Drugi svjetski rat udario je pečat obiteljske tragedije i u isto vrijeme i velike „zabranjene“ ljubavi na život tada 20-ogodišnje Dubrovkinje Sonje Batinić. Zaljubila se u oficira, tada okupatorske, talijanske vojske za kojeg njezina obitelj nije htjela ni čuti. A onda je ostala bez oca, kojeg su zvjerski ubile ustaše. Danas najstarija Hrvatica u Italiji, slavi svoj 100. rođendan u krugu mnogobrojne obitelji, a s nama je podijelila dio svoje duge životne priče.
Sonja Batinić rodila se u Dubrovniku 14. rujna 1923. u obitelji kapetana Boža i Marije Batinić, rođene Bartulović. Odrasla je u Gradu u kući pokraj vatrogasaca, zajedno sa sestrom Dešom i bratom Milošem u turbulentnim vremenima prve polovice 20. stoljeća. Između mlade gimnazijalke Sonje i talijanskog oficira Spartaca Cordara planula je ljubav, koju su htjeli okruniti i brakom, no Sonjina obitelj bila je protiv jer su talijansku vojsku smatrali okupatorima, fašistima.
Sonja je završila gimnaziju, a talijanska vojska, zajedno s njezinim Spartacom se povukla iz Dubrovnika. Grad su preuzeli Nijemci, a 1944. njezinog oca Boža, smatrajući ga Srbinom, zvjerski su ubili ustaše u Zavali. Gospođa Sonja kaže kako je njezinog oca bilo sram reći da je Hrvat, kad je vidio kakva zvjerstva njegovi sunarodnjaci, ustaše, rade.
-Taj zločin je opisan i u filmu Okupacija u 26 slika, a desetljećima poslije posjetila sam s mamom grob njezinog oca u Zavali u Hercegovini, priča mi najmlađa Sonjina kćer Christina Del Vicario, te dodaje kako je njezin nono zakopan izvan grobljanskog zemljišta jer su ustaše, koji su ga ubili, svećeniku zabranili da ga pokopa na posvećenom zemljištu.
Nakon smrti oca cijela se obitelj raselila. Sonjin brat Miloš pošao je u Australiju, gdje i danas, u svojoj 95. godini, živi, a jutros je prvi telefonski sestri čestitao veliki rođendan. Njezina sestra Deša preselila se u Zagreb, gdje se kasnije udala i stvorila obitelj. A po Sonju se vratio njezin Talijan Spartaco.
On je naime otišao s talijanskom vojskom, no nije zaboravio na Sonju i 1944. vratio se u Hrvatsku. Civilni brak sklopili su u Zagrebu, kako bi Sonja mogla preći granicu, a crkveni brak nešto kasnije u Trstu.
Sonjina majka vratila se u rodnu Korčulu, nakon rata, no njezina obiteljska kuća bila je nacionalizirana, a mirovina, koju je naslijedila od muža, nedostatna za život pa se 1946. trajno preselila kćeri u Italiju.
Činilo se kao idila. Velika, nekad zabranjena, ljubav se realizirala. Spartaco je bio građevinski poduzetnik, pa je obitelj živjela po cijeloj Italiji, gdje ga je posao nosio. U braku im se rodilo troje djece Mirela, s kojom danas gospođa Sonja živi, Lidija i Valter. U njihovoj kući govorio se hrvatski i njegovale su se tradicije obiju zemalja.
Trinaest godina nakon vjenčanja 1957. Spartaco je iznenada umro od srčanog udara, a Sonja je ostala sama s troje djece i dalje u Italiji strankinja. Radila je razne poslove i uspješno izdržavala obitelj.
A kako život piše najnevjerojatnije scenarije, tako se i majci troje djece u 37. godini života dogodila još jedna velika ljubav, ubrzo okrunjena brakom u kojem se rodila četvrta, najmlađa kćer Christina.
-Moj otac Dante Del Vicario bio je 17 godina stariji od majke i ludo zaljubljen. Prihvatio je i njezinu djecu iz prvog braka i njezinu majku, moju dragu nonu, i svi smo živjeli zajedno. Malo u Milanu, kasnije u Rimu. On je bio odvjetnik i predsjednik uprave pet osiguravajućih društava. Roditelji su se jako voljeli i stalno su svugdje išli skupa, a ja sam najviše vremena provodila sa svojom bakom Marijom. Hrvatski sam govorila samo sa bakom, jer ga otac nije razumio. Iz te ljubavi prema maminoj domovini, koju mi je najviše usadila baka, u Rimu sam završila slavistiku, objašnjava mi Christina.
1985. i Dante je napustio ovaj svijet, a gospođa Sonja, sad već 62-godišnjakinja, nastavila je živjeti sa svojom majkom. Često je s djecom ljeti posjećivala Dubrovnik u kojem je i dalje živjela njezina tetka, majčina sestra Stanislava Bartulović, koje će se stariji Dubrovčani sjetiti jer je imala stomatološku ordinaciju na Prijekome. Ali i kćer njezinog brata, njezina nećakinja Libuša Batinić. Često su posjećivali i Zagreb u kojem je živjela Sonjina sestra Deša Hanjski s obitelji, no jugoslavensko državljanstvo nije htjela uzeti.
Tek 90-ih cijela je obitelj ponosno uzela, uz talijansko, i hrvatsko državljanstvo, a 1995. novinar Inoslav Bešker napisao je članak u kojem je zabilježio glasovanje na izborima za hrvatski parlament u ambasadi u Rimu, gdje je tada ponosno glasala i Sonjina majka Marija Bartulović u 95. godini života.
Danas Sonja Batinić slavi svoj 100. rođendan u društvu svoje četvero djece, njihovih supružnika, šestero unučadi te s gotovo cijelim selom u kojemu posljednjih 15 godina živi. U jutarnjim satima njezina djeca i unuci donijeli su joj 100 poklona, koje je s njima zajedno otvarala veseleći se svakom. Nakon ručka u restoranu i popodnevnog odmora, načeli su rođendansku tortu.
A u vrtu obiteljske kuće okupili su se brojni čestitari, uključujući i hrvatskog veleposlanika u Milanu Stjepana Ribića, kako bi uz tortu i šampanjac najstarijoj Hrvatici u Italiji čestitali rođendan.
A što je tajna dugog i zdravog života, gospođa Sonja, ne zna točno. Dijelom je, smatra, za to zaslužna genetika.
-Moja je majka živjela do 98. godine, a moja prva rodica Sokolica Bartulović također je doživjela stotu. Nisam se bavila nikakvim sportovima, nisam nikad razmišljala o tome. Jela sam uvijek istu hranu, našu mediteransku, ponekad i više nego što treba. Nisam nikad na lice stavila nikakvu kremu, ni šminku. Samo sam živjela, kaže optimistična 100-godišnjakinja, koja je samo jednom bila u bolnici i to prije 5 godina, kad je operirala slijepo crijevo.
Dragoj gospođi Sonji čestitamo njezin 100 rođendan i želimo joj još puno zdravih godina u okružju njezine obitelji!
