Novinar, dramaturg, putnik i putopisac Jasen Boko predstavio je, 22. travnja 2025. u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad, u sklopu programa Putositnice utorkom, svoju putopisnu knjigu „Od Dnjepra do Jadrana“. Proputovao je područje od Poljske, Češke, Bjelorusije, Ukrajine, Moldavije, Rumunjske, Mađarske, Bugarske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Albanije i Grčke pa sve do Jadranskoga mora i arheoloških nalazišta prvih naseobina Hrvata. Publiku je poveo na jedinstveno putovanje kroz prostor i vrijeme, na mjesta na kojima su, prema legendama, živjeli stari Slaveni. Uvodno je okupljene pozdravila organizatorica Putositnica knjižničarka Matija Nenadić.
U kulturi stare Europe vlada žensko načelo – nema ratova pa su utvrde i fortifikacije nepotrebne (Marija Gimbutas). Socijalno raslojavanje nepoznato, civilizacija je bila egalitarna, bez elita. Prevladavao je sjedilački način života, poljoprivreda, uz stočarstvo, trgovinu i zanate. Riječ je o prvoj urbanoj sredini, stanovnici se bave zanatima i trgovinom. Grobljasu nepoznata – društvo slavi život, a ne kult smrti.
Početkom trećeg tisućljeća prije nove ere indoeuropska plemena počinju migracije iz prapostojbine u stepama sjeverno od Crnoga i Kaspijskog mora. U drugoj polovini 5. tisućljeća pr.n.e. nestaje vinčanska kultura, mijenja se slika Europe. Razlog je dolazak prvog vala Indoeuropljana iz kaspijsko-pontskih stepa. Ratnička, naoružana plemena na konjima. U sljedeća dva tisućljeća dolazit će stepski nomadi u (najmanje) tri vala, osvojiti Europu i formirati svoje kulture, ratničke, s vladavinom muškog principa. Nestaje egalitarnost društva, do danas vladaju elite. Iz indoeuropskih plemena stoljećima kasnije formirat će se Slaveni, Germani, Romani, Albanci, Kelti, Heleni, Iliri, Balti, Indijci, Iranci…Njihov davni, zajednički jezik predak je gotovo svih današnjih europskih jezika. „Stara” kultura nestaje i stvara se nova.
Vučedol je dokaz kako „barbarska“ nomadska plemena, koja donose razaranje, uskoro počnu stvarati civilizaciju. Naselja doseljenika su na povišenim mjestima i utvrđena – vremena više nisu miroljubiva. Badenska kultura najstarija je „nova” indoeuropska kultura, slijedi kostolačka, a zatim i vučedolska kultura. Sve one pojavljuju se krajem 4. i početkom 3. tisućljeća i svi su njihovi tragovi vidljivi na lokalitetu Vučedol. Sa svog izvornog područja između rijeka Save, Dunava i Drave, vučedolska kultura početkom trećeg tisućljeća proširila se na područje današnjih trinaest europskih zemalja
Indoeuropska tradicija i njezine inovacije – prva kola s četirima kotačima, proizvodnja bronce i prvi indoeuropski kalendar – šire se Europom.
Slaveni kasno ulaze u pisanu europsku povijest, kao posljednje indoeuropsko pleme, prva germanska plemena spominju se već devet stoljeća ranije. Prokopije o Slavenima piše: „Ovim plemenima, Slavenima i Antima, ne vlada jedan čovjek, nego od davnina žive u demokraciji i stoga se kod njih na zajedničkom skupu rješavaju javni poslovi, „nepredvidljivi barbari koji ne poštuju nikakav red”.
Prva dokumentirana pojava Avara je 557. kad šalju poslanike u Konstantinopol. Napreduju iz Centralne Azije, 580. stvaraju kaganat koji će vladati srednjom Europom do 802. Zajedno sa Slavenima prave velike probleme Bizantu – u godinama kad im se ne plaća danak u zlatu – i stalno ih se spominje zajedno sa Slavenima. Ako je vjerovati Porfirogenetu, Slaveni (sada već Hrvati) izravno će sudjelovati i u njihovu porazu početkom 9. stoljeća i nestanku s povijesne scene.
Hidronimi pokazuju odakle su se Slaveni uputili prema jugu: u blizini tromeđe Bjeorusije, Poljske i Ukrajine teče Narevka, pritok rijeke Narev. Nedaleko u Ukrajini postoji i Neretva. Zapadno odavde, u Poljskoj oko Odre i Visle do kojih su došli Slaveni, postoje i Drawa, Sana, Sawa… Kad su se Južni Slaveni odvojili iz još relativno kompaktnog plemena, sa sobom su na jug ponijeli i imena rijeka, uvjereni su lingvisti, prenoseći ih na nove rijeke s kojima su se prvi put susreli.
Bizantski car Porfirogenet (905.-959.) autor je ključnog dijela za povijest Hrvata (i Srba) O upravljanju carstvom. Tri (oprečna) poglavlja koja se ponekad nazivaju „shizofrenom zagonetkom”, 29.-31. govore o Hrvatima. Poglavlja su puna kontroverzi i više su temeljena na legendama i mitovima nego na povijesnim činjenicama.
Slaveni su u 6. i 7. stoljeću okupirali veliki dio Grčke, čak do Krete i Albaniju i ostali su tamo do danas. Albanija i Grčka i danas su, unatoč brojnim jezičnim čišćenjima, pune slavenskih toponima. Između ostalog postoji naselje Harvati u Atici, blizu Atene, i Harvata na području kretske Hanije. Na grčkim mapama je do 1840. u neposrednoj blizini Mikene postojalo naselje – Harvati. Berat UNESCO-ov grad do 17 st. zvao se Belgrad, a njegov važni dio i danas se zove Gorica.
Vrijeme raspada Avarskog Kaganata, početak 9. stoljeća, razdoblje je, kad se na prostoru juga Hrvatske pojavljuju novi doseljenici, koji vrlo brzo stvaraju društvenu elitu.
Naseljavaju potez od Nina preko Kašića, Bribira, Knina (Biskupije) pa do Rižinica u splitskom zaleđu. Tu će se na samom početku 9. stoljeća početi pojavljivati i prvi vladari, knezovi, a kasnije i kraljevi pod slavenskim, a onda i hrvatskim imenom.
Porfirogenet krivo smješta dolazak Hrvata u 7. stoljeće, prenosi legendu o petoro braće i dvije sestre Tuga, Buga, Kosjenc, Muhlo, Klukas, Lobel i Hrvat. Ni ta imena, baš kao ni sam etnonim Hrvati ne dolaze iz slavenskih jezika. Ona otkrivaju uglavnom iransko podrijetlo: „Dođoše u Dalmaciju i nadjoše ondje Avare, koji držaše tu zemlju“. Dva plemena ratovala su neko vrijeme, a onda „nadjačaju Hrvati i jedne od Avara pokolju, a ostale prisile, da im se pokore. Od toga doba obladaše tom zemljom Hrvati. A ima još jednako u Hrvatskoj potomaka Avara i pozna im se, da su Avari“.
Dva bitna srednjovjekovna izvora o povijesti Hrvata, uz Porfirogeneta, su: Toma Arhiđakon (oko 1200.-1268.): Historia Salonitana (Povijest salonitanskih i splitskih nadbiskupa ) i Pop Dukljanin (rođen oko 1100.): Ljetopis popa Dukljanina.
Prevladavaju četiri hipoteze o podrijetlu Hrvata: Iranska, Gotska, Autohtona i Slavenska.
FOTO: Vedran Levi
