Zbog čega dolazi do ovisnosti? Vodi li konzumiranje marihuane do konzumacije teških droga? Kako se ovisnost liječi i kako utječe na obitelj i društvo? Kako izgleda život i liječenje u terapijskoj zajednici poput Cenacola? Zbog čega dolazi do raspada obitelji i kako danas odgajamo djecu? Sve su to pitanja na kojima se razgovaralo večeras na predavanju Razgovara(j)mo o ovisnostima održanoj u Dvorani pape Ivana Pavla II., a na kojem su uz djelatnike pojedinih stručnih službi dubrovačkih škola sudjelovali u učenici Privatne gimnazije.
Na predavanju koje je organizirala Udruga Poseban prijatelj u suradnji s Dubrovačko biskupijom i Župom sv. Mihajla uz potporu grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, o mladima, ovisnostima i važnosti komunikacije unutar obitelji govoriili su prof.prim.dr.sc. Katarina Dodig Ćurković, dr.med. psecijalistica spihijatrije, subspecijalistica dječje i adolescentne i forenzične psihijatrije s KBC-a Osijek i prim.dr.sc. Ivan Ćelić, dr.med., specijalist psihijatrije, subspecijalist adiktologije, pročelnik Zavoda za dualne poremećaje Klinike za psihijatriju Vrapče.
Dodig Ćurković se na početku predavanja osvrnula na mentalno zdravlje djece za koje je rekla da je u krizi.
“To bio trebao biti jedan od naših prioriteta i s time bi se trebali uhvatiti u koštac. Djeca danas puno znaju o ovisnostima, ali znaju ono što njima odgovara, a to je kako si olakšati svakodnevnicu, a ne znaju kakve to posljednice ima po njihovo zdravlje. Tu je i pitanje koliko mediji i društvene mreže, mimo roditelja i stručnjaka negativno utječu na pojavu sve većeg broja ovisnika među mladima”, kazala je.
Ćelić je pak uvodno tko im se najčešće na Zavodu za dualne poremećaju Klinike za psihijatriju Vrapče najčešće obraća za pomoć.
“Mi ne radimo s mlađima od 18 godina, ali radimo s osobama u dobi od 18 do 34 godine. No, Katina specijalizacija je na neki način preventivna, a evidentan je manjak stručnjaka koji se bave dječjom i psihijatrijom adolescenata, kako kod nas tako i u većini zemalja, u Poljskoj se na pregled čeka 240 dana. No, danas se nude raznorazni savjeti. Kada stručna osoba razgovara o mentalnom zdravlju to je druga razina. Evidentan je porast anksioznih poremećajima u svim zemlja EU, tako je i s ovisnostima. Zabilježeno je smanjenje ovisnika o teškim drogama, kojima službena medicina može najviše pomoći. Kod ovisnosti o marihuani i drugim stimulansima, službena medicinama nema neku čarobnu tabletu. Ovisnost je više od medicinskog problema, biologijska dimenzija je važna, ali tu imamo i psihološku i sociološku i pravnu komponentu. Veliki broj ljudi koji ima problem s ovisnosti ima problema sa zakonom, no važna je i duhovna komponenta. Raste broj ovisnosti o marihuani kao i druge ovisnosti. Uskoro ćemo vidjeti kakvo je stanje i u drugim gradovima osim Zagreba jer se u šest hrvatskih gradova provodi istraživanje iz otpadnih voda. Prije su se neke značajke poput turizma, ako se radi o pograničnom području te bolji imovinski status utjecao na to koliko na nekom području ima ovisnika. No to više nije tako. U mnogim europskim zemljama marihuana je postala siva zona. Živimo u vremenu koje je vrlo zahtjevno. Danas problem droga nije samo medicinsko pitanje, već i sigurnosno pitanje. Švedska je nekad bila sigurna zemlja, no danas se ljudi, poput moje prijateljice, razmišljaju smiju li nakon 16 sati pustiti djecu na ulicu. Određene zemlje su zbog narko kartela i zločinačkih organizacija postale opasna mjesta. Pitanje ovisnosti je, ali ne i isključivo, javno zdravstveni problem, kazao je Ćelić.
Moderatorica tribine Silva Capurso upitalo je potom prisutne srednjoškolce što misle o legalizaciji marihuane.
“Ne slažem se s legalizacijom marihuane. Mislim da nismo na razini gdje je dovoljno istraživanja napravljeno, a koja bi na rekla je li marihuana sigurna ili ne. Mislim da marihuana nije dobra stvar”, rekao je jedan od prisutnih učenika.
Iduće pitanje moderatorice ticalo se upravo legalizacije marihuane.
“Neki koji zagovaraju legalizaciju kažu da jako puno ljudi puši marihuanu i da bi države to trebale legalizirati i ubrati porez. Kad gledamo porez na duhan, troškovi liječenja su još uvijek veći od onoga što država ubire. Američki stručnjaci kažu da marihuana ne bi trebala biti legalna za ljude mlađe od 25 godina jer se mozak do te dobi još uvijek razvija. Današnja marihuana je puno potentnija od one prije 30 godina. Marihuana s Brača se zove „domaćica“, a udio THC u njoj je preko 30 posto. Takva marihuana ima najrazornije učinke po mladog čovjeka. Neće svaka osoba koja konzumira marihuana završiti na psihijatriji, ali te dramatične kliničke slike, s najtežim kliničkim slikama zbog konzumacije marihuane definitivno su razlog za oprez. Evidentno je da se kod ljudi koji redovito konzumiraju po par jointa dnevno razvije amotivacijski sindrom – njih ništa ne zanima, zanima ih jedino kad će zapaliti joint. Želimo li živjeti u takvom društvu? Opcija koja je u Njemačkoj legalizirala marihuanu, obilazi Europu i moli da se prihvati njihova agenda. Povećana izloženost povećava mogućnosti da će netko od mladih ljudi posegnuti za time”, odgovorio je Ćelić.
Capurso je potom Katarinu Dodig Ćurković upitala koliko je godina imao najmlađi njen pacijent koji je bio pozitivan na neko od opojnih sredstava.
„Mi ne djelujemo tamo gdje trebamo djelovati, mi trebamo raditi na prevenciji već u vrtićkoj psihijatri. Ja danas testiram djecu od 10, 11 godina koja su pozitivna na THC. Smanjila se doba granica. Meni kad dijete uđe u ordinaciju, moje je prvo pitanje na čemu si. Najmlađi moj ovisnik o osvježivačima zraka imao je 10 i pol godina, a o THC-u dijete od 11 godina. Jesmo li mi društvo koje se može financijski nositi s ovisnostima? Kada dijete od 10 ili 11 godina puši, meni roditelj kaže, bar se ne drogira. Alkohol i cigarete se toleriraju. Svako dijete koje je pozitivno je alarm da mi ne radimo nešto dobro. A dobne granice su sve niže. Prije par mjeseci mediji su izvijestili da je broj kaznenih dijela koja su počinila djeca mlađa od 14 posto skočio za 50 posto, a ona koja su počinila kaznena djeca u dobi od 14 do 18 godina do 30 posto. To je alarmantno. Mozak s 13 i 14 godina prolazi drastične promjene – noga je uvijek na gasu, tako ja to kaže, mozak luduje. Trebamo dozvoliti djetetu da do 19. godine sažme sva svoja iskustva i da se definira prema obitelji i društvu. Mi smo danas djeci uskratili pravo da budu djeca. Često sam žalosna kad gledam skrb o djeci. Puno se priča i puno se kao bavimo djecom, a djeca nam nikad nisu bila medicinski i pedagoški zapuštenija”, kazala je.
Večerašnjem predavanju prisustvovao je i don Marinko Šljivić koji je s učenicima podijelio svoj iskustva s terpaijskom zajednicom Cenacolo.
„Mnogi su mi u župi u Mokošici dolazi s problemom ovisnosti. Gdje je obitelj disfunkcionalna, to je bila podloga. Za mnoge sam izgubio nadu da im se može pomoći i sam sam bio u krizi. Nisam znao kako im pomoći. No, Bog me vodio i došao sam do zajednice Cenacolo u Međugorju. I polagano sam jednog po jedno ovisnika upućivao tamo, a i sam sam proveo neko vrijeme u zajednici kako bi vidio što im pomaže. Doživio sam tamo čudo. 24 mladića i djevojke iz Dubrovnika su povezani s tom zajednicom. No, ja sam tu pronašao rješenje, jer sam susreo ljude od koje su mnogi digli ruke. Ali kad su prošli fazu rehabilitacije, ni roditelji ih nisu mogli prepoznati. Bitno je da obitelj ovisnika prati rad u zajednici. Znači da moramo početi raditi i s roditeljima. Majka Elvira koja je zajednicu osnovala imala je trostruko pravilo: molitva, rad i istina. Svi ovisnici koje sam upoznao, nikad veće laži u životu nisam čuo nego od njih. I onda ih se mora naučiti da govore istinu. U zajednici živi 30, 40 djevojaka i mladića. Ja moram tri dana moliti za ovisnika i tad mu reći sve u lice, a on mi ne smije ništa odgovoriti. I onda on moli za mene. U zajednici žive ljudi svih vjeroispovijesti. Svećenika sam 15 godina i nikad nisam bio na mjestu s više zdravih ljudi – oni tamo prođu potpuno obraćenje. Znate da su ljudi svoje rane zacijelili, kad se oni počnu šaliti sa svojom ovisnošću.
Imamo osobe iz Dubrovnika, koje su ušle u zajednicu, radi iskustva, a da nisu ovisnici. Tako je i jedna studentica medicine odustala od fakulteta, ušla u zajednicu, i sad je u Lourdesu. Sve je više onih koji imaju mentalnih problema. Zašto? Kažu da živimo nikad bolje. Ima nešto što nije dobro u ovom društvu. Nedostaje nam umreženosti sa strane crkve, sa strane civilnih vlasti, stručnjaka kako bi nešto poduzeli. Bilo bi dobro kad bi te mladiće i djevojke mogli dovesti u svaku školu kako bi mogli svjedočiti svoje iskustvo. Bilo bi dobro da nas je danas puno više ovdje. Život brzo prolazi, ali Bog vječno ostaje. Potrudite se nekad, ako imate malo vjere kleknuti i onda ćete se približiti Bogu“, kazao je Šljivić.
Capurso je upitala Ćelića da pristunima pojasni što su to dualni poremećaji i kakve veze imaju s ovisnošću?
„Kod dualnih poremećaja su prisutna dva psihička poremećaja od koji je jedan nužno ovisnost. Ti poremećaji su nažalost kod ovisnika pravilo, a ne iznimka. Na studiju sam učio da je ovisnost bolest mozga, no postoji i psihološka i socijalna komponenta. Kao student sam se susreo sa zajednicom Cenacolo i majkom Elvirom. Terapijska zajednica je škola života, i zato ima jako puno mladi ljudi koji su se izgubili i koji nisu ovisnici, ali traže smisao u života preko zajednice Cenacolo. Ali ta zajednica ne prima osobe s ozbiljnih psihičkim problemima, već ih šalje u druga zajednice. Na području Dubrovačko-neretvanske županije postoji zajednica Papa Ivan 23. Oni imaju četiri kuće, trenutno je preko 70 ljudi u tretmanu. Većina njih ima financijsku potporu od sustava socijalne skrbi, to je važno jer one, osim molitve i rada, mogu zaposliti educirane ljude poput psihologa i sociologa koji rade individualno i grupno. Osoba koja je oboljela od shizofrenije mora čitav život pit lijekova, bez obzira na to što je ovisnik. Prije 20 godina je postojao konflikt između zdravstvenog sustava i terapijskih zajednica. No, danas to nije slučaj. Ovisnici koji nemaju neki drugi psihički poremećaj, oni imaju veće šanse da će se opraviti. Mnogo puta je obitelj ta koja želi da se osoba oporavi. Imamo momka iz okolice, koji ima 20 godina, koji govori da se želi drogirati. Ponekad treba čekati i primijeniti načelo smanjenja štete, kako bi osoba zaželjela ozdraviti. Prosječno vrijeme od postavljanja dijagnoze ovisnosti do ulaska u tretman je 9 godina, a svega 10 posto ljudi koji imaju problema s ovisnosti uđe u tretman. Naravno da je obitelj bitna, ali kakve su naše obitelji danas? Gdje su danas obitelji, koliko danas ljudi živi samo? I to je jedan izazov. Nastojim dok je osoba u bolničkom sustavu, uspostaviti kontakt s obitelji, ali mnogo puta to ne funkcionira. Mnogi roditelji se ne odazovu na naš poziv. Dođu roditelji čija su djeca dobra. Ovisnost je jako težak problem, ona se može uspješno liječiti, no to je proces s usponima i padovima”, kazao je.
I Dodig Ćurković osvrnula se na važnost obitelji.
“Don Marinko je spomenuo dvije važne stvari. Prva je obitelj, a mi smo dosta oštetili pojam obitelji. Drugo je pitanje otuđivanje. Često se pitam gdje je nestao čovjek? Djeca vide da smo se otuđili. Zaboravljamo na humani dio sebe i na empatiju. U vrijeme kad smo mi odrastali naši su se roditelji grupirali i pomagali jedni drugima, a danas se bježi u izolaciju. Roditelji su najvažniji, ali ne jedini važni. Brojni roditelji su danas potiho terorizirani od svoje djece. Djeca su veći dio vremena odvojena od svojih obitelji. Roditeljstvo je danas užasno zahtjevno. Mi koliko god se želimo pokazati kao empatično društvo, mi to nismo. U strahu od samoće djeca sve više zaziru u ovisnost, no mi danas imamo moderne ovisnosti koje se baziraju na ponašanjima, recimo cyber kockanje, klađenje, ovisnost o ljubavi – to su epidemije koje nam tek odlaze. Ako dobijete osobu s 22, 23 godine, on je kako je to Ivan rekao, počela biti ovisnik s nekih 13 godina. Mnogi su brakovi pukli i obitelji se razorile zbog ovisnosti. Kod mene dolaze male dječje glavice koja se osjećaju same na svijetu. Uništili smo ono što je bilo bit nas, a to je obitelj. Mnogi ljudi traže smisao u komunama. Ljudi se danas osjećaju kao da nigdje ne pripadaju. Mi svi težimo materijalnom. Mnoga djeca mi kažu da im nitko nikad nije rekao da ih voli“, kazala je.
“Danas imamo epidemiju popustljivog odgoja, djeci i mladima se mnogo toga dopušta, a djeca se osjećaju nevoljeno. Što se dogodilo?”, upitala je Capurso.
“Možda nisam u pravu, ali čini mi se da smo jako htjeli biti in. Sve svoje što je dobro smo popljuvali i pokupili iz Europe ono što ne valja. Ne može se dijete samo odgajati. Ako vi njima dozvolite da pljuju i viču, da se oblikuju na društvenim mrežama, a sve pod krinkom dječjih prava… Idemo iz jedne krajnosti u drugu. Puno sam i ja promišljao o tome što nam se dogodilo, ali svaki eksperiment ima izlazne varijante. Škole, sustav, roditelji – svi strepe od dječjih prava. Pravo djece je adekvatna medicinska skrb. Mi koji imamo zdravu djecu jako nam je teško, ali zamislite kako je s roditeljima koji imaju djecu s poteškoćama. Neki dan u dežurstvu, u 3 sata ujutro mi je došla majka, koja svaku noć šeta sa svojim djetetom s autizmom, jer mu se tad nitko nema izrugivati. Ta žene je za psihijatriju, sama je s djetetom od 16 godine koje je demoliralo stan, ne zato jer je zločesto, već jer je bolesno, a majku su svi napustili. Ljudi danas rješavaju svoje probleme tako da se navuku na nešto. Ovisnost je pitanje nošenja sa životom. Svim smo o nečemu danas ovisni, no ovisnost o drogama je ona koja rastura živote, brakove i obitelji“, kazala je među ostalim Dodig Ćurković.
Capurso je kazala kako je u Psihijatrijskoj bolnici u Vrapču krenula suradnja više struka kad je u pitanju liječenje ovisnika. “Kako bi se to moglo primijeniti na lokalne zajednice kako bi liječenje bilo učinkovitije?”.
“Mi imamo mentore oporavka, osobe koje su bile u nekoj od terapijskih zajednice nude ovisnicima tu mogućnost. To nam se pokazalo jako dobrim. Terapijske zajednice su dislocirane i stoga nudimo telepsihijatrijsku skrb jednom mjesečno. Tu zapravo vidimo da je puno veći postotak onih koji ostaju u terapijskim zajednicama. Čini mi se da je najoptimalnije ako je prvo poluvrijeme vrijeme bolnica, a drugo terapijska zajednica, naravno za oboje je potreban pristanak”, kazao je Ćelić.
“Ovisnost o lijekovima i ovisnost o samoozljeđivanju – preko interneta i društvenih mreža, strašno je koliko je to lako dostupno, od lijekova za shizofreniju. Sve živo. Mi neke nove stvari učimo od naših pacijenata. Svi znaju što nabaviti kako bi bili high, ali ne znaju koja je posljedica toga. Cura od 50 kila je nakon što je konzumirala osvježivač zraka demolirala kola hitne pomoći. Ovisnost stvara dosada i osjećaj praznine”, poručila je Dodig Ćurković.
