Rusija je ostala iza nas nekako u međuprostoru. Premda to nije zaslužila jer su dojmovi bili snažni ali jednostavno nije bilo ni vremena ni trenutnih kapaciteta da to lijepo iskustvo motamo po mislima. Doma sam došao prvi osmog uvečer a već četvrtog za par dana ujutro sam bio na putu prema Zagrebu gdje se tim za uspon na Mont Blanc trebao sastati, polazak za francusku petog rano ujutro. U tih sam par dana taman sredio opremu i morem donekle zaliječio balančanu od nosa i izranjavane usne. Odmorio se ni približno nisam, nema veze, odmarati ću se jednog dana.
Napisao:Albert Gregov (Grunf)
Ta se Francuska rodila iz organizacijskih problema Rusije, lani se kao B varijanta za Rusiju dogodila prekrasna Turska i Ararat ove smo godine također htjeli imati još nešto, naša ovisnost o planinskim vidicima prema nama nema milosti. Čim smo organizacijski posložili Francusku, Rusija se pozitivno odmotala. Što sad? Odustati od nečega, pogotovo kad je između tako malo vremena?
Sanja iz Samobora i ja smo odlučili razmisliti. I jesmo. Mmožda dvije sekunde. Idemo na oboje. Naša bojazan je prvenstveno bila kako ćemo kondicijski to podnijeti, ali o tome kasnije.
Dolazak u Zagreb, upoznavanje i večera s ostalim članovima ekipe. U kišno jutro sutradan smo u autu, 850km daleki Chamonix nas čeka. Vožnja je protekla nekako jedva, dio autoceste od Trsta do pred sami Torino je jedan od najdosadnijih dijelova kojim se možete voziti. Ipak kad smo skrenuli još sjevernije prema Alpama nivo energije u autu osjetno raste. Podsjećam se avanture 2019 kad smo dva mjeseca pred ekspediciju u Iran popeli vrh Gran Paradiso. Ovaj put ne skrećemo za Cerviniu nego preko Aoste nastavljamo prema tunelima i ulazimo u Francusku. Obavezni pregled digitalnih potvrda o cijepljenju protiče glatko, u kontaktu s policijom se osjeća pristojnost. Ja vidim i čujem francuskog policajca Monsieur Alber welcome, ali me mozak baca u flashback i mladu rusku službenicu iz prethodnog putovanja i njen ledeni glas dok mi je pod UV skenerom pregledavala apsolutno svaku stranicu putovnice. Nije mi bilo dosadno, čitao sam tablu s upozorenjem „Ako prestupiš crvenu crtu na podu to se smatra činom agresije“. Nemojte me krivo shvatit, ja podjednako volim sva svoja iskustva. Tu si gdje jesi, budi promatrač i uživaj.
Smještaj u Vert Hostelu je lijep i ne preskup (bravo Sanja) Nalazi se odmah uz šumicu koji krije jezera, bike staze, sportsko penjalište i poligon za dječju zabavu. Ljubav na prvi pogled. Sve i svi su jako opušteni, taj dio planete očito živi svoju neku dinamiku. Sve je puno planinara, biciklista, trkača, penjača a kad još pogledate u nebo i istovremeno vidite na desetine paraglajdera imate osjećaj da ste ušetali u kombinaciju Disneyeve bajke i adrenalinskog luna parka. Cijene su od do, kako i treba biti. Možete u luksuzni hotel a možete i u obližnji kamp umjerenih cijena, spenza u butizi pored u prosjeku košta kao i kod nas.
Sutradan je cijeli dan opuštanje bez obaveza, ali se dolaskom večeri u mene uvlači neki nemir. Nisam nikome iz ekipe ništa htio govoriti, zašto da u takvo raspoloženje uvlačim bilo koga. Mislio sam proći će, ali ne, noć je sve to još pojačala. Negdje pred jutro sam se dogovorio sam sa sobom. Idi lijepo sve po planu, ali na prvi signal većeg problema koči i viči „srednja, ima izić..“
Ruksaci su preteški, sve smo reducirali, ali treba nositi puno tog. Hrana, tekućine, presvlake i neophodna oprema ne znaju za kompromis. Početni pješački dio je na nekih 1800m visine a za taj dan je plan doći do planinarskog doma Tete Rousse na 3160m. Krećemo kroz šumu i izbijamo na veliki travnati proplanak. Scene su teška romantika, već sam spominjao filmove ovaj put ću „Moje pjesme moji snovi“ bez konkurencije. Nakon doline, staza vodi agresivnije uzbrdo i već se pojavljuju sajle za osiguravanje, nakon tog dijela se dolazi do kraja tog turističkog dijela i vidikovca Nid d’Aigle (Orlovo gnijezdo)
Od Orlovog gnijezda pomalo kreće pravo upoznavanje planine, na Moje pjesme moji snovi već piše The End, a počinje neki drugi film. Staza vodi jednostavno, drito gore. Dosadni kamenjar izgleda još dosadnije kad se u te usjeke uvuče teška magla. Dosadu razbija bliski kontakt s dvije mlade divokoze, predivne slobodne životinje. Temperatura se osjetno smanjuje, vjetar pojačava a počinje i kiša pa je vrijeme za gore-tex i rukavice. Više nije dosadno. Opet po vlastitoj želji soliram premda imam kontakt s njih troje, ispred mene su nekih dvadesetak minuta, to je ovaj put bila loša odluka.
Premda pratim planinarske markacije na mobitelu aktiviram GPS trag prema domu, uz ovakve uvjete nije zgorega. Dolazim do jednog skloništa za kojeg sam čak pomislio malo stati, ali mi se učinilo da nije vrijeme za usporavanje nego za ubrzavanje, to je već bila dobra odluka.
Od skloništa staza kreće u desno i postepeno agresivnije, tu srećem dvojicu francuskih GSS-ovaca u silasku koji mi kažu da su sreli moju ekipu i da požurim jer se sprema jače nevrijeme. Po GPS tragu vidim da sam relativno blizu, na nekih 45 min. Ulazim u okomitiju dionicu gdje te pravac nekako kružno vodi od dijelova koji su jako izloženi vjetru i kiši koja pojačava pa do dijelova koji su u zavjetrini gdje nekako uspijevaš doći do daha. Kako napredujem zavjetrine je sve manje i već me hvata bojazan kako je tek na vrhu stijene ali znam jedno, za natrag je već kasno. Znam da sam jako usporio ali moram bit odmjeren i požurim ali da što racionalnije biram korake i poteze. To moraš prijeći do sigurnosti Tete Roze kako god znaš. Izbijam na vrh tog dijela, vidim da ledenjak dijeli stijenu na kojoj jesam i stijenu na drugom kraju ledenjaka na kojoj je dom.
E tu kreće pravo veselje. Već sam mokar ko’ čep i poprilično pothlađen. Kiša više ne pada. Pada led i to vodoravno. Problem je što „pada“ iz smjera u koji moram gledat, nešto mi pomažu slojevi na licu i skijaške naočale ali budući je sve mokro znate kako se kaže da boli? E, točno tako..
Ta staza koja ide centralno po vrhu stijene je kratka, niti dvadeset metara. Kad sam to vidio mislim se pa to ispeglam za čas, neš’ ti. Aha, kako da ne. Reful me tako strateški idealno u tajmingu uhvatio već u prvom koraku da sam se sagnuo pa odmah i čučnuo. Nedovoljno, mojih 115kg i preko 30kg ruksaka je u tom trenutku izgledalo kao ping-pong loptica na buri. Trenutno sam legao i zgrabio prvu veću stijenu uz maksimalnu ljubav, poštovanje i molitvu da će biti dovoljno, kako ono kažu Svi su ateisti dok avion ne počne propadat. Reful više nije bio reful, to je bilo stanje stvari. Ok, na koljena ne smijem o nogama neću ni razmišljati. Pomalo puzi, pomalo grabi što ti je teže u rukohvatu i nadaj se najboljem. Tu potpuno gubim pojam o proteklom vremenu, nešto totalno nebitno. Napokon dolazim do kraja stijene ali se ne dižem na noge nego se kotrljam nizbrdo, jesu stijene ali mi se čini manje opasno. Već sam na ledenjaku i tu me tek hvata strah što ako vjetar tu „nosi“ kao maloprije? Ali ne, on je u zavjetrini nešto niže tako da sam njega doslovno pretrčao u nekoliko minuta. Staza opet izlazi na stijenu ali me od naleta vjetra štiti dom, škripi ali mu neizmjerno hvala.
U prostorije ulazim poput duha, tko me god vidi sve mu je jasno. Ja sam zadnja osoba koja je taj dan ušla na ta vrata. Dočekuje me moja ekipa, idem u našu spavaonicu gdje na podu radim ogromnu lokvu. Ne mogu govoriti i ne trebam, sve je tu rečeno. U ruksaku je skoro sve mokro, mislim se OK, kupiti dry bag za drugi put. Ipak pronalazim točno onoliko koliko mi taj tren treba, netko pazi na mene. Jedan par bječava, jedno termo odijelo i jedan flis. Zavlačim se pod deku, Sanja mi donosi vrući čaj, hvala joj do neba. Svejedno to nije ležanje to više liči na epileptički napad, htio si znak eto ti ga.
Uspio sam i zaspati jedno po ure. I više bi da me nije nježno probudio divljački grč u desnoj nozi. Tu me Goran spašava sa odvratnim magnezijem, ubrzo se osjećam sasvim dobro. Svejedno sam svima iz ekipe rekao da je to od mene to za ovaj put, noć provodim smiren i čak sretan. Nisam tip koji baš lako odustaje ali sam ovaj put 100% siguran da sam ispravno odlučio. U stvari nikad lakša odluka.
Ujutro jedan član ekipe odlazi sam na vrh, po cijenu smrti kako sam kaže. Ne odobravam, smatram to sebičnim. Sve ostale to stavlja u poziciju u kojoj ne želimo biti ali ništa mi tu ne možemo. Druga i malo duža tema, možda jednom o tome sada više previše ne. Znam čime se bavimo i znam što se svakom od nas može dogoditi ali jedino što sad mogu je da u imeniku izbrišem njegov broj.
Njih dvoje preostalih idu u izviđanje do Kuloara gdje odlučuju da i oni odustaju, to je to za ovaj put. Gledamo i vremensku prognozu na netu, vidimo da je vjetar na 70-80km/h, usputni podatak da je 40km/s gornja granica relativne sigurnosti. Umjesto prema gore idemo dole. Vrijeme je vedro pa jasno vidimo vrhove gdje jaki vjetar diže koru leda i snijega i pretvara ih u prah. Nema tu više prostora za sumnje. Spust je protekao glatko, prolazim opet iste dijelove puta kao jučer i čak mi je groteskno smiješno kako sve izgleda drugačije. „Alles Ist relativ“ rekao bi jedan drugi Albert. Putem srećemo dvojicu planinara iz Rijeke ostali smo u dogovoru da se čujemo. Prepričali smo im naše iskustvo, naši su ipak naši.
Dole nekih pet sati iza tražimo trgovinu i nakon što sam pojeo četi breskve ko’ četiri kokice i popio dvije litre soka na ex osjećam kako se u mene vraća energija. Ostatak dana slavimo život, a sutra ujutro kupimo našeg heroja i krećemo doma. U autu nikad tiše. Putem od naše zabrinute ekipe koja zna gdje smo primamo vijesti. Na Mont Blancu poginuo ovaj, nađen mrtav onaj, nestao ovaj. Nešto kasnije se javljaju i Riječani da su odustali i oni i da je u Kuloaru taj dan cijela naveza (planinari na istom konopu) pala, jedan poginuli ostali s povredama. Dobivamo odgovor čemu onoliko helikoptera kad smo silazili, šutimo. Naš heroj šuti još tiše.
Svejedno radimo plan za dogodine, imamo iskustvo što organizacijski primijeniti ali pristup mislim ne trebamo.
Da završim za ovaj put. Mont Blanc je penjiva planina. Ali ako je podcijeniš ispljunuti će te s neviđenom lakoćom, isto kao i svaka druga. Planina te nauči svačemu, da budeš ponizan i da u isto vrijeme budeš jako uspravan je svakako lijepa, ne samo planinarska, lekcija.
