Posve je jasno kako će Sponza 14. kolovoza biti mjesto posebnog književnog elektriciteta i uzbuđenja. U sklopu programa Dubrovačkih ljetnih igara svoj roman prvijenac “Vidi kako Lokrum pere zube” predstavit će Ivana Lovrić Jović, a naš veliki Luko Paljetak već ga je nazvao “osvježenjem u novoj hrvatskoj prozi ženskog okusa”.
I Ivana, kako to Lokrum pere zube?
Kako sam u romanu zapisala, pere ih ”kad je prilika, jer u prirodi ne postoji tajming, postoji samo hvatanje ili propuštanje prilike” – spremno odgovara.
– Roman nosi zanimljiv naslov. Obzirom da za dana provedenih u Gradu, živiš na Pločama, s pogledom na otok, je li to neko prisjećanje iz djetinjstva ili tvoja impresija koju si možda uvečer, prije spavanja, pričala svojoj djeci… iz naslova izvire slika …
Djetinjstvo u Dubrovniku provela sam na Pločama, a onda sam se od osamnaeste uvijek vraćala ljeti, kao većina odseljenih sugrađana. Nažalost, nedavno sam bila prisiljena napustiti taj svoj dom zauvijek, ali nezamislivo mi je bilo otići iz prostora u kojemu sam izgrađena. U zadnje vrijeme svi filozofiraju o tome kako je dom samo predmet, građevina, i kako se za nju ne treba vezivati. No, književnost oduvijek dom vidi kao energetsko mjesto usko vezano za prostor. U tom smislu, nismo automati koji će nakon četrdesetpet godina otići iz s(t)jecišta najvažnijih vrijednosti, eto zato što je to financijski isplativo ili funkcionalno. Tužno pitanje Kamo sad? riješila sam na najbolji mogući način. U istoj smo ulici u istim zgradama kupili gotovo identičan stan. Međutim, time je otok iz naslova dobio i oštru konkurenciju – otvoren pogled na grad u cijelosti.
Lokrum je u mojim očima kao neka mrena, samo operacijom uklonjiva. Jednom sam posjetila dragu susjedu koja se u međuvremenu odselila u inozemstvo. Sjedile smo u njezinome ženevskom stanu u najstrožemu centru uz jezero, promatrale čuveni vodoskok, a ona je primijetila kako je sve to divno, ali joj jako nedostaje Lokrum.
Oduvijek sam ga doživljavala kao neku veliku mirnu životinju koja stražari. Očiju nema jer drijema pa su zaklopljene. Ne trebaju mu za pozornost, on opasnost osjeća svakim svojim stablom, svakim njegovim listom.
– Koliko dugo je nastajao tvoj roman, čime je izazvan – koliko sam shvatila, riječ je o obiteljskoj priči. Kako vrijeme u nama i oko nas protječe, sve se više vraćamo unatrag (čini mi se), u zadnje vrijeme su učestale priče o obiteljima, odrastanju, onome što nas je formiralo, zaplelo… otkud ta potreba, je li to neko stavljanje točke na i jednog životnog razdoblja i raspletanja nekih odnosa, situacija, stanja ili … ja samo pretjerujem?
Drago mi je što razgovaram s tobom jer pamtim da si radila intervju i s mojim ocem kojemu je roman posvećen. I ne pretjeruješ, samo primjećuješ.
Roman govori o obitelji, ali i o raznim ulogama jedne osobe koje se kroz obitelj ostvaruju. Govori o obiteljskim odnosima i o obiteljskim odsutnostima, uskraćivanjima ili oduzimanjima. Urednica romana rekla mi je da ne zna kako će to čitatelj preživjeti. Toliki intenzitet. ”Trebala si sve to raspodijeliti na četiri romana”, tako mi je rekla nakon zadnjega čitanja.
Nije mi žao što sam sve odlučila ponuditi pod jednim naslovom. Ne želim više pisati o sebi, osim što ću sebe izricati kroz priče o drugima, to je neizbježno i poželjno.
Počela sam ga pisati na nagovor dugogodišnjega prijatelja Davora Mojaša koji me prije osam godina dugo slušao i, kad sam dovršila priču, rekao da sve to moram zapisati. Dotad sam mislila da sam rođena pjesnikinja. Pripovijedala sam mu o zadnjim danima života moga oca, jer sam ih gledala izbliza. To mi je omogućilo misli i osjećaje što ih želim svakoj osobi koja želi biti bolja verzija sebe.
– Često se može čuti o mukama koje autori prolaze dok dođu do izdavača. Je li u današnje vrijeme potreban baš veliki trud da se nečiji roman ukoriči i pusti u život?
Zavisi što autor želi. Ako mu je jako stalo objelodaniti svoj rukopis, a ne može pronaći izdavača, može ga objaviti u vlastitoj nakladi. Samo treba uložiti desetak tisuća kuna ili pronaći sponzore. To mi nikad nije bila opcija jer u tom slučaju nitko ne jamči kvalitetu, nitko ne stoji iza toga djela, samo novac, što bi značilo da novcem kupujemo i status pisca. Samizdat mi se čini opravdanim samo u dokazanih pisaca koji su na neki neopravdan način, često iz ideoloških pobuda, zanemareni. Postoje danas i elektronska izdanja knjiga što ih ja toplo pozdravljam. Takvo je što kao samizdat još povoljnije, ali i tad bi bilo bolje da to e-izdanje prati pokoja recenzija, kao integralni dio knjige. Kako mi se nijedna od tih mogućnosti nije sviđala, a nisam poznavala ljude iz književnih krugova, kanila sam poslati rukopis službenim putem izdavačima. U međuvremenu sam upitana bih li redigirala jedan prijevod knjige s talijanskoga jezika za izdavačku kuću Vuković&Runjić. Zadatak je bio izazovan jer se radilo o Callasovoj Svadbi Kadma i Harmonije, a nisam zaljubljenik u grčko-rimsku mitologiju. U to sam vrijeme, kao znanstvenica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, već godinu dana surađivala u međunarodnome projektu rječnika grčke mitologije pa mi se to učinilo međusobno korisnim zadacima. Po završetku toga posla sramežljivo sam dodala kako pišem neku prozu pa mi je Boris Runjić rekao da mu pošaljem to što pišem. Nekoliko mjeseci nakon toga javio mi je divne riječi o mome rukopisu zbog kojih pamtim u čemu sam tad bila odjevena i gdje sam se nalazila. Poslije mi je usput rekao da oni rijetko objavljuju hrvatske autore.
Nakon toga sam ubrzala pisanje, uz urednicu usavršila strukturu, a dovršeni je rukopis čekao na svoj red nekoliko godina. Čekanje mi nije palo teško znajući kako ga izdaje tako kvalitetan izdavač.
Postoji li trema dok se čeka prvi primjerak koji ćeš držati u rukama?
Ovo mi je sedma autorska knjiga, svaku sam i predstavila javnosti, a jednu od njih u istome prostoru u kojemu će se predstaviti ovaj roman, u Sponzi. Isti je bio i organizator, Dubrovačke ljetne igre. Zato nemam nikakvu tremu, samo oduševljenje kao kad sam zadovoljna izborom dara koji poklanjam. Jedva čekam da ga se otpakira.
Na predstavljanju je najavljena i Elis Lovrić, osebujna kantautorica iz Istre, kako je došlo do te suradnje?
Jednostavnije nego se može zamisliti. Netko je njezinu pjesmu podijelio na fejsu prije nekoliko godina, u vrijeme dok sam uređivala roman. Melodija, njezin glas, pokret i mimika pokrenuli su u meni neke silovite procese za kojima žudimo i kojih se istovremeno bojimo, sručila su se na mene sva osobna nedostajanja, započeta u najranijemu djetinjstvu provedenome u Rijeci u kojoj Elis, pak, često boravi kao glumica Hrvatskoga narodnog kazališta.
Ona sklada i piše pjesme na labinjonskoj čakavici i ja nisam razumjela puno od toga što je u toj prvoj meni dospjeloj pjesmi rekla. Moj je jezik u tome kraju bio talijanski pa ne razumijem tamošnje hrvatske dijalekte, ali to me nije spriječilo u preciznome uvidu kako se radi o nekome tko mi nedostaje a da to nisam ni znala. Poslije sam vidjela da govori i talijanski dijalekt, na njemu i piše pjesme, a gotovo je identičan onome koji je moj materinjski jezik. Poželjela sam, onako kao što se želi princ na bijelome konju, da mi pjeva na predstavljanju. Kao netko tko obilježava moje ishodište.
Odonda je prošlo nekoliko godina, nedavno sam došla do njezinoga kontakta i telefonski joj sve to rekla, ovako nekako kao ovdje. Njezin potvrdni odgovor dokazao je kako nisam krivo procijenila da smo sličnoga senzibiliteta, da dijelimo neke iste vrijednosti, od kojih je jedna i posvećenost jezičnoj baštini. Sasvim slučajno dijelimo i prezime.
Iza sebe, osim brojnih znanstvenih radova imaš i zbirku poezije U skutima tango... sad si se okušala i u pisanju forme romana… što je teže, što ti više leži, što ti najviše pažnje zaokuplja dok pišeš?
O tome da precizno kažem ono što osjećam i mislim i da to dobro umjetnički interpretiram. Nije sve što je duboko iskreno ispisano književnost. S jezikom postupam puna poštovanja. Jezik, u izgovorenome i zapisanome obliku, ima važnu ulogu u mome životu, privatnome i znanstvenome. Umjetnički izričaj smještam u privatni dio pa je zapisivanje misli meni prirodan postupak. Svoje riječi mjerim dvostrukom mjerom. Ne volim sveopću prisutnost superlativa, jer ona, osim što odaje osrednjost, ne ostavlja priliku stvarnim superlativima. U pisanju najviše volim kratke rečenice, ali one nisu uvijek moguće. Pazim da mi jezik ne bude protagonist nego sredstvo, jer prečesto čitam tuđe kićene rečenice bez sadržaja. Mislim da se to događa ljudima koji se bave književnošću, strastveni su čitatelji i onda misle da će biti dobri pripovjedači. Jedan od ljepših komentara na moju zbirku pjesama bio je onaj da je pisana jezikom ulice. A drugi da je na odjelu psihijatrije bila pomama za tom zbirkom.
Kako je jezik i predmet moga znanstvenoga djelovanja, puno truda ulažem kako bih odvojila ta dva moja izričaja, umjetnički i znanstveni. Pomaže to što se oni isključuju, ali to ne ide lako ni samo od sebe. U znanstvenim se radovima moram ograničavati kako bih se zadržala u znanstvenome funkcionalnom stilu, a u umjetničkome jezičarenju pazim da mi izričaj ne bude obilježen arhaizmima ili visokim standardnim stilom (prvo je predmet moga istraživanja, a drugo je jezik na kojemu objavljujem istraživanja). Radim na Odjelu za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju pa moje misli vrve jezičnom starinom. Odolijevam tome da u romanu zapišem oblike tipa ljepost, sljepost, pomnja, pomstvo, površje, polunebje, dvorječje, čudnovit, uzlast, ljepahan, nizok, jer oni ne bi imali smisla u jezičnome stilu kakvim pišem, a nametljivi su kao stilemi.
Prozu mi je teže pisati jer traži više vremena, strukturiranosti, usredotočenosti i plana. Pjesme su emotivni iskašljaji i ne treba im puno, ni vremena, ni predanosti, ni papira, poslije u tisku. Pjesme su komprimirani osjećaji koji se ne usude trajati duže. Zato se u prozi gine, a u poeziji bježi. Ispusti se bol i otrči se dalje.
Čini mi se da ženski glasovi iz književnosti postaju perjanice u
intelektualnoj zajednici što se tiče “obračuna” sa svim negativnim pojavama društva u kojemu živimo, nasljeđenim, bremenitim posljednjih 30-tak godina problemima zemlje u tranziciji – od svega i svačega…. možeš li možda izdvojiti neke autorice koje su ti posebno drage, koje uvažavaš kroz taj njihov krik upozorenja i angažiranosti, pisanja iz života a ne izolacije književnosti….
Ne čitam puno ni raznovrsno. Kad za čitanje beletristike nađem vremena, onda izaberem pisanje beletristike. A tu je i stalni strah od tuđih utjecaja i nesvjesnoga plagiranja. Vjerujem da nije opravdan, jer pisci puno čitaju, ali ja još nisam spisateljica. Imam tek jednu zbirku pjesama i jedan roman.
Čitanje kao ljudsku potrebu iscrpim na znanstvenoj literaturi koju ne smijem preskočiti. Ipak mogu izdvojiti žensko ime iz književnosti na hrvatskome jeziku – Olja Savičević Ivančević. Čitam je bez ijedne zamjerke, kompletna je i kompleksna, a izražava se jednostavno, pročišćeno i dohvatljivo, u dobrim strukturama. Nadam se da će postati književni kanon.
Ne mislim da su žene u književnosti glasnije u izricanju društvenih negativnosti, možda su glasnije nego prije, ali nisu glasnije od muških kolega. Međutim, kad muški autor piše angažirano njegov se spol ne izdvaja, bilo da piše o ratovanju ili o svojemu životu. Tad je to dobar ili loš roman. Kad žena piše o rađanju ili o intimi, to se smatra ženskim pismom. Tomu usprkos, sviđa mi se ocjena akademika Luka Paljetka kako je ovaj roman osvježenje u novoj književnosti ženskoga okusa. Okus je dobar izraz.
Što bi držala uspjehom svoje knjige?
Velik broj prodanih primjeraka i velik broj posudba u knjižnicama. To bi bio jasan dokaz o tome da je čitana. A to je jedino što joj želim.
Foto: Slavica Subotić MacCormick
