Bio je početak 2020. godine, a ja sam smislio savršen poklon za njezin rođendan – avionske karte za Berlin. Posjet njemačkoj prijestolnici planirali smo godinama, no svaki bismo se put iz kojekakvih razloga predomislili i u posljednji trenutak odlučili otputovati negdje drugdje. A onda se u svijetu dogodilo ono što nitko nikada nije mogao niti zamisliti. Naš je let otkazan, ulaz u Njemačku nije bio moguć, a aviokompanija čije smo usluge trebali koristiti ubrzo je propala. U Europi su zavladali strah i panika, a ja se dobro sjećam kako sam joj jedne večeri rekao da nam Berlin očito nije suđen i da je najbolje da odmah planiramo nešto drugo. No ona nije netko tko tek tako odustaje. Godinu dana kasnije njezina rođendanska čestitka meni izmamila mi je široki osmijeh – u omotnici su bile dvije nove avionske karte.
Tekst i fotografije: Božo Benić
Posljednjih nekoliko tjedana zaluđeno istražujem i proučavam zbivanja i okolnosti Drugoga svjetskog rata. Počeo sam se time baviti još prije našega putovanja u Berlin dok sam nam krenuo slagati plan puta. Na internetu sam iščitavao zanimljive i poučne tekstove o političkim previranjima u Europi u prvoj polovici 20. stoljeća, a na Youtube-u pregledavao raznovrsne dokumentarne serijale o usponu i padu nacionalsocijalizma i hladnoratovskim krizama koje su uslijedile po završetku rata. Boravak u Berlinu moj je iznenada probuđeni interes za noviju europsku povijest dodatno produbio, a tome je u međuvremenu uvelike doprinijela i odlična serija Hrvoja Klasića o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja se na nacionalnoj televiziji počela prikazivati nedugo nakon našeg povratka. No kako ja ipak nisam povjesničar, razumljivo je da će moja crtica o Berlinu čitatelju donijeti tek nekoliko sitnih zapažanja iz rakursa moje struke.
Berlin je kraj Drugoga svjetskog rata dočekao gotovo potpuno porušen. U uličnim borbama i savezničkim zračnim napadima uništene su tri četvrtine grada, pri čemu je stradalo oko 125 000 civila. Saveznici su naknadno grad podijelili u četiri zone pod nadzorom SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i SSSR-a. Godine 1949. iz američkih, britanskih i francuskih zona osnovana je Zapadna Njemačka s Bonnom kao glavnim gradom, da bi gotovo u isto vrijeme iz Sovjetske okupacijske zone formirana Istočna Njemačka (DDR), čiji je glavni grad postao Berlinski sovjetski sektor (Istočni Berlin). 1961. izgrađen je Berlinski zid koji je razdvojio zapadni dio grada od Istočnog Berlina i ostatka Njemačke, a vlasti DDR-a nemilosrdno su pucale u svakoga tko ga je pokušavao prijeći.
Političke promjene koje 1989. potresaju cijelu Europu dovele su i do pada Berlinskog zida i ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke. Berlin je postao nova prijestolnica u kojoj su mjestimično sačuvani ostatci zida. Najposjećeniji je 1300 metara dugačak dio uz Mühlenstrasse, poznatiji pod imenom East Side Gallery. Taj dio zida muralima je oslikalo više od stotinu umjetnika, među kojima je jedno od najzapaženijih i turistima najatraktivnijih djelo Dmitrija Vrubela „My God, Help Me to Survive this Deadly Love“ (ili samo „Fraternal Kiss“). Naslikan 1990. godine, mural prikazuje Leonida Brežnjeva i Ericha Honeckera u tzv. bratskom poljupcu kojim su se nekada pozdravljali moćni socijalistički lideri. Mural je reprodukcija fotografije snimljene 1979. tijekom proslave 30. obljetnice utemeljenja DDR-a.
Berlin je sve do prve polovice 19. stoljeća bio relativno mali grad, čiji ubrzani rast započinje tek oko 1850. godine. Iako su bombardiranjem u Drugome svjetskom ratu uništena mnoga njegova znamenita povijesna zdanja, u gradu koji se nakon 1945. pretvorio u veliko gradilište rekonstruirano je nekoliko srednjovjekovnih četvrti kojima se nastojalo koliko-toliko dočarati atmosferu i duh nekih davnih vremena. Obnovljene su i najznačajnije barokne i neoklasicističke znamenitosti, a zahvaljujući najuglednijim svjetskim arhitektima koji su angažirani na obnovi i izgradnji grada, u Berlinu su podignute izrazito dojmljive modernističke i postmodernističke zgrade koje ne samo da su postale ponajbolja graditeljska ostvarenja svoga vremena, već koje su ostala trajni podsjetnik na hladnoratovska nadmetanja Istoka i Zapada. Drugi veliki val izgradnje započeo je nakon 1990. godine i on traje sve do danas, u neviđenim razmjerima u odnosu na cijelu Europu.
Ovaj višemilijunski grad svakom svom posjetitelju nudi pregršt sadržaja i mogućnosti, no za jednoga je arhitekta ipak poseban doživljaj i inspiracija, naročito u kontekstu sagledavanja hrabrog urbanističko-arhitektonskog ispreplitanja povijesnih i suvremenih graditeljskih slojeva. Osobito je to prisutno na Otoku muzeja, dugačkom otočiću smještenom između pritoka rijeke Spree. Upravo su se na tom mjestu početkom 13. stoljeća pojavila prva naselja. 1950. godine otok je gotovo u cijelosti sravnjen sa zemljom, no na sjevernoj strani otoka ostao je niz muzeja po kojemu je dobio ime i zbog kojega je 1999. uvršten na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Bode-Museum, Pergamonmuseum sa slavnim oltarom iz Pergama i Babilonskim vratima božice Ištar, James-Simon Gallery (djelo poznatoga engleskog arhitekta Davida Chipperfielda iz 2019.), zatim Alte Nationalgalerie, Neues Museum s bogatom egipatskom zbirkom i čuvenom bistom kraljice Nefertiti te konačno – veličanstveni Altes Museum! Altes Museum djelo je najistaknutijeg predstavnika neoklasicizma i neogotike u njemačkoj arhitekturi Karla Friedricha Schinkela (1781. – 1841.) i nedvojbeno jedna od najljepših neoklasicističkih građevina na svijetu s 87 metara visokim trijemom poduprtim s 18 jonskih stupova. Službeno otvoren 1830., muzej je izgrađen kako bi se u nj smjestila kraljevska zbirka slika i starina. Posjet njegovoj impozantnoj rotondi inspiriranoj Panteonom, ukrašenoj skulpturama grčkih bogova i okuženoj kolonadom živo me vratio u studentske dane i neprospavane noći tijekom kojih smo spremali ispit iz kolegija Povijest arhitekture, a na kojemu nam je jedan od zadataka bio iz glave nacrtati tlocrt, presjek i pročelje upravo ovoga muzeja.
Istočno od Altes Museuma neobarokna je berlinska katedrala, dok je na mjestu nekadašnje povijesne rezidencije brandenburških knezova koju je srušio DDR 1950. nedavno izgrađen novi kulturni i muzejski centar Humboldt Forum, jedan od najskupljih europskih investicija u kulturi. Pobjedničko je to rješenje urbanističko-arhitektonskog natječaja i djelo talijanskog arhitekta Franca Stelle, koji se svojom arhitekturom referira na povijesnu palaču, ali s bitnim suvremenim pečatom.
Ipak, moram priznati kako sam s posebnim nestrpljenjem iščekivao šetnju Unter den Lindenom, glavnom gradskom avenijom uzduž koje se unatoč jakom bombardiranju u Drugome svjetskom ratu i tek djelomičnoj obnovi od strane sovjetskih vlasti nalazi najviše povijesnih zgrada. Na samom njezinom istočnom dijelu poznati je Zeughaus, barokno zdanje s početka 18. stoljeća u kojemu je muzej njemačke povijesti. 2003. godine ovoj je zgradi dograđeno sjeverno krilo prema projektnom rješenju kinesko-američkog arhitekta I. M. Peija, poznatijega po svom projektu staklene piramide u pariškom Louvreu. No razlog moje nestrpljivosti nije bio ni Zeughaus, ni njegovo novo krilo, kao ni obližnji Schinkelov Neue Wache. Razlog se skrivao na Bebelplatzu, mjestu na kojemu su 1933. godine nacisti javno spaljivali knjige. Točnije, zanimala me jedna građevina na samom jugoistočnom uglu trga – katedrala sv. Hedvige iz 18. stoljeća, prva katolička crkva podignuta u Berlinu nakon Reformacije. Kada sam 2014. kao stipendist europskog programa za mobilnost nekoliko mjeseci boravio na Tenerifima gdje sam radio u uredu arhitekta Fernanda Menisa, prvi moj projektni zadatak bio je okušati se na međunarodnom urbanističko-arhitektonskom natječaju za rekonstrukciju upravo ove crkve. Nikada neću zaboraviti koliko je mom timu bilo izazovno udovoljiti zahtjevnim programskim uvjetima natječaja, formirati nove liturgijske prostore i podzemnu kriptu s kapelom i višenamjenskom dvoranom za potrebe lokalne zajednice. Premda smo naposljetku bili jako zadovoljni svojim rješenjem, na natječaju nismo pobijedili. Očito je naša ideja ugradnje perforirane ovojnice od vulkanskog kamena u centralni liturgijski prostor Nijemcima, koji su inače vrlo otvoreni za suvremene arhitektonske izraze, bila preradikalna, a očigledno i preskupa. No bez obzira na to, s posebnim sam zanimanjem obišao crkvu okruženu skelama i razgledao panoe na zaštitnoj ogradi koji su prikazivali odabrano rješenje po kojemu se još uvijek izvode radovi. A kad smo već bili na Bebelplatzu, obišli smo i Friedrichstadt-passagen i Galeries Lafayette francuskog arhitekta Jeana Nouvela te popili jedan berlinski aperitivo na šarmantnom Gendarmenmarktu, jednom od najljepših trgova koji krasi još jedan Schinkelov neoklasicistički biser – Konzerthaus.
Na krajnjoj zapadnoj točki Unter den Lindena najpoznatija je berlinska znamenitost – Brandenburška vrata koja okružuju američko, francusko, britansko i rusko veleposlanstvo, a tu je i DZ Bank američkog arhitekta Franka Gheryja iz 2000. godine. Pred tom je zgradom 2005. otvoren jedan od najimpozantnijih svjetskih spomenika – Holocaust Denkmal. Riječ je o spomeniku Židovima koje su nacisti ubili između 1933. i 1945. i projektu još jednog Amerikanca, Petera Eisenmana, čiji je rad odabran kao najbolji u seriji natječaja kojima se razmatralo uređenje tog 19 000 m2 velikog obuhvata. Eisenman je ispod zemlje smjestio informacijski centar o genocidu, a na površini formirao vidljivo valovito polje s velikim betonskim blokovima između kojih se posjetitelji mogu slobodno kretati. U isto vrijeme impresivno i vrlo potresno mjesto koje samo po sebi tjera na razmišljanje, baš kao što to čini i Židovski muzej poljsko-američkog arhitekta Daniela Libeskinda iz 2001. godine. Mjesto je to na kojemu priču priča arhitektura. Različite ambijente arhitekt je kreirao vještom igrom svjetla i sjene, a posebne emocije probudio dugim i uskim galerijama s nakošenim podovima i oštrim cik-cak skretanjima koji ciljano nastoje izazvati osjećaj dezorijentiranosti, boli, gubitka i izgubljenosti. Još jedno mjesto koje napuštaš u tišini, po tko zna koji put osupnut snagom i porukama koje može odaslati samo vrhunska arhitektura u kojoj je dojmljivo upisana tragedija jednog vremena i jednog naroda.
A kada pomisliš kako te više ništa ne može u tolikoj mjeri potresti, nađeš se na vjerojatno najstrašnijoj adresi u Berlinu. U bloku omeđenom Stresemann-, Wilhelm-, Anhalter- i Prinz-Albrecht-Strasse (danas Niederkirchner Strasse) tridesetih su godina bila smještena sjedišta tri najjezovitija nacistička politička odjela, što je od ovog područja stvorilo upravni dio nacionalsocijalističke Njemačke. Neoklasicistička palača Prinz-Albrecht u Wilhelmstrasse postala je sjedištem Reinharda Heydricha i službe sigurnosti (SD) Trećeg Reicha. Školu za umjetnost i obrt na Prinz-Albrecht-Strasse zauzeo je Heinrich Müller, ravnatelj Gestapa, dok je Hotel Prinz Albrecht postao sjedištem Schutzstaffela ili SS-a pod zapovjedništvom Heinricha Himmlera. U ovim zgradama na ovome području grada donošene su odluke o germanizaciji okupiranih teritorija i planovi o genocidu nad europskim Židovima. Nakon Drugoga svjetskog rata zgrade su srušene, a na njihovu se mjestu danas nalazi muzej imena Topografije terora. Posjetitelji muzeja u zgradi će se upoznati s usponom i padom Adolfa Hitlera, politikom i propagandnim idejama nacionalsocijalizma te svakodnevnim zvjerstvima, progonima i terorom nad političkim neistomišljenicima i manjinskim skupinama. U nekim od preostalih podruma, nekoć prostorijama za mučenje, postavljena je izložba koja do u najsitnije detalje prikazuje nacističke zločine. Zato ne iznenađuje što kad izađeš iz te zgrade shvatiš da iako si ranije mislio kako si o zločinima Drugoga svjetskog rata znao jako puno, prava je istina da o stvarnim razmjerima nacističkoga užasa zapravo nisi znao ama baš ništa.
Tiergarten, nekoć kraljevsko lovno područje koje je u 18. stoljeću postao najveći gradski park, posjetili smo pred sam kraj puta. Među najistaknutijim znamenitostima koje se ondje nalaze službena su rezidencija njemačke kancelarke Bundeskanzleramt te zgrada njemačkog parlamenta Reichstag, koju je u drugoj polovici devedesetih obnovio engleski arhitekt Norman Foster, preobrazivši je u moderno zdanje okrunjeno staklenom kupolom s koje se pruža panoramski pogled na grad. Južno od Tiergartena poznati je Postdamer Platz, koji je dvadesetih godina 20. stoljeća bio samo središte zabave i najživahniji europski trg. Nakon rata, trg je postao zapušteno, širom otvoreno područje i ničija zemlja blizu Berlinskoga zida, da bi ponovnim ujedinjenjem grada međunarodni poslovni koncerni tu izgradili novi trg i kasnije prodali svoje posjede. Bio je to najveći berlinski projekt ikad kojim je staro sjedište grada ponovno oživjelo, prvenstveno zahvaljujući poznatim svjetskim arhitektima Renzu Pianu, Helmutu Jahnu, Arati Isozakiju i drugima koji su ondje realizirali neka od svojih najpoznatijih djela.
U neposrednoj blizini Postdamer Platza kulturno je središte Berlina, tzv. Kulturforum koji čine atraktivna Koncertna dvorana Berlinske filharmonije, Kunstgewerbemuseum (Muzej za umjetnost i obrt), Kupferstichkabinett (zbirka grafika i crteža), Gemäldegalerie (Galerija lijepih umjetnosti), Kunstbibliothek (Umjetnička knjižnica), Staatsbibliothek (Gradska knjižnica) i naposljetku – Neue Nationalgalerie (Nova nacionalna galerija), poznato djelo istaknutog predstavnika modernoga pokreta Miesa van der Rohea građeno od 1965. do 1968. godine. Poći u Berlin, a ne vidjeti Miesa, za arhitekte bi bilo gotovo pa blasfemično. No osim njega, još je jedan velikan moderne arhitekture u Berlinu ostavio svoj zapažen trag – Charles Édouard Jeanneret Le Corbusier.
Upravo u Berlinu izgrađena je jedna od ukupno pet Le Corbusierovih višestambenih zgrada Unité d’habitation. Najpoznatija svakako je ona prva koja je građena od 1947. do 1952. u Marseilleu, no i ova berlinska iz 1957. izgrađena u neposrednoj blizini Olympiastadiona ima svoju zanimljivu priču. Ispričala mi ju je gospođa Elvira Münster iz udruge koja okuplja stanare zgrade. Elviru sam kontaktirao nekoliko dana prije puta. Surfajući internetom u potrazi za informacijama o zgradi, naišao sam na mrežnu stranicu stanara koji znatiželjnicima nude vođeni obilazak. Odgovor na prvi mail koji sam joj poslao stigao je nakon manje od sata.
S Elvirom sam proveo cijelo subotnje jutro. Najprije smo prošetali oko zgrade, pa razgledali izložbu o tijeku izgradnje koja je postavljena u prizemlju, da bismo naposljetku otišli u jedan od stanova na katu koji je preuređen u mali prezentacijski centar. Ondje se mogu čuti svakojake priče stanara među kojima su mnogi prvi koji su kao mladi ljudi u te stanove uopće uselili. Tu sam također saznao kako su gradske vlasti zbog izrazito skupe investicije u znatnoj mjeri modificirale izvorno Le Corbusierovo rješenje, odustavši od čitavog niza javnih sadržaja koje je kuća trebala imati. Osim toga, naročito mi je zanimljivo bilo upoznati se s izazovima života u takvoj jednoj zgradi i poteškoćama u njezinu održavanju. Kada sam Elviri otkrio kako se na svom doktorskom studiju bavim upravo istraživanjem obnove arhitekture modernizma i kako su mi sve informacije koje sa mnom može podijeliti izrazito dragocjene, naše se druženje neplanirano produžilo razgovorom o konzervatorskim metodama obnove i zaštite betona i drugih suvremenih građevinskih materijala. Na kraju me povela u jedan od dvoetažnih stanova čije se preuređenje privodilo kraju i koji će se u budućnosti koristiti za različite edukativne programe za sve zainteresirane za modernu arhitekturu i Le Corbusierovo djelo – sve u cilju dodatne promocije arhitekture modernizma kao vrijedne graditeljske baštine. Susret s gospođom Elvirom koja mi je na rastanku uvalila hrpu knjiga i prospekata bio je najljepši mogući kraj aktivnog i dinamičnog boravka u Berlinu.
Naravno da je bilo tu još puno onog što smo u Berlinu doživjeli i o čemu sam mogao pisati – od šarmantnog Alexanderplatza i panoramskog razgleda grada s čuvenog Fernsehturma, 368 m visokog televizijskog tornja i jednog od najviših građevina u Europi, socijalističke arhitekture Istočnog Berlina, penjanja na kupolu berlinske katedrale, sasvim neplaniranog leta balonom i šetnje zoološkim vrtom do uživanja u raznoraznim gastronomskim delicijama i večernjim šetnjama gradom. No možda je bolje da se tu zaustavim jer već iz svega ovog dosad napisanog jedno je sasvim jasno – baš poput Rima i Pariza, i Berlin je grad kojemu se treba vraćati i vraćati i na čijem primjeru treba učiti, osobito kada je riječ o upravljanju prostorom, hrabrim suvremenim intervencijama u povijesnim ambijentima te naročito kapitalnim gradskim (pa i državnim) projektima realiziranima u serijama velikih međunarodnih urbanističko-arhitektonskih natječaja, a koji su gradu donijeli opći društveni, ekonomski i kulturni prosperitet. Zato danke Berlin, danke Deutschland! I do ponovnog susreta!
