Nakon trogodišnjeg studiranja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, Odsjeku za animaciju i nove medije i dvogodišnjeg magisterija u Porstmouthu u Velikoj Britaniji gdje je diplomirao na Kreativnim Industrijama, specifično Računalnoj Animaciji, Jakov Piplica je stjecao prva radna iskustva u Zagrebu, prvo kao freelancer za kratke animacijske sadržaje poput reklama, a onda u Gamepiresu, našem najvećem studiju za videoigre. A onda je dao otkaz i vratio se doma, u Konavle. Koji su razlozi bili za zaokret prema takvoj odluci, čime se točno sad bavi, a o čemu sanja i čemu teži, porazgovarali smo s ovim zanimljivim mladim 28-godišnjakom.
Dakle, koliko je odrastanje i suživot s roditeljima umjetnicima, utjecalo na tvoj odabir životnog puta i poziva …
– Mislim da je neizbježan utjecaj, dok si dijete i upoznaješ svijet, velikim dijelom promatraš što rade roditelji. U tom smislu umjetničko zvanje postaje nešto što je realno i poticano. No ovako kad razmišljam o tome što me ponajviše inspiriralo i usmjerilo, većinom je to bio put gdje sam tražio zlatnu sredinu između autorstva i standardne karijere. Čak sam i kao dijete sebi govorio da neću biti umjetnik, ni sada ne bih rekao da sam umjetnik. Animatori su najčešće zaključani u svijetu animacije, koja je svojim mehanizmom jako standardizirana i digitalna djelatnost.
Na Akademiji likovnih umjetnosti upisuješ Animirani film i novi mediji…zašto ne nešto “klasičnije”?
– Pa kao što sam rekao, nisam tražio umjetništvo, niti su me kao vještina privlačili klasični umjetnički mediji. Film mi je oduvijek centralni interes, film i književnost. Dok sam bio u procesu odabiranja fakulteta, izbor se lomio na dramsku i likovnu akademiju, specifično animacijski odjel. Kada razmišljam o razlogu zašto animacija, nisam siguran da imam dobar odgovor, ujutro sam se odlučio za dramaturgiju, a poslijepodne sam se upisao na animacijski odjel pri ALU. Mislim da je to bio izbor koji mi je omogućio da iskoristim crtačke vještine i ilustracijski stil koji sam gradio, a da ostanem redatelj/scenarist, što mi je ono najbitnije.
Postoji i razina fiksacije koju animacija traži od radnika, 24 sličice u najmanju ruku tvore sekundu materijala. Sekunda kao jedinica vizualnog narativa je gotovo pa zanemariva, no stvoriti 24 slike koje su reprezentativne zahtjeva nezanemarivu količinu radnog vremena.
Mislim da sam uvijek lakše shvaćao kreativni proces kao nešto što traje dovoljno dugo
da postaje praksa, a ne bljeskovi inspiracije oko kojih umjetnik mora živjeti. Majstorstvo je uvijek maksimalno udaljeno, tako da i put treba biti spor.
A onda, nakon tri zagrebačke godine gdje stječeš status Bakalaureata, odlaziš na University of Portsmouth u Veliku Britaniju. Jesi li donio, iz današnjeg vremena, dobru odluku, što si naučio i kakvo iskustvo stekao na tom fakultetu i je li velika razlika u obrazovnom sustavu uspoređujući hrvatsko i njihovo školstvo?
– Tako je, nakon tri godine u Zagrebu gdje se baštini tradicija Zagrebačke škole filma,
Vukotića, i crtačke stilizirane animacije, odlučio sam se na korekciju kursa.
U Porstmouthu sam diplomirao na Kreativnim Industrijama, specifično Računalna
Animacija. Dakle 3D, moderne tehnologije, ono što je sveprisutno u današnjim
medijima. Bilo je to u vremenu COVID karantena, tako da je bio nekakav limbo gdje
nikad zapravo nisam otišao na živo predavanje u njihove prostore, koristio njihovu
tehnologiju niti upoznao kolege i profesore. U tom smislu bilo je jako neispunjavajuće
iskustvo, gdje odlazak iz rodne zemlje nije bilo nikakvo transformativno iskustvo.
Oslanjao sam se na sveopće ludilo globalne karantene kao dovoljno zanimljiv element
tadašnjeg života da ne upadnem u melankoliju. Mislim da je studiranje bilo intenzivno
unatoč tome i da je radno opterećenje bitno drukčije nego kod nas. Slično mom pristupu karijeri i animaciji kao zvanju, edukacija kod njih je optimizirana za pripremu radnika koji će uskoro ući u industriju, na projekte gdje surađuju godinama sa 500+ kolega raznih vještina. Industrija zabave je, na koncu, dom animacije, animacija koja živi kao individualno autorstvo umjetnika je zatočena na festivalima koje najčešće pohađaju samo drugi ljudi iz industrije. Zbog toga sam zahvalan, jer su me naučili bitnim vještinama u radnom prostoru, odgovornost prema svom radu, posebice na koji način je podložan lomu i trganju kad je dio nekog većeg projekta. Rekao bih da te prije svega uče onome s čime svi kreativci imaju problema, kontroli ega i autorstva.
Moj mentor, Paul Charisse, je na mnogo načina otac VFX-a i Motion Capture animacije,
jedan od glavnih inženjera Golluma i tehnologija koje su rodile moderni film, prepun
simbiotike sa računalno generiranim slikama. To je dakle jedan element engleske
edukacije, u kontaktu si sa ljudima koji nisu samo akademici, već žive jedan značajan
život eksperta i na “terenu”. To je rijetka pojava, skoro i nepostojeća na Hrvatskoj
akademiji i kreativnim studijima.
Dakle mislim da je to bila dobra odluka, koja mi je najviše čeličila vještine koje umjetnici najčešće zapostavljaju ili ih se aktivno umanjuje u kreativnim prostorima, posebice u Europi. Anglosaksonski zov industrije je izrazito drukčiji u odnosu na festivalsku umjetnost koju film i animacija predstavljaju u našim prostorima kontinentalne Europe.
I s tom diplomom si se vratio u Konavle. Je li takva tvoja odluka o povratku iznenadila tvoje prijatelje, poznanike, kolege?
– S tom diplomom sam potom dvije godine radio iz Zagreba, prvo kao freelancer za
kratke animacijske sadržaje poput reklama, a onda u Gamepiresu, našem najvećem
studiju za videoigre. To je bio dakle kontinuirani proces. Diplomirao sam u desetom
mjesecu, a u prvom sam potpisao ugovor sa njima te se preselio nazad u Zagreb.
Mislim da je to bilo izvrsno na mnogo načina, gotovo odmah nakon studija biti u
najboljoj mogućoj situaciji u našoj zemlji. No sada sam u Konavlima, što znači da sam
još jednom promjenio kurs. Razlog je bio donekle impulzivan, no mislim da bi uvijek
došao prije, nego kasnije. Nakon nekih godinu dana rada promoviran sam, te uskoro
postao specijaliziran za jedan uski obujam posla unutar studija. Iako sam imao
određenu razinu autorstva, osjećao sam da ne rastem ni vještinom ni opusom koji
stvaram, a vrijeme prolazi. Uvijek je dakle dolazio trenutak kada ću otvoriti svoj
obrt/studio i graditi nešto svoje. I s tom mišlju sam dao otkaz i preselio nazad u rodni kraj kako bi mi to bila baza za razvijati posao i studio. Mislim da odluka nije bitno iznenadila upravo radi naravi posla koji je izvediv u potpunosti preko digitalne infrastrukture, većina mojih kolega kroz karijeru su ljudi sa svih strana svijeta koje sam vidio i čuo isključivo kroz videopozive, svi u svojim verzijama Konavala ili Zagreba.
Što si sve dosad radio, ima li posla s tvojom profesijom i kako se ona točno zove?
– Kao što sam napisao gore, Gamepires studio gdje sam razvijao videoigru, te prije i
nakon njega freelance odnosno slobodni radnik. Posla ima, napretek, industrija zabave
je čudovišna na mnogo načina. Problem je što je dosta posla nekvalitetno jer je
konkurencija velika i globalna. Indijski tim će biti češće angažiran nego europski zbog
cijene, a kvaliteta nije toliko ključan faktor u ovom vremenu zasićenja sadržajem.
Filmovi, serije, animirani filmovi i serije, videoigre, reklame, web-dizajn, to su samo neke od glavnih grana koje žive kroz medij animacije. I u tom spektru svakodnevne potrebe i nagomilavanja, mlade industrije koje se baziraju na strastvenom radniku često zloupotrebljavaju manjak sindikata, kompromitiraju uvjete i plaće, itd. Ali posla ima, to je neupitno, čak i sada, dok smo u središtu AI revolucije koja je legla na vizualni medij, i dalje posla ima, ako je čovjek voljan učiti i prilagođavati se konstantno mijenjajućem terenu ponude i potražnje.
Moja profesija konkretno bi se zvala 3D Generalist, što znači da sam osposobljen za
cijeli proces od ničega do realiziranog animacijskog projekta, a unutar toga “pipeline”-a
moja glavna vještina je karakterna animacija.
Pretpostavljam da se njime možeš baviti iz svih dijelova svijeta i da ne moraš biti fizički nazočan na, primjerice, snimanjima?
– Točno, većina ako ne i svi poslovi izuzev rada na videoigri moji odjeli obavljaju bez
fizičke nazočnosti. Zbog toga Konavle i jesu dobra opcija za nešto ovako. Ovdje su
moguće i već radimo rezidencije, sprinteve i druge fokusne radne akcije. Prostor je lijep, kraj je prekrasan, Mediteran i mir. Kako sam otvorio svoj studio, počeo sam
osposobljavati radni prostor za nekoliko radnika da skupa stvaraju što automatski diže i
mogućnost i obujam koji mogu isporučiti. Dakle, kroz internetsku infrastrukturu i ovdje
sam u toj globalnoj sceni vidljiv kao što bi bio u nekoj metropoli. No kako se budem
okretao više filmu, zasigurno ću se kretati značajno više po terenu, o tom potom.
Gdje se vidiš u budućnosti? Što bi volio raditi?
San mi je oduvijek igrani film, i to generalno redateljstvo/autorstvo. Biti animator je
najčešće biti kotačić u stroju, primati materijali – izbacivati materijal. Fizički i psihički je
zamorno također, sjedati za računalom po 12 sati, prezasićen koordinatama,
vremenskim crtama, krivuljama i softverskom tehnologijom. Zanimljivi spoj matematičke kreativnosti i anatomske tehnologije, mentalno iscrpno u svakom slučaju.
Dakle nekakvo približavanje fizičkoj kameri i stvarnim glumcima, i možda najviše pisanju
scenarija, to su neki planovi i snovi za budućnost. A ovako, trenutno, razvijati svoj studio i moj stil, te polako se širiti prema nečem uspješnom i prepoznatom kroz naredne godine.
Zanimljivo mi je kako si se prihvatio zajedničkog projekta s roditeljima Zoetrop / Vizita izgubljenom vremenu… kakav je vaš odnos u poslu, ravnopravan, partnerski ili ipak ima onoga, mlad si, slušaj iskustvo…
– Odnos je super, u kontekstu projekta na kojem smo radili dali su mi potpunu slobodu.
Poznaju me najbolje i znaju moju narav, pa su imali puno povjerenje da ja vodim tempo
onog što smo kanili predstaviti. Bilo je moje prvo predavanje, ali sviđa mi se proces i
posebice vidjeti kako biti bolji u tome ako bude još prilike za to. Njihov dugogodišnji
umjetnički rad i lokalni interes/publika/prijatelji koje su izgradili time je nešto na čemu
sam zahvalan, jer je omogućio da se otvorim malo detaljnije o animaciji, koju većina
ljudi aktivno ne traži, pa ipak je svuda oko njih i konzumiraju je na dnevnoj razini.
Nadam se da je razgovor o svemu što joj je prethodilo i dolazi zainteresiralo ljude da
obrate bar još malo pozornosti na jednu prekrasnu umjetničku praksu, koja se bavi
oživljavanjem neživog.
Kako ti je živjet u Konavlima?
– Dobro, inače se puno ugodnije osjećam u velikim mjestima, gdje su svi stranci i život je značajno brz. No ovdje se osjećam prisiljen biti aktivniji u radu na sebi i svojem djelu jer je sve toliko intimnije i introspektivnije. Biti blizu obitelji je dvosjekli mač, izvlači najbolje i najgore iz nas, no mislim da imam odnos koji se fokusira na ono bolje, posebno u kreativnom radu u kojem jesam. Mislim da su Konavle jedna vitalna lokacija za nešto poput kreativnog studija, ljepota hrani kreativu, a ovdje je ima napretek. Dubrovnik je na mnogo načina globalno privlačna destinacija, i znam već dosta ljudi iz industrije koji bi na moj poziv doselili na neki period raditi ovdje. Kao što sam rekao, internet kao kanal kroz koji moj produkt i posao u cijelosti postoji znači da većina problema koje bi udaljena lokacija stvarala postaju nevažeći. Sve u svemu, mislim da je idealna početna točka za ono što namjeravam.
