Zadnje afričko otočje koje smo obišle bili su Sejšeli, na kojima smo provele dva predivna dana. Arhipelag Sejšeli sastoji se od čak 115 otoka. Mi smo obišle tri najpoznatija, ronile uz četvrti, ručale na petom i šetale dugim pješčanim plažama koje povezuju još dva otoka.
Napisala: Ines Brnada
Prvi otok koji smo posjetile bio je Mahé. Brod je rano ujutro uplovio u Viktoriju, glavni grad Sejšela, gdje živi 80 posto stanovništva te otočne republike. Iskrcale smo se i prošetale lukom. Imale smo vremena sve do kasno navečer, pa smo se, zajedno s našim Slovenkama, odlučile na izlet malim brodićem po susjednim otocima.
Brodić je imao stakleno dno pa smo mogli promatrati tropske ribice i koralje. Mornari su bili dragi mladi momci, a cijeli je izlet bio opušten i zabavan. Ploveći oceanom, pokazali su nam i otok iznenađenja, ali nas nisu tamo odveli. Pojasnili su nam zašto ga tako zovu – posjetiš ga, a nakon devet mjeseci stiže iznenađenje.
Zaustavili su brodić na mjestu gdje svakodnevno hrane ribe i podijelili nam tost koji smo bacali u more. U trenutku se pojavilo bezbroj riba, od malih s crno-bijelim prugama do ogromnih sivih i plavih. Otkrili su nam da njihovi ljubimci više vole bijeli nego crni kruh, a kako kažu, ni njih morski psi ne vole koliko nas bijelce.
Na otoku Moyenne smo na izletu provele najviše vremena. Otok ima predivne plaže, prepun je kokosovih palmi i crnih granitnih stijena.
Tamo smo naišli na mnoštvo divovskih kornjača koje smo mogli hraniti i maziti – ne grizu, barem mene nisu. A još više je bilo malih kornjačica, koje su odvojene od odraslih dok ne narastu.
Blizu prvih kornjača koje smo srele, popele smo se skalinima i kroz zelenilo došli do stijena Clamshell Rock, čiji su oblici bili vrlo zanimljivi. Dopustili su nam da se sami penjemo i divimo pogledu, no zbog skliskih i visokih stijena puštali su samo dvoje po dvoje, kako se netko ne bi slučajno poskliznuo ili da netko nekoga ne bi gurnuo.
Spuštajući se sa stijena drugim puteljkom, doveli su nas do palme s ogromnim listovima. Kako deblo još nije počelo rasti u visinu, listovi su bili vrlo nisko. Palma se zove Coco de mer (Kokodmer) i raste samo na Sejšelima. Tijekom 200 do 300 godina može izrasti do 35 metara, a tada joj listovi narastu i do 10 metara. Razlikuje se od drugih kokosovih palmi, jer ima i žensko i muško stablo te daje i ženske i muške plodove.
Plod Coco de mer palme poznat je kao najveće sjeme na svijetu. Za sazrijevanje mu treba više od šest godina, a teži oko 25 kilograma, zbog čega je dospio i u Guinnessovu knjigu rekorda. No, još više plijeni pažnju zbog svog erotskog izgleda, koji s jedne strane podsjeća na žensku stražnjicu, a s druge na ženin intimni dio. Taj plod već dugo vremena ima svoje mjesto u brojnim mitologijama. Jedni su ga smatrali plodom dobra i zla iz Biblije, drugi su vjerovali da je simbol plodnosti, dok su treći prenosili vjerovanje da će onaj tko vidi parenje tih stabala oslijepiti.
Otok je nacionalni park i od kada je 2012. umro njegov tadašnji vlasnik, nije naseljen. Prvi vlasnici otoka bili su Julie i Melidor, djeca oslobođenih robova, koji su otok dobili kada su se oženili. Na ruševinama njihove kuće nalazi se replika kolibe u malom izdanju, dok je originalna koliba premještena na otok Takamata, gdje su je pretvorili u muzej.
Blizu kolibe smo uživali šetajući putevima kokosovih palmi. Mateja je pronašla veliki kokos na tlu, a naš vodič ga je malo promućkao i procijenio da je zreo za jelo. U trenutku ga je izlupao o stijenu i golim rukama otvorio. Iz velikog narančastog ploda pojavio se mali smeđi kokos, kakve možemo sresti u našim trgovinama. Popile smo kokosovo mlijeko i grickale kokos cijelim putem natrag do broda.
S Moyennea su nas odveli do susjednog otoka, gdje su nam dali maske, disalice i peraje. Uživale smo promatrajući koralje svih veličina i oblika, oko kojih su plivale brojne šarene tropske ribice. Na dnu smo primijetile metalne konstrukcije u obliku stolova, na kojima su obješeni mali koralji. Tamo ih uzgajaju dvije godine, sve dok ne narastu dovoljno veliki da ih posade. Na Sejšelima su većinom koraljni otoci, dok su najveći i najpoznatiji otoci granitni.
Dalje u dubini bile su malo veće ribe, pa sam plivajući natrag prema brodu naišla na jato ogromnih plosnatih tropskih riba. Jedna od njih sudarila se sa mnom licem u lice… ili ja s njom, nisam sigurna tko je imao prednost, ali sigurno je da smo se obje prepale. Ona je iznenađeno lamatala perajama, a moj krik je odjekivao kroz disalicu.
Nakon toga su nas odvezli do drugih otoka koji su bili povezani dugim pješčanim plažama. Na te otoke nismo smjeli izlaziti, ali smo mogli šetati plažama koliko god smo htjeli. Neki su se kupali, neki tražili školjke, a neki su pisali poruke u pijesku. Bilo je toliko plitko i mirno da su svi ležerno šetali po plaži s mobitelima u rukama, bez straha da će se smočiti.
Nedaleko, na sljedećem otoku, naš je izlet završio preukusnim ručkom s roštilja i najboljom salatom koju sam ikada probala. Uz meso, ribu i škampe, poslužena nam je riža s curryjem, juha od leće, a za desert mango i banane.
Kasnije popodne vratili su nas u luku. Htjeli smo još malo prošetati otokom Mahé i posjetiti botanički vrt, ali je sve već bilo zatvoreno. Suvenirnice i kafići također nisu radili. Nismo to očekivali od glavnog grada tako poznate turističke destinacije.
Propješačile smo nekih pola sata dok nismo našle kafić s otvorenom terasom, gdje smo mogle popiti piće i zapaliti cigar. Sejšeli su puno skuplji od Mauricijusa. Izlet na Sejšelima platile smo 90 eura, dok smo na Mauricijusu za izlet brodom i s delfinima platile oko 30 eura. Oba su izleta bila slična, jedino što je izlet na Sejšelima uključivao ulaznice za Moyenne nacionalni park. U trgovinama, primjerice, kutija cigara stajala je 15 eura, mala Heineken piva 3 eura, a Guinness 4 eura. U kafiću smo platile bijelu kavu 4 eura i colu 3 eura, dok su pive bile oko 6 eura. Imale smo slobodno vrijeme do navečer, ali nismo imale ništa posebno za raditi. U luci je bio dostupan Wi-Fi pa smo „kisile” i surfale blizu broda. A ja sam zamalo tamo i ostala, jer sam, kao i obično, izgubila pojam o vremenu i utrčala na brod gotovo zadnja.
Sutradan se kruzer usidrio na Le Digue, najpoznatijem otoku Sejšela i našem posljednjem afričkom odredištu na ovom putovanju. Tamo smo najpovoljnije prošle – za 10 eura iznajmile smo bicikle na cijeli dan. Vozile smo se otokom bez ikakvih problema. Nema gužve u prometu; bilo je nekoliko auta i motora, ali uglavnom su svi na biciklima.
Platile smo ulaznicu za park u kojemu je bilo staro groblje i stari mlin za kokosovo ulje. Naišle smo na još divovskih kornjača koje su nas toliko podsjećale na dinosaure da ih se nismo mogle nagledati. U parku je bilo raznih ptica. Ptice su bile i na njihovim šarenim novčanicama sejšelskih rupija.
Kako nisam uspjela doživjeti plantažu vanilije ni na Réunionu ni na Madagaskaru, bila sam presretna kad sam je konačno ugledala u parku na Le Digue. Nije bilo žutih cvjetova, ali to nisam ni očekivala, jer vanilija cvjeta tek u svibnju i lipnju, a svaki cvijet traje samo nekoliko sati. Na kraju mi je plantaža ostala u još ljepšem sjećanju zahvaljujući vožnji biciklom pokraj tih stabljika vanilije koje su izgledale poput velikih stabljika graha.
Vozile smo se sve dok nismo stigle do plaža, ali ne bilo kakvih – ove su plaže bile nešto što zaista nećete nigdje drugdje vidjeti. Prizor je bio nestvaran: ogromne crne granitne stijene koje su svjetlucale na suncu, okružene bujnim zelenilom palma, dokle god pogled seže, a oko nas bistro plavozeleno more. Izgledalo je kao scena iz filma o dinosaurima, a kasnije smo saznale da se upravo tu snimao jedan film o Robinsonu Crusoeu.
Na prvoj je plaži bilo previše ljudi pa smo se odlučile otići malo dublje, gdje je bilo sve manje ljudi, a plaže, stijene i palme sve više. Mogla sam satima šetati po pijesku, voda mi je dolazila do ispod koljena, a plaže su se prostirale u beskonačnost. Tamo smo naišle na kafić u „rasta” stilu, s istom takvom vibrom. Ljuljačka u bojama Bob Marleya visila je uz nekoliko visećih ležaljki obješenih na palme. Iznad drvenog šanka, ni više ni manje, ugledale smo zastavu naše Hrvatske, a odmah uz nju, i zastavu susjedne Bosne i Hercegovine.
Naravno, puštali su Boba Marleya, a karizmatični „rastaman” bio je glavni u tom kafiću. Dočekivao je svakog prolaznika, koji bi redovito ostao i uživao u atmosferi. Svi su pjevali i plesali, ispijajući koktele s afričkim Takamaka rumom. Cijela atmosfera bila je vesela, opuštajuća i puna pozitivne energije.
Pričala sam s „rastamanom” o našim doživljajima na afričkim otocima, a najviše smo se zadržali na Madagaskaru, za koji je i on istaknuo da ga je posjetio nekoliko puta, često zbog nogometa, te da mu je svaki put ostavio snažan dojam. Razlika u životu tamo i kod njih bila je nezamisliva – tako su blizu, a opet tako daleko. Spominjao je i svoja putovanja kada ide na godišnji odmor. Sa zanimanjem sam ga upitala od čega se oni moraju odmoriti, s obzirom na njihov stil života, i gdje idu. Uz smijeh mi je rekao da idu u Europu da upoznaju kulturu i da se svaki put ne mogu načuditi koliko smo ludi što toliko žurimo u životu. S ponosom sam mu rekla da kod nas ipak nije baš tako, da u Dubrovniku imamo sporiji ritam života i „laganini” jutra. Ostale smo tamo cijelo popodne sve dok nije bilo vrijeme da se pozdravimo s Afrikom i vratimo na brod.
Nakon isplovljavanja, dugo sam gledala prema otocima sve dok nisam više vidjela ni traga kopnu. Da pokušam povući paralelu i usporediti afričke otoke koje smo posjetile tih dana, to zaista ne bih mogla – svaki je bio jedinstven. Otišle smo iz Afrike s brojnim novim iskustvima i lijepim uspomenama, a sutradan ujutro preplovile ekvator i nastavile svoje putovanje prema Arabiji.
