Neopravdano zapostavljen u novijoj hrvatskoj političkoj povijesti, veliki Frano Supilo tragična je ličnost hrvatske politike. Rođen u Cavtatu, 30. studenog 1870. godine u siromašnoj radničkoj obitelji, od prvih školskih dana pokazuje interes za knjigom i učenjem. Prvih deset godina života Supilo provodi u Cavtatu, a zatim se s obitelji seli u Dubrovnik gdje završava osnovnu i građansku školu. Nakon toga upisuje nautičku školu, ali mora prekinuti školovanje zbog obiteljskih financijskih ograničenja i nedodijeljene stipendije. Godine 1887. u Gružu se otvara dvogodišnja poljodjelna škola i Frano Supilo, dobivši stipendiju, završava školu kao najbolji đak te u toj instituciji dobiva mjesto prefekta (nadzornik i poučavatelj đaka).
Unatoč skromnom formalnom obrazovanju uvjetovanom obiteljskim prilikama, Supilo marljivo radi na svojoj samoizobrazbi, čitajući beletristiku, znanstvene radove i učeći strane jezike.
Antun Krespi je, u svojim Uspomenama o Supilu, zabilježio:
U Dubrovniku je naučio: talijanski, njemački i francuski. Sve sam!… Nikad u kafani, nikad u krčmi. Ni pušač, ni kartaš, ni ženskar, ni vinopija. Niti pušku na rame, niti ometac u ruke. Sve je slobodno vrijeme sprovodio u čitanju i učenju.
Interes za političku svakodnevicu Frano Supilo osvijestio je još kao dječak. S nekolicinom prijatelja, među kojima je bio i Melko Čingrija, sin načelnika Pera Čingrije, 1885. godine prilikom posjeta prijestolonasljednika Rudolfa Dubrovniku, odbio je skinuti kapu prilikom njegovog prolaska i na neko je vrijeme, kao i njegovi prijatelji, bio izbačen iz škole.
Na saslušanju nakon “incidenta” petnaestogodišnji je Supilo na jedno od pitanja odgovorio: Mi smo se zaklinjali da ćemo biti uvijek Hrvati i da ćemo na književnom polju uvijek raditi za to načelo.
U tadašnjoj složenoj dubrovačkoj političkoj slici, uvidjevši da Narodnjačka stranka nema namjeru preuzeti inicijativu za ujedinjenjem Dalmacije i Banske Hrvatske te jačanjem koalicije autonomaša i Srpske stranke, mladi Supilo jedinu progresivnu političku struju vidi u pravaškoj politici. Već kao dvadesetogodišnjak postaje urednik novoosnovanog časopisa Crvena Hrvatska, kojemu je cilj isticati dubrovačke hrvatske korijene i boriti se protiv autonomaških i srbokatoličkih ideja.
Krajem 19. stoljeća Frano Supilo seli u Rijeku (Sušak) i od 1900. godine uređuje Novi list. Izuzetnom bistrinom i upornošću, interesom za politiku i gotovo državničkim rasuđivanjem bio je predan svome poslu. Prekretnicu u Supilovoj politici unosi tzv. politika novog kursa, svojevrsni politički program dijela hrvatskih i srpskih političara prvenstveno Dalmacije, ali i Banske Hrvatske.
Ona je potaknuta njemačkim pretenzijama širenja svojih utjecaja na istok (Drang nach Osten), njen je cilj bio ujedinjenje hrvatskih zemalja te poboljšanje položaja unutar Austro-Ugarske Monarhije, a u daljnjoj perspektivi i stvaranje nove južnoslavenske države.
Povezavši se s mađarskom oporbom i poduprijevši njihovu borbu za samostalnost potpisana je Riječka rezolucija, a nekoliko tjedana iza i Zadarska rezolucija te je sve bilo spremno za osnivanje Hrvatsko-srpske koalicije, čije je vodstvo preuzeo Supilo. Ta je koalicija na izborima 1906. godine dobila većinu. Međutim, vrlo brzo dolazi do raskola s mađarskom oporbom zbog donošenja tzv. Željezničarske pragmatike kojoj je cilj uvođenje isključivo mađarskog kao službenog jezika na željeznicama u Hrvatskoj.
U režiranim zakulisnim igrama koje počinju voditi austrougarske vlasti spremajući aneksiju Bosne i Hercegovine i odgovarajući na uspjeh Hrvatsko-srpske koalicije, dolazi do Veleizdajničkog procesa protiv 53 člana Srpske samostalne stranke koja je bila dio koalicije. Optuženi su za suradnju s vlastima Srbije s ciljem rušenja Austro-Ugarske Monarhije.
Istovremeno austrijski povjesničar Heinrich Friedjung objavljuje članak u Neue Freie Presse u kojemu optužuje Frana Supila da je plaćenik Srpske vlade. Supilo podiže tužbu za klevetu i u tzv. Friedjungovom procesu uspijeva dokazati da se ovaj služio krivotvorenim spisima koje su mu ustupili visoki državni dužnosnici. Na procesu je svjedočio i Tomaš Masaryk.
Ne slažući se s politikom Svetozara Pribičevića, Supilo napušta koaliciju i početkom Prvog svjetskog rata odlazi u emigraciju, prvo u Italiju, a zatim u Englesku. Supila vrlo često u svojim romanima, esejima i zapisima spominje Krleža.
Predstavlja ga kao svojevrstan uzor morala u politici, ali i njegov osobni politički uzor.
Frano Supilo, sam i napušten, shrvan teškom bolesti umire u 47. godini u duševnoj bolnici u Londonu 25. rujna 1917. godine.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
