Radni tim GI Pomozimo djeci s invaliditetom reagirao je na članak objavljen u jutarnjem listu, koji smo i mi prenijeli, a riječ je o učenici osnovne škole s područja naše županije. Prosvjetna inspekcija Ministarstva znanosti i obrazovanja naredila je školi da poništi zaključnu negativnu ocjenu iz geografije zbog, kako su utvrdili, nepravilnosti u radu učiteljice. Riječ je, kaže radni tim, o djetetu s teškoćama u razvoju. Priopćenje prenosimo u cijelosti.
-Još jedan slučaj djeteta s TUR koje je izvrgnuto javnom medijskom preispitivanju zbog novinskih napisa skandalozan je primjer kako ne postupati u odgojno-obrazovnim ustanovama. Kako se može iščitati (a moguće je iščitati gotovo sve između redaka) netko se iz školskog okruženja obratio medijima. Tekst je profesionalno napisan, slijedi zapravo trag dobivene informacije i posve je jasno vidljivo koliko je grešaka napravljeno u odgojno-obrazovnoj ustanovi koju dijete pohađa.
Unatoč tome, u zatvorenim FB grupama se i dalje (uz pljesak ostalih kolega) ravnateljica škole koju dijete pohađa poziva na broj mogućnosti koje je dijete dobilo za ispravku ocjena, potpuno ignorirajući najvažnije, odnosno bit problema: dijete ima teškoće u razvoju i niti u jednom trenutku stručna služba škole nije reagirala, dijete nije poslano na procjenu, dijete nema individualizirane niti prilagođene postupke (ovisno o potrebama).
Zar baš nitko nije primijetio da dijete koje pohađa peti(!?) razred ima teškoće i treba dodatnu podršku? Nevjerojatni propusti za koje škola krivi roditelje i Agenciju za odgoj i obrazovanje. Na njihovu sreću, Agencija za odgoj i obrazovanje daje mišljenje, odnosno preporuku o postupanju, pa zbog njega nitko neće odgovarati, a trebao bi.
Ravnateljica govori kako prima pozive i poruke podrške i kako joj govore da je osoba s karakterom. Stvarno? Ona se bori za što? Zbog koga postoje obrazovno-odgojne ustanove i trebaju li one slijediti smjernice nadležnog ministarstva ili funkcionirati ovisno o „karakteru“ pojedinih ravnatelja ili profesora nauštrb djece zbog kojih su osnovane? I u konačnici, hoće li itko odgovarati zbog propusta i medijske hajke koja se i dalje pokušava (doduše bezuspješno) podići protiv djevojčice i njezinih roditelja?
Djetetu je trebala biti pružena podrška. Ukoliko je potrebna roditeljima, odnosno obitelji u cjelini, i to je trebalo prijaviti nadležnom Zavodu za socijalnu skrb, kako bi se ojačalo njihove kompetencije. Sve je to bila dužna napraviti upravo odgojno-obrazovna ustanova. Odavno. I bez traženja medijske podrške.
Nakon svega navedenog želimo reći kako se u medijima govori i o veličini školskog odjeljenja i locira ju se u određeno područje RH. Jako nam je žao zbog dodatne stigmatizacije djevojčice.
Zahvaljujemo medijskim djelatnicima koji bezrezervno podržavaju djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom i molimo da i dalje upozoravaju na probleme s kojima se suočavaju te da izbjegavaju govoriti o pojedinačnim slučajevima, fokusirajući se na problem u cjelini.
Upravo ovaj slučaj pomogao je ukazati na još jedan društveni problem s kojim se suočavaju djeca i roditelji djece s teškoćama – ignoriranje njihovih potreba i pokušavanje prebacivanja odgovornosti i krivnje na druge kako bi se izbjegla odgovornost za postupanja koja su propuštena napraviti u odgojno-obrazovnoj ustanovi , stoji u priopćenju radnog tima GI Pomozimo djeci s invaliditetom.
To onda nije do pojedinih učitelja nego do uprave škole koja godinama ne reagira na probleme učenice.
Da, ni škola ni novinari ni drugi uključeni nisu progovorili o bitnom problemu djevojčice. Svi oni su sudionici medijske hajke na štetu djevojčice s posebnim potrebama.
Čitam članak i ne vjerujem što si mediji i pojedini novinari dozvoljavaju. Unaprijed se ograđujem zbog nepotpunih informacija, i žalim zbog djevojčice koja se našla u javnoj medijskoj raspravi, ali nikako ne mogu podržati mišljenje koje se u ovom članku iznosi. Od kada su to odgojno-obrazovne ustanove isključivo odgovorne za ovakve slučajeve. Odgojno-obrazovne ustanove moraju biti podrška roditeljima, ali svakako su roditelji ti koji moraju dati potrebne informacije o zdravstvenom stanju ili bilo kakvim posebnim potrebama njihovog djeteta učiteljima odnosno zaposlenicima odgojno-obrazovne ustanove. Odgovornost je na roditeljima prije svega koji bi morali primjetiti da s njihovim djetetom nešto nije u redu, tražiti mišljenje stručnih službi i s tom dokumentacijom otići u odgojno-obrazovnu ustanovu, vrtić ili školu. Nažalost, imala sam priliku vidjeti da su prvi roditelji ti koji niječu probleme kod svoje djece, ne traže pomoć stručnjaka, a onda od učitelja traže da učinu čudo.
Međutim, ono što je školska stručna služba trebala napraviti, je razgovor sa roditeljima o tome da dijete radi po posebnom programu.
Mene više zabrinjava što imamo sve više djece sa TUR dijagnozom.
Poštovana,pišem isključivo kao roditelj više djece sa TURom koje sam sama osobno prepoznala zahvaljujući vlastitim interesima i željom za učenjem kojoj je ono što je u članku izneseno posve jasno jer nitko od stručnih osoba bilo u predškolskoj bilo u školskoj ustanovi nije prepoznalo poteškoće koje su se pojavile kod moje djece,a i sami znate da se mora proći bar 2 “testiranja” u razdoblju od 3 do 7 god.života.Nažalost moje iskustvo ide i dalje u smjeru da nisam bila ni ozbiljno shvaćena jer djeca nisu još 3 razred ili su poteškoće očekivane za tu dob,ali neću o tome sad.Samo ću zaključiti da ovaj članak kao jedna strana medalje i ostali članci kao druga strana medalje pokazuju koliko nam je sustav da ne kažem društvo ,puno propusta i loše provedenih (neću reći bez zakona i rješenja jer postoje i da trebaju se i doraditi)zakona i rješenja.
I da imate pravo zabrinjava da je povećan broj djece sa TUR zabrinjavajući ali ja bi rekla da ih većina možda i nema teškoće nego jednostavno nove generacije imaju obrambeni mehanizam na hiperprodukciji informacija i svih promjena u društvu,a društvo konkretno obrazovni sustav se presporo mijenja(npr. kao što neka radna mjesta više ne postoje i trebaju nove vještine za neke nove poslove),ali nisam stručnjak da tu iznosim takva razmišljanja nego eto samo roditelj sa iskustvom.
Sramota je škole i nastavnika koji ima dijete pred sobom u razredu da se ne prilagodi djetetu i s njim napravi najbolje što može… nego se “čeka rješenje” da bi znali kako postupati s djetetom u razredu?!?!
A često, ili redovito, i nakon rješenja se prave blesavi (nisu to učili na faksu, kažu neki…) …. čast iznimkama.
Svjedok sam situacija gdje učitelj neke osnove prilagodbe (koje kad vidite su nekako da tako kažem zdravo razumske) gdje cijeli razred s lakoćom i zadovoljstvom usvaja gradivo.
Još jedan primjer nepoznavanja materije o kojoj se piše. Roditelj može zaustaviti pokretanje postupka za utvrđivanje primjerenog oblika školovanja.
Da je skola bez obzira na roditelje u 5 god trebala vidjet da s njom nesto ne stima trebala je ali svatko po onoj staroj brigo moja predi na drugoga sirote u skoli ravnateljica pedagogica defektologica su prezauzete neradom pa nisu 5 god nista primjetile e to nam je nase obrazovanje
Oprostite,ali prestanite se praviti svetima i pametnima. Skola je potpora, a roditelji su odgovorni. sto su ti roditelji radili do sada?? I da joj roditelji nisu bas prepametni, naoon ovoliki godina shvatili bi sami i isli bi na konzultacije prije zakljucivanja ocjene. Ovo je roditeljski nemar
Ovdje je dijete očito zanemareno od svih. Jer ako su roditelji nemarni ili sami nisu prosvijetljeni ni obrazovani da shvate da njihovo dijete ima problem, jer ga i sami imaju, zar ne treba onda škola reagirati da se pomogne djetetu. Tu je pedagog, psiholog, ravnatelj, učitelji…koji ne mogu i ne smiju biti slijepi nego moraju djelovati.