Bilo nam je ovo prvo putovanje avionom u inozemstvo od 2019. godine, a Marovo pak prvo putovanje, što u inozemstvo, što avionom. Let do Izraela trajao je ugrubo sedam sati (dvije i nešto ure do Istanbula, dvije i nešto ure čekanja, pa onda još toliko do Tel Aviva), a povratni za Zagreb još otprilike dvije ure dulje jer smo se odlučili na noćni let.
Napisala: Bruna Gamulin
Priznajem da o Izraelu i židovskom narodu nisam imala neko naročito predznanje prije dolaska u tu zemlju, tek površno sjećanje na lekcije na satu povijesti o Drugom svjetskom ratu i ono što čujemo u medijima.
Možda mi je upravo taj nedostatak neke konkretne spoznaje o državi i narodu, omogućio da upijem u punini sve boje, vizuale, mirise, okuse i žamor u tih desetak dana koliko smo boravili u Tel Avivu s jednodnevnim vizitama Jeruzalemu i Betlehemu.
Najprije nešto o Tel Avivu. To je jedan nevjerojatan grad. Nigdje nisam vidjela toliko gradilišta i dizalica na jednom mjestu, a da nisam promislila „betonska džungla“. Naprotiv, svaka nova zgrada je epitom arhitektonskog čuda: jedna izgleda kao putnički brod, druga kao da se netko zaigrao s velikim tetris kockama, treća je valovita, a čak se i one zgrade klasičnog oblika prekrasno presijavaju na suncu, pa su već tim „neobične“. S druge pak strane, u moru takvih zgrada nađu se i one starije, betonske, stambenog tipa, na čijem mjestu će kroz koju godinu ili manje niknuti neko grandiozno zdanje. Bez obzira na konstantnu gradnju, Izraelci vode računa o klupicama, parkovima i zelenilu, posebno u najnovijim stambeno-poslovnim kompleksima, gdje se biljke i drveće sadi na velikim prostranim terasama i balkonima kako bi stanare opskrbili prirodnim hladom. Što se više približavate starom dijelu grada („Yafo“), a posebno ako idete od smjera plaže, vidjet ćete more luksuznih hotela s kojih puca pogled na Sredozemlje, a tek ćete onda, na prilasku staroj gradskoj jezgri, shvatiti kako je grad nekad izgledao. Ono što me posebno oduševilo u staroj gradskoj jezgri je način na koji su odlučili ispoštovati baštinu i prošlost. Nema nakaradnih suvenirnica i kiča, već malih umjetničkih galerija i butižica s nakitom.
Ručak ili večera za troje s pićima koštat će vas bar 150 eura u Tel Avivu. Hrana je spoj raznoraznih kulinarskih tradicija koje su Židovi iz raznih krajeva svijeta donijeli sa sobom kada su krenuli naseljavati zemlju, no ipak je dominantan utjecaj bliskoistočne kuhinje. Izraelci jedu ukusni pita kruh i meze koje je u restoranima uobičajeno naručiti prije glavnog obroka. Nikad u životu nisam probala bolji humus, falafel, ni pita kruh kao u Izraelu. Pekarnice se nalaze na svakom koraku, a u svakoj osim fine kave s mlijekom, zobenim, bademovim ili nekim drugim zamjenskim napitkom, imate i puno pekarskih slastica, poput čuvene babke. Također, u restoranima, zalogajnicama i bistroima bogat je izbor veganskih i vegetarijanskih specijaliteta, a na mnogobrojnim štandovima moći ćete kupiti svježe cijeđene sokove i voćne salate.
Kažu da je noćni život u Tel Avivu sjajan, no kad si cijeli dan na nogama i u điru gradom s djetetom od godinu i pet mjeseci, u devet naveče si spreman za krpe.
Na nezaobilaznom šuku (sajmu) naći ćete povoljne suvenire (poznata hamsa na ogrlici, narukvici, magnetu, kikari i drugim predmetima, a za zaštitu, eventualno ukrašena „okom“).
U Izraelu je interesantno vidjeti taj šareni suživot neortodoksnih i ortodoksnih Židova – od otkačeno odjevenih/ obučenih, pa sve do onih konzervativno odjevenih/ obučenih. Nakon što je država stvorena, u nju su došli živjeti Židovi iz svih krajeva svijeta: iz europskih, američkih, afričkih, pa čak i azijskih država. Čak su i s nama u nekoliko navrata Izraelci počeli pričati na hebrejskom nakon što smo izgovorili šalom jer njima nismo izgledali kao turisti.
Na ulicama Tel Aviva vas ne trebaju iznenaditi mladi vojnici i vojnikinje. Obvezno služenje vojske započinje nakon srednje škole i za muške traje tri godine, a za ženske dvije godine. Budućim poslodavcima ovih mladih ljudi itekako je bitno u kojim su vojnim postrojbama njihovi potencijalni radnici odslužili vojni rok, pa zbog toga mnogi od njih nastoje doći u redove elitnih jedinica unutar vojske za što je potrebno proći rigorozno testiranje, a kasnije u takvoj jedinici odraditi i rigoroznu obuku. Izraelci nikada ne prestaju biti dio vojske jer ostaju u rezervama do četrdesetih/ pedesetih godina života, što praktično znači da se trebaju odazvati vojsci u slučaju potrebe, te da svakih nekoliko godina obnavljaju znanja i vještine. Država ulaže jako puno resursa u vojsku i tehnologiju, što nije ni čudno s obzirom na podneblje u kojem se nalaze. Osim vojne tehnologije, Izraleci su prvaci u istraživanju i razvoju („R&D“), poljoprivredi, IT i start-up sektoru. Dovoljno je reći da su od pustinjske zemlje postigli to da im je velika površina tla potpuno ili djelomično obradiva radi sustava kojeg su upravo oni izmislili (tzv. navodnjavanje kap po kap). Osim plodnog tla u poljoprivredi, metaforički rečeno plodno su tlo i za start-upove i jedna su od država koje prednjače po njihovom ukupnom broju u svijetu. Za one koje zanima više o čudesnom usponu tako mlade države, toplo preporučam knjigu „Start-up Nation“ koja je dostupna u našim knjižarama na hrvatskom jeziku.
U Tel Avivu smo posjetili sveučilišni kampus i ANU Muzej židovskog naroda koji me se posebno dojmio. Na tri kata ovog interaktivnog muzeja provlači se priča o židovskom narodu, od početaka pa do današnjeg vremena. Odiše tom nekom pozitivnom vibracijom. Misao vodilja prilikom postavljanja izložbe je bila ta da se prezentira poimanje judaizma u prošlosti i sadašnjosti, te doprinos židovske zajednice u raznoraznim segmentima života (kultura, povijest, politika, itd.). Stoga je samo mali dio ostao rezerviran za holokaust. Meni je posebno interesantno bilo naučiti nešto o judaizmu. Naime, nisam znala da ima toliko različitih tumačenja/ iščitavanja židovskih svetih knjiga. Pa tako postoji više različitih struja unutar same religije, od onih najortodoksnijih do onih u kojima žena gay orijentacije može biti rabbi. Kažu da je u srži judaizma konstantno preispitivanje i argumentiranje svojih stavova, pa je to i posljedica navedenih različitih tumačenja ove religije. Iz istog razloga su me oduševili i kratki videi u kojima o svom životu i uvjerenjima govore Židovi sa svih krajeva svijeta i o tome što za njih predstavlja njihova religija, odnosno što za njih znači biti Židov.
Za puno osvješćivanje o užasu holokausta, pojedinac mora otići u Yad Vashem i to neka vam bude nezaobilazna postaja u Jeruzalemu. Usred mirnoće zelenila i prirode, odvojen od gradske vreve, nalazi se memorijalni centar posvećen holokaustu i grozotama koje je židovski narod proživio u prošlom stoljeću. Vidjeti osobne predmete žrtava, čuti svjedočanstva preživjelih i hodati kroz vrijeme putem fotografija i sačuvanih dokumenata je neopisivo iskustvo – kažem neopisivo jer bi bilo nedostojno da kao posjetitelj ovdje prepričavam emocije koje su me tamo obuzele, a spram žrtava i njihovih obitelji. Stoga ću se ovdje zaustaviti i pozvati sve koji su u prilici da posjete ovaj memorijalni centar.
Za razliku od Tel Aviva koji je sav „u pijesku“, Jeruzalem je sav „u kamenu“. Moram priznat da sam se baš iznenadila odmah po izlasku iz vlaka. Očekivala sam vidjeti stara zdanja, a preda mnom su se ukazale novije, prekrasne kamene zgrade, sve do ulaska u staru gradsku jezgru. Fascinirana sam stajala ispred Zida plača, a iza desetina djevojaka i žena koje su tiho molile. Primijetila sam da je na stotine papirića, a u tim papirićima stotine molitava, umetnuto u nabore zida.
Na božićno jutro smo uspjeli otići do Betlehema na misu u crkvu Sv. Katarine. Bilo je to uistinu posebno iskustvo – biti u mjestu Isusovog rođenja, i to u crkvi tik do samog mjesta rođenja, na dan njegovog rođenja.
Nadam se da ću imati ponovno priliku otići u ovu prekrasnu zemlju i posjetiti još neka mjesta koja ovaj put nismo uspjeli obići.
