PUTOPIS IZ PARIZA /Grad ljubavi, svjetla i umjetnosti; Grad plastike, smeća i konfekcije.

O Parizu svi imamo svoje mišljenje i ljudi se najčešće dijele na one koji ga žele posjetiti i one koji će ga možda posjetiti ako ispadne prilika. Ja spadam u ovaj drugi tim. Odmah moram reći da destinacije biram prema nekoj „energiji“ koju sam si predočila. Energiji ljudi, tempu života… Francuska mi je već od prije stala “na žulj” po tom pitanju i nisam imala želju ponovno je doživjeti, ali evo, ispala je prilika pa Pariz, dobro ti došla.

Napisala: Gloria Mage Gospić

Užurban, dosta sportski i po meni hladan karakter Francuza nas je pratio od prvog dana. Jako puno ljudi bavi se sportom pa tako u svakom parku i uz Senu možete vidjeti ljude koji trče ili rade tjelovježbe. Svi su jako aktivni i super mi je kako Pariz ima dobro razvijen ulični sustav za iznajmljivanje bicikala i romobila. Doduše, isto tako možete vidjeti popriličan broj na sred puta ostavljenih romobila – doslovno na samoj zebri i sl.

Htjeli smo obići što više toga i to pješke tako da smo u tri dana dnevno propješačili oko 20 kilometara. Bogata povijest Pete republike može se vidjeti na svakom koraku, ali i stanje u kojem se danas nalazi. Ono je daleko od sjaja Versaillesa i onoga što vidimo na filmovima.

Prvi dan smo se uputili preko Luxemburških parkova prema Seni i Notre Dame i sada se prvi put ispričavam ljubiteljima Pariza na narednih nekoliko odlomaka.

Parkovi zapušteni, minimalno cvijeća, trava neodržavana i dosta neuredno unatoč velikom broju radnika u parkovima. Možda ni ne čudi budući da je gospođa koja zalijeva cvijeće u arlama oko same palače to radila iz svog vozila nalik ogoljenom traktoru. Znam, ovo godišnje doba nije najsretnije za hortikulturu, ali ipak očekuješ da je oko impozantne barokne palače izgrađene sredinom 17. stoljeća kao kraljevska rezidencija regentice Marije de Medici (majke Louisa XIII.) biti malo više „wow“.

Nastavljamo do Sene pariškim ulicama koje su u prvi mah nagoviještale žilu kucavicu Pariza i nakon stajanja za doručak stižemo na Pont des Arts i uz rijeku nastavljamo šetnju do Notre Dame. Ako želite zaključati katanac na Pont des Arts to nećete moći napraviti – uklonjeni su svi postojeći zbog urušavanja dijela ograde u rijeku i kao zaštita postavljeni stakleni paneli.

Da se vratim na doručak, u Parizu ste, ne očekujte nigdje dobru kavu (jedino u Kitsume kafiću) niti puno mjesta za stolom. Francuski doručak i omleti su kako gdje naiđete, ali sasvim ok. Ono što nigdje nije ok je kava. Na naše veselje ovo je bio samo prvi od objekata gdje nema menija na engleskom, a ni konobari ga ne govore i mjesto gdje smo naučili da se njihovi ugostitelji stvarno vode mantrom „pomalo“. Rekord za dolazak konobara da preuzme narudžbu je bio 25 minuta u polupraznom objektu. Viva la France!

Sena, romantična sa svojim barkarijolima, mostovima i šušurom štandova na kojima se može kupiti sve neoriginalno. Od Naslovnica Voguea do ručno crtanih razglednica Pariza tiskanih u 100 primjeraka.

Moram priznati da sam se najmanje veselila Notre Dame jer sam znala da je nećemo moći izbliza vidjeti, ali ono što mi je bilo jako zanimljivo su paneli kojima je ograđena. Oni pričaju njenu priču, priču o njenom stradanju u požaru te priču o njenoj obnovi. Lijepo i tužno u istom trenu.

Nastavljamo razgledavanje – Arc de Triomphe i prokletstvo konstantnih radova na znamenitostima. Uvijek su posrijedi dizalice ili skele. Nedugo prije našeg dolaska završila je instalacija Arc de Triomphe Wraped u počast preminulim umjetnicima Christu i Jeanne-Claude. Ovaj masivni spomenik bio je prekriven s 25.000 m2 polipropilenske tkanine srebrno-plave boje koja se može reciklirati i 3.000 metara crvenog užeta. To bi bilo jako zanimljivo vidjeti u živo.

Šetnja preko Champs Elysees i nastavak do Eiffelovog tornja. Iz mnoštva luksuznih trgovina i niza razvikanih filmskih ili Netflix restorana dolazimo do jednog od najprepoznatljivijih svjetskih simbola i najposjećenije svjetske atrakcije. Ponovna isprika ljubiteljima Pariza – da je ovo u Dubrovniku znam koja bi tema bila cijelo ljeto na dnevnicima.

Okoliš zapušten, puno smeća, hrpa uličnih prodavača ružnih suvenira koji te spopadaju na svakom koraku… a ON ograđen visokom ogradom oko koje sve izgleda kao izbjeglički kamp. Možda sam malo gruba i nećete dobiti dojam o ovome što govorim sa slika koje vidite pa ćete mi morati vjerovati na riječ, uostalom, tko želi ružne slike s putovanja. Dovoljno je reći da je s jedne strane sve puno toi-toi wc-ova (probajte si to vizualizirati).

Odlučili smo da se nećemo penjati na vrh jer je vrijeme bilo maglovito i kišno i zato nismo unaprijed kupili karte. Inače, ako želite vidjeti najbolju panoramu Pariza otiđite na toranj Montparnasse – s njega ćete u vidokrugu imati i Eiffelov toranj, a ne ovu, po mišljenjima mnogih, najružniju zgradu u Parizu. Da ispravimo dojam kojeg smo stekli, sljedeći dan navečer smo otišli na Palace du Trocadero i doživjeli Eiffelov Toranj u punom sjaju i panorami. To svakako preporučujem vidjeti.

Večer ostavljamo također za odlazak do Moulin Rouge u nadi da će neka rezervacija otpasti, ali to je još jedna posebnost Pariza. Gdje postoje rezervacije postoje i veliki redovi ljudi koji čekaju da one padnu, tako da smo ispred crvenog mlina samo prošetali. Ako baš jako želite na večeru i show imajte na umu da ja nisam uspjela pronaći ulaznice oko mjesec i pol prije dolaska.

Naravno da smo nastavili šetnju po Boulevard de Clichy, inače poznatom kao red light district Pariza zbog svojih brojnih seks shopova i striptease klubova. Ovdje se također u parkovima okuplja veliki broj mladih jer je četvrt Montmartre najturističkija u cijelom gradu. Nije na odmet spomenuti da se na ove shopove i klubove nastavlja niz trgovina s vjenčanicama, a poviše ulice se nalazi čuvena bazilika Sacre Coeur.

Veličanstvena izvanka, neotkrivena iznutra zbog ogromne gužve, ali zato smo je obišli i završili na preslatkom trgu punom umjetnika koji crtaju portrete. Ovaj dio mi se najviše svidio jer je pun energije, ali ne francuske nego one iz cijelog svijeta. Osim turista ovaj dio vrvi i džeparošima pa treba biti na oprezu iako stvarno nisam vidjela nijedan suvenir koji bi poželjela kupiti.

Svi koji ste bili nekada prije u Parizu ćete sada reći da lažem, ali glavni suveniri Pariza su:

– Plastični pravokutni podmetači za pjate s printevima Mona Lise, mreže metroa isl

– Platnene pregače s printom

– Plastične gvantjerice s printevima

– Eiffelov toranj u svim bojama, oblicima, lampicama i ogromnim slovima PARIS FRANCE (za slučaj da ima onih koji ne znaju)

Sve je jako plastično i uništeno turizmom toliko da je tom gradu iščupao dušu o kojoj mi je pričala rodica i ostala zaprepaštena kada sam joj prenijela sadašnje stanje.

Da ne bude da samo negativno pišem, postoji jedna stvar kojoj sam se jako veselila i za koju sam kupila karte puno ranije, a to je Louvre. Pariz ima jako puno muzeja i galerija, ovisno o tome što više volite, ali nismo imali vremena posjetiti više njih.

Sam ulaz u Louvre je filmski, nisi siguran je li to to ili je to replika, a tek kada uđeš i kreneš razgledavati kulturno-povijesnu i umjetničku građu koju sadrži… Unutra možeš biti cijeli dan.

Neizostavna je bila Mona Lisa naravno s čijom pričom moram priznati nisam bila do detalja upoznata, ali nakon cijelog presjeka još sam više zaintrigirana.

Odmah da kažem da to nije minijaturna sličica nego slika „normalne“ dimenzije ispred koje bi, kao i bilo koje druge slike mogao ostati malo duže i proučavati sva njena značenja i detalje.

Samo ukratko: ono što je iza gđe Lise del Giocondo je puno zanimljivije nego ona sama. Različiti krajolici, puteljci, nedovršena desna strana slike i činjenica da je Leonardo godinama nosio sa sobom i dovršavao da bi je na kraju nedovršenu prodao kralju Franji I. Ostale kontroverze i cijela povijest ove slike zaslužuju jedan članak za sebe.

Uzevši u obzir da je Mona Lisa za ostala u Louvreu izložena djela prosječna, dva sata obilaska nisu bila dovoljna za cijeli muzej, ali žurili smo na ručak pa smo skratili. Da nismo možda nikada na putu prema restoranu ne bismo sreli Keanu Reevesa!

U cijelom obilasku vodili smo se preporukama ljudi koji su tamo bili umjesto klišeiziranim prikazima i „preporukama“ iz serija ili filmova. Nismo pogriješili. Tako primjerice ispred razvikane slastičarnice Laduree imate red od gotovo kilometar, a samo iza ugla imate Pieree Herme slastičarnu, jednog od najpriznatijih slastičara u Francuskoj. Tamo su najfiniji, ako želite macaronse za gušt, a ne za sliku s vrećicom.

Ima još toliko toga što bih htjela napisati o svom doživljaju Pariza, ali bilo bi previše. Slike mogu govoriti za sebe.