Željko Andrijanić novinarstvom se počeo baviti još s 16 godina. S 20 je postao punopravni član redakcije Večernjeg lista BiH izdanja. Sad u svojoj 33. godini života član je uredništva, izvršni direktor manifestacije Večernjakov pečat i suvlasnik nekoliko manjih medija. Ali povod našem razgovoru nešto je sasvim drugo, a to je njegov književni prvijenac Pisma iz vječnosti, koji će u subotu predstaviti u Dubrovniku u kojem se i događa dio radnje romana.
O kakvom je romanu riječ? Ljubavnom, kriminalističkom…?
Citirat ću Žarka Ivkovića, zamjenika glavnog urednika Večernjeg lista i čovjeka kojem ću vječno biti zahvalan zbog romana Pisma iz vječnosti.
Ovaj roman po temi je ljubavni, prema tonu i piščevu stavu je sentimentalni, prema načinu oblikovanja – roman lika, a možemo ga svrstati i u roman-esej. No mene je posebno privuklo to što ujedinjuje elemente tradicionalnog i modernog romana, jer klasično pripovijedanje dopunjuje, a katkad potpuno zamjenjuje osjećajima i asocijacijama. …
Na jednome mjestu glavni lik kaže: “Nisam ja bio svetac na Zemlji, daleko od toga, ali ako u nešto nisam sumnjao, to je bila činjenica da postoji život poslije smrti, i da se zbog toga vrijedi truditi biti bolji čovjek. Tu vječnost zamišljao sam u najljepšim bojama i najfinijim mirisima.”
Opišite nam malo glavnog lika u romanu. Zasad znamo da je riječ o novinaru koji doživljava slom.
Kristijan je lik kojem ćete se u jednom trenutku diviti, u drugom ga sažalijevati, a na trenutke i biti ljuti na njega jer neke stvari u svojoj mladosti nije napravio na drukčiji način već se uvijek držao nekog svog načina. U konačnici “biti svoj” donosi uspjeh, ali se plaća velika cijena. Međutim, ako ovaj svijet shvatimo kao pripremnu utakmicu za nešto bolje, onda je najbolje “biti svoj” jer se tek nakon ove pripremne utakmice igra Liga prvaka.
Je li riječ o biografskom romanu?
Sve je biografski. Neke stvari sam osobno proživio, neke stvari su drugi proživjeli, a ja sam pratio i upijao sve to. Od 2011. godine sam u Večernjem listu, upoznao sam i život i rad nekih od najboljih novinara i urednika, vidio iznutra kako funkcionira taj svijet medija i znam kako nas ljudi izvana promatraju, ali istina je drukčija. Novinarstvo su krv, znoj i suze. A onda izvan ovog svijeta imamo i mi neka sitna zadovoljstva. Čaša vina s obitelji, pivo s prijateljima nakon nogometa, pogled u neku daljinu i maštanje o životu kakav postoji u knjigama.
Dio radnje se odvija i u Dubrovniku. Kakvu ulogu u knjizi ima Grad?
-Grad ima izuzetnu ulogu. Tu se dogodilo nešto što je zauvijek povezalo Doru i Kristijana, glavne likove. Iako su od tog dana u Dubrovniku prošla dva desetljeća, iako je Kristijan prestao razmišljati o Dori i nakon jedne prometne nesreće gurnuo je u zaborav, ona se vraća kao bumerang. Ne postoji, a vratila se jača nego ikad. E sad tko pročita knjigu vidjet će što se stvarno dogodilo.
Željko Andrijanić prvi novinarski angažman dobio je na Radiju Grude u svom rodnom mjestu, a nakon što su ga čuli kako čita u crkvi tijekom mise. Trenutno radi za Večernji, sudjeluje u radu nekoliko lokalnih portala u kojima je suvlasnik, a uza sve to napisao je i knjigu. Doslovno živi od pisanja.
Cijelog života pišem. Krenuo sam s čitanjem Miki Mausa, te drugih stripova i novina pošto mi je majka radila na kiosku. Čim sam naučio pisati, zapisivao sam svakodnevne događaje. Blog sam pokrenuo još 2004. Šteta je jedino što tada nisam shvatio moć influensanja jer bi se vjerojatno više isplatilo. Međutim, od pisanja živim praktički oduvijek i ne bih mogao bez toga. Knjigu sam počeo pisati 2006. Mojim prijateljima je to bilo zanimljivo, pogotovo što sam odmah zamislio čovjeka koji je pobjegao iz svijeta medija na jedan hrvatski otok. Inače, to je bilo godinu prije mog ulaska u medije. Šokantno, ali puno toga iz knjige se obistinilo, a neke stvari mi se i sad događaju pa se sjetim da sam to napisao. Vjerujem, netko to od gore vidi sve, povlači te konce i igra se pa se tako neke stvari obistine.
Iako zanimanje novinara smatra najkompletnijim zanimanjem koje trenutno postoji, a zbog činjenice da se susreće s različitim ljudima i stalno od njih nešto novo nauči, današnji suludi ritam medija i “bolest nečitanja” ga zabrinjavaju.
Novinar više nema luksuz da se potpuno posveti jednom tekstu i prezentira ga čitatelju koji će uživati u, primjerice, dvije stranice kvalitetnog štiva. A ni čitatelji više nemaju taj luskuz da sjednu i čitaju više od petstotinjak znakova. Prebrz je ovo tempo i mislim da mu nismo dorasli. Svijet se pretvara u jednu suvremenu Kulu Babilonsku gdje svi letimo prema gore, a sve se lagano ruši i mi smo svjesni toga, ali ne odustajemo.
Novinarstvo i književnost moraju se vratiti temeljima, izići iz zone žutila i sivila, te prepoznatljivim stilom, kakav je nekoć krasio hrvatske i bosanskohercegovačke novinare i književnike, vratiti publiku. A publici, također poruka, neka uspori. Neće se svijet srušiti ako se pola sata uz kavu pročita nekoliko stranice novina ili knjige. A bojim se da će se srušiti, ako svi prestanu čitati. Pojedini svjetski lideri odavno ne čitaju ili nikad ništa nisu ni pročitali, a to vidimo iz njihovih poteza. Bog nek nam je na pomoći!
Što posjetitelje promocije Vaše knjige očekuje u subotu u Lazaretima?
Izvrsno druženje na divnom događaju u organizaciji Matice hrvatske Dubrovnik. Mladen Leko, najdugovječniji srednjoškolski ravnatelj u BiH dugo je godina živio i radio u Dubrovniku, a on je jedan od predstavljača knjige. Zatim, tu je i moj omiljeni profesor i mentor Đorđe Obradović koji mi je na studiju Novinarstva u Mostaru bio jedan od najdražih profesora. I onda jedna divna dama, koja je pročitala knjigu i odlučila je predstaviti u Dubrovniku, a to je predsjednica Matice hrvatske Ivana Grkeš. Kad sam vidio što je sve organizirala s Maticom u Dubrovniku, pomislio sam koliko bi dobro bilo da svaki ogranak u BiH i Hrvatskoj ima jednu ovakvu Ivanu. Što se mene tiče, uživat ću u svakom trenutku predstavljanja i s ponosom ću se obratiti dragim prijateljima i ljubiteljima knjige u jednom od najljepših gradova, gdje je ljubav dvoje ljudi iz romana Pisma iz vječnosti doživjela vrhunac.
Ima li ova Vaša prva knjiga već neku svoju nasljednicu?
Radim na dva kolosijeka, a detalje još čuvam za sebe. Čeka me dug put jer neke stvari moram proživjeti. Kako sam zbog Pisama išao psihijatru i tako izgrađivao karakter jednog lika, tako i ovu drugu knjigu moram na neki način doživjeti. Iako će biti izuzetno teško jer se i tu radi o istinitom događaju, a to što su prošli ljudi, koji su mi inspiracija, ne bih nikome poželio. No u konačnici, dobro je pobijedilo zlo.
Toliko o knjigama i, vjerujem, da se vidimo u Lazaretima, u Prvoj lađi od 18 i 30 sati u subotu 12. listopada.
