Prvi posjet Africi bio je zaista nezaboravan. Provele smo tri predivna dana na otoku Mauricijusu i stekle bezbroj divnih uspomena.
Napisala: Ines Brnada
Turizam je tamo razvijen, ali ne i „napadan”. Krajem siječnja nema gužve; nema bookera koji „love” turiste, a prospekte možete naći u agencijama ili još bolje – raspitati se kod lokalnog stanovništva. Ljudi su bili izuzetno ljubazni. Na primjer, vlasnica našeg apartmana rezervirala nam je izlet brodom tijekom kojega smo plivali s delfinima, dok nas je vozač Sanjay prvoga dana dočekao na aerodromu i vozio na sve naše izlete. Tako smo na kraju sve platile dosta manje nego što se nudilo online. Navečer se može ugodno šetati ulicama, na plažama se uz glazbu druže mladi, kafići i restorani su otvoreni, a cijene su pristupačne. Ceste su normalne i promet je uredno reguliran pa možete bez problema iznajmiti auto i voziti se cijelim otokom, osim ako se ne snalazite u vožnji lijevom stranom.
Na dan našeg odlaska s Mauricijusa Sanjay nas je odvezao u Port Louis, gdje nas je već čekao kruzer. U gradu je sve bilo zatvoreno, jer je taj dan bila kineska Nova godina. Ukrcale smo se na Norwegian down i tako „uplovile” u godinu zmije i isplovile s Mauricijusa.
Na brodu nas je dočekala naša „kabinica” 11111 bez prozora, s jednim krevetom koji visi sa zida i dva klasična kreveta, mali toalet, mali stolić, mali ormarić za robu… No to nam ipak nije bilo iznenađenje – uzele smo najjeftiniju opciju koja je za spavanje bila sasvim dovoljna.
Od svih restorana i barova mi smo, naravno, odabrale jedino mjesto na cijelome brodu gdje se smjelo pušiti i tako upoznale dvije genijalne cure Mateju i Tinu iz Slovenije, bez kojih naše putovanje jednostavno ne bi bilo potpuno. Čim smo razmijenile doživljaje s Mauricijusa i zajedničke „dogodovštine” s duhanom, odmah smo „kliknule” . Od smijanja su nas zaboljeli svi mišići, a i dani koji su uslijedili nastavili su se u istom ritmu.
Prva destinacija bio nam je afrički otok Réunion, koji je u biti francuska pokrajina pa time i dio EU tako da smo imale osjećaj kao da smo ponovno u Europi.
Putovanje brdima do sela Hell Bourg i natrag – našeg prvog tamošnjeg izleta – bilo je divno, jer je cesta prolazila kroz ogromno zelenilo prepuno stabala banana i drugih tropskih vrsta.
Vidjele smo La Blanche – (bijeli) vodopad koji se sa svojih 640 metara smatra trećim najvišim vodopadom u Francuskoj. Bio je jako „siromašan” jer je bilo razdoblje suše i vodič nam je rekao da ne pamti kad je bilo toliko malo vode. Riječno je korito bilo potpuno suho.
Selo u planinama vrlo je simpatično, s drvenim kućicama svih boja i simetričnih oblika.
Vodič nam je pokazivao svoje najdraže kuće i vrtove pa nas je odveo i do vrta jedne stare Kinezice koja nas je izašla pozdraviti. Vrt joj je bio stvarno prelijep, pa sam joj, sjetivši se jedinog komplimenta koji sam naučila na tečaju kineskog, rekla: ‘Hěn piàoliang’. To bi trebalo značiti ‘jako lijepo’, ali ona me gledala zbunjeno, pa ili nije razumjela ili sam krivo izgovorila i zapravo joj rekla ‘lijepi pijetao’. Na kraju mi je zahvalila, ali na francuskom. Ako ikada posjetim Kinu, definitivno ću prvo morati vježbati izgovor s Josipom i malim rodicama Marom i Laurom, kako ne bih ušla u neku nezgodnu situaciju. Barem smo se svi dobro nasmijali i razbili monotoniju razgledavanja kuća i arhitekture o kojoj vodič nije prestajao pričati.
Puteljci do ostataka antičkih termi nalikovali su na pješačku stazu kroz džunglu, okruženi visokim i gustim deblima bambusa pa smo svi uživali u šetnji i odmarali pogled u raskošnom zelenilu.
Ja sam se pak najviše radovala plantaži vanilije, zamišljajući je velikom poput naših vinograda, s mnoštvom žutih cvjetova poput onih na pakiranju vanilin šećera. Možete samo zamisliti moje razočaranje kada nas je dočekalo tek dvadesetak stabljika – bez ijednog cvijeta. Možda ih imaju više, ali ih nama nisu pokazali. Ipak, posjet tvornici pamtit ću po opojnom mirisu bourbon vanilije. Saznali smo sve o obradi, premda su neki od dosade zaspali – pa možda nikad neće saznati da se svaki cvijet oprašuje ručno, jedna osoba uspije oprašiti i do tisuću cvjetova dnevno.
Sve u svemu, Réunion je lijep otok, ali nakon svega što smo vidjele, sve smo ga svrstale na posljednje mjesto.
Nakon odlaska s Réuniona cijeli smo dan plovili prema Madagaskaru. U Antsiranan, grad na samom sjeveru otoka, stigle smo rano ujutro. U luci su nas dočekale djevojčice u šarenoj odjeći i sa širokim osmijehom na licu, dok je grupica muškaraca u ritmu udarala po djembe bubnjevima, a jedan od njih svirao i po velikom deblu – bambusa.
Luku su preplavili policajci – bilo ih je na stotine. Čitale smo da je Madagaskar nesiguran, s mnogo kriminala, otmica i pljački pa je moguće da je zbog toga bilo toliko „uniformi”. Ipak, nitko od nas nije imao neugodno iskustvo.
Na internetu nismo pronašle puno opcija za izlete, pa nismo znale što očekivati ni hoće li biti dovoljno vozača za sve turiste. No i u luci se može pronaći izlet – od tuk tuk vožnji po gradu do raznih tura, za svakoga ponešto. Mi smo se odlučile za posjet Tsingy Rouge parku kako bismo vidjele neobične formacije crvenog laterita nastale erozijom rijeke Irodo. Pridružio nam se i Sheamus iz Irske, koji je također stigao istim kruzerom.
Više od samih stijena zanimao me put do tamo i način života na Madagaskaru. Vožnja džipom trajala je dva sata u jednom smjeru pa smo putem imale priliku vidjeti dosta toga. Lokalno stanovništvo pretežno živi od poljoprivrede i većinom se samo opskrbljuje hranom. Najviše uzgajaju rižu pa su nas s obje strane ceste pratila prostrana, natopljena rižina polja.
Vodič nam se požalio da danas za vreću riže plaćaju deset puta više nego prije nekoliko godina te da je stopa nezaposlenosti, osobito među mladima, iznimno visoka. Spomenuo je i da se mnogi mladi okreću drogama, a kao jedan od primjera naveo je – duhan.
Od svih afričkih otoka jedino sam na Madagaskaru imala osjećaj da sam stvarno u Africi o kojoj smo učili u školama. Asfaltirana cesta postojala je samo kroz manji dio grada, dok je sve ostalo bilo crvenkasto makadamsko tlo pa je do kraja dana i naša koža poprimila njegov ton. Na cestama je vladala nevjerojatna gužva – pješaci, žene s košarama na glavama, bicikli, motori, automobili, zaprege s volovima, stada životinja, pa čak i mali autobusi iz kojih su ljudi visjeli kroz prozore i s krovova. Jedino što ondje sigurno nećete sresti su električni romobili.
Bilo je i kamenih kuća, ali većina ljudi živi u drvenim kolibama ili nastambama od naslaganih limenih ploča. Ne mogu ni zamisliti kako im je unutra na toj vrućini – nama je bilo prevruće, kao za vrijeme „naših” toplinskih udara u kolovozu.
Ispred svake kuće stajalo je nekoliko bidona vode, dok su ljudi sjedili na trijemovima. Uokolo su trčale kokoši s neobično dugim nogama.
Prošle smo i kraj sela ‘de Irodo sa slatkim kućicama od drvenog pruća.
Volove koriste za sve te ih po veličinama dijele u tri skupine: jedne za vuču zaprega, druge za obradu polja, a treće za jelo. Susretali smo ih posvuda – i na cestama i na poljima uz koja smo prolazili.
Cijelim putem mahala su nam vesela djeca s osmijehom od uha do uha, trčkarajući za nama. Promatrajući ih, shvatiš koliko se često brinemo oko nebitnih stvari – ta djeca nemaju ništa od onoga što naša djeca uzimaju zdravo za gotovo, a ipak su sretna. Sigurna sam da svatko tko je barem jednom posjetio Afriku i nerazvijena područja drugačije gleda na život.
Naš vodič nije najbolje govorio engleski pa nismo mogle pitati sve što nas je zanimalo. Mateji i Tini njihov je vodič osamostaljenje Madagaskara objasnio pucajući rukama: „French and England piu piu piu!”, a zatim mašući zamišljenom zastavom: „Madagascar viu viu viu!” Njihov službeni jezik je kreolski francuski pa će vam poznavanje francuskog tamo dobro doći. Engleski uče u školama, ali ga mnogi i dalje slabo razumiju – uključujući i našeg vozača, koji nas je vraćao bez vodiča i nije razumio kad smo ga pokušale nagovoriti da stane u nekom selu. Zaustavio se samo kad se auto sam ugasio da natoči ulje te na jednom vidikovcu, gdje nas je dočekala grupa djece sa suvenirima, nekoliko žena i invalid.
Čim smo izašle iz auta, svi su nas okružili – odrasli su tražili novac, a djeca nudila suvenire. Taj trenutak bio je kratak, ali kaotičan i emotivan – nešto što ću pamtiti cijeli život. Bili su toliko dragi i simpatični da smo im dale sve što smo imale sa sobom.
Za uzvrat sam dobila prutiće bourbon vanilije i nekoliko drvenih suvenira. Tek kasnije primijetila sam da svaki od njih na poleđini ima dječji potpis ispisan kemijskom, s njihovim inicijalima. To im je dalo poseban šarm pa sam ih sačuvala kao dragu uspomenu.
Velika mi je želja bila vidjeti lemure i ogromna baobab stabla, ali, nažalost, nismo ugledale nijednog lemura. Baobabi su većinom na drugom dijelu otoka, a izleti do tamo iz Antsiranane traju tri do četiri dana. U Tsingy Rouge parku imali su posađeno jedno stablo, ali bilo je jedva malo veće od mene – zapravo, prava beba baobab.
Najzanimljivije voće koje sam tamo probala bilo je liči – izvana prekriveno bodljikavom crvenom korom, a iznutra poput kriške narančina, samo prozirno i glatko te s košticom u sredini.
Na Madagaskaru je gotovina nužna, jer POS aparati za kartice gotovo ne postoje. Njihove novčanice su jedne od najvećih i najljepših koje sam vidjela, ali im vrijednost nije velika – 10.000 arijarija vrijedi manje od dva eura.
Kad smo se vratile u luku imale smo još samo malo vremena do isplovljavanja, ali ni jedan novčić. Na kraju sam posudila 20 dolara od Irca s broda, koji je bio s nama na izletu, i odlučile pokušati pronaći neki kafić.
Nakon šetnje i uzaludnog traženja, zamolila sam policajca za pomoć. On je na kraju pošao s nama i odveo nas u neku kuću koja nije nalikovala na kafić – jedini znak da se tu ipak može nešto popiti bio je proziran hladnjak s pivama kraj ulaza i cjenik koji nije bio baš lako razumljiv.
Unutra, među raspadajućim zidovima, stajao je jedan stol s dvije drvene klupe, nekoliko mladih ljudi i jedno dijete. Pili su lokalnu pivu „Three Horses”, a čepove su koristili kao pepeljare. Na jednom su zidu bile police s higijenskim potrepštinama (ulošci, pasta za zube i slično), pa sam ih pitala je li ovo kafić i trgovina. S ponosom su odgovorili: „Da, da. I restoran isto!”, što nas je istovremeno iznenadilo i nasmijalo.
Bili su nam svi vrlo simpatični, pa smo se s njima zadržali sve do polaska zadnjih tendera koji su nas vozili do broda. Otišle smo s Madagaskara, ali jedno je sigurno – dojmove od tamo ćemo pamtiti zauvijek.
