u zimskim danima. Prema nekim podatcima iz istraživanja doznajemo da je koncentracija C vitamina i do pedeset puta veća nego u naranči. Ljekovitost ovih šipaka poznata je odavno, što su potvrdila i arheološka istraživanja prapovijesnih lokaliteta. Pa i samo ime pasje ruže dolazi iz antičkog vremena kad se vjerovalo da je šipak lijek za bjesnoću. Danas se preporučuje za poboljšanje probave, u zaštiti od virusa i bakterija, kod različitih bolova i kod hormonske neravnoteže. Pa tako otklanja glavobolje, liječi umor, poboljšava cirkulaciju, liječi anemiju, zaustavlja mučninu i radi mnoge druge dobrobiti čovjeku.
Način upotrebe ovih plodova raznovrstan je. Osim što se koristio za čaj, šipurak je odličan za marmelade i sokove. Sjemenke sadrže pektin pa se mermelade brzo i lijepo želiraju i uz malo limunskog soka sačuvaju pravo blago unutar slatke poslastice.
Kultivirane ruže množile su se tragom boja i mirisa, željeli smo da budu lijepe kao da je ljepota samo u nekom od oblika koji nam odgovara. Ako na grmovima ruža ostanu šipurci, svi će znati da se nisu brale, pa će se, pod izlikom da šipurak crpi ružu, skidati i bacati daleko od oči, daleko od srca. Divlje ruže sačuvale su ljepotu iznutra koja se velikodušno nudi u našim gustišima, bilo u lišću, laticama i na koncu u šipurcima.
Nekako s divljom ružom postaje jasnije zašto su u staroj Grčkoj ruže bile posvećene Ateni, božici mudrosti i ljubavnoj Afroditi. Za božicu ljubavi i mirisno trnovito cvijeće veže nas silna predaja, a za božicu mudrosti vjerojatno mali šipurak, prepun blaga onima koji ne otkinu proljetni cvijet.
Objavljeno u Samonikle priče iz prirode
