Završetak praznika i povratak u školu može biti izazovan sam po sebi, a posebno na kraju ovih praznika.
Naime, traumatski događaji poput zločina koji se dogodio neposredno pred početak praznika utječu na širok krug djece i odraslih koji dijele iskustvo škole, na učenike, njihove roditelje i djelatnike škola. Kod djece se može javiti otpor prema povratku u školu, strah da će im se u školi nešto dogoditi, zabrinutost oko sigurnosti u školi ili preokupiranost mislima o događaju. Kod odraslih se također može javiti izražena zabrinutost da bi se nešto loše moglo dogoditi, anksioznost tijekom školskog dana i potreba da se izbjegne povratak u školu ili pojačan oprez.
Tim povodom, Zagrebačko psihološko društvo donosi nekoliko ključnih smjernica kako pomoći sebi i djeci:
– Važno je sjetiti se da se zločini poput ovog događaju rijetko, da vjerojatnost da se dogode nije veća u školi u odnosu na druga mjesta.
– Korisno je podsjetiti i djecu i odrasle na koje se načine već nastoji omogućiti da su svi u školi sigurni.
– Traumatski događaji često smanje naše kapacitete da se nosimo s izazovima i izvršavamo svoje zadatke – važno je na početku polugodišta osigurati nježnost jednih prema drugima te smanjiti zahtjeve (npr. izbjegavati provjere znanja).
– Na početku polugodišta potrebno je usmjeriti se na povezujuće aktivnosti koje potiču brigu jednih za druge i zajedništvo.
– Ako dijete pokazuje otpor prema odlasku u školu, potrebno je prvo pokazati razumijevanje za njegove osjećaje te normalizirati strah i zabrinutost. Važno je s ovim korakom ne žuriti, već stvarno pokazati djetetu da ga čujemo i razumijemo. Nakon toga potrebno je djetetu postaviti granicu da je odlazak u školu obaveza i da ne može izabrati ostati kod kuće. Važno je ohrabriti suočavanje i podsjetiti da izbjegavanje odlaska u školu ne pomaže u tome da se lakše nosimo sa strahom, već otežava jer se strah samo povećava. Ono što se može izabrati su različiti načini kako se odlazak u školu djetetu može olakšati: s kim u školi može razgovarati kada mu je teško, koje načine samoumirivanja može koristiti, što želi raditi nakon nastave i drugo. Na ovaj način podsjećamo dijete na ono što može kontrolirati i o čemu može odlučivati.
– Može se dogoditi da su strah i zabrinutost kod djece ili odraslih intenzivni i da je potrebna stručna pomoć te se za dobivanje dodatnih smjernica može konzultirati stručne suradnike. Ako to nije moguće ili nije dovoljno, djelatnici škole mogu dati informacije roditeljima kome se mogu javiti.
– Unutar radnih kolektiva u školi važno je ohrabrivati suradnju, podsjetiti na sve ono što se već napravilo dobro i koji kapaciteti već postoje za nositi se s teškim situacijama, normalizirati da je teško vratiti se u radnu rutinu i da je u redu tome prilagoditi očekivanja te usporiti.
– Za oporavak svih uključenih sada je jako važno što će i na koji način napraviti oni koji su na vodećim pozicijama u državi. Sigurnosne mjere u školama su važne, no samo postrožavanje mjera bez primjerene podrške može dodatno povećati anksioznost i doživljaj da svijet nije sigurno mjesto. Škole trebaju biti mjesta prilagođena djeci i postati mjesta u kojima djeca imaju s kim razgovarati kada se dogodi nešto strašno, u kojima mogu bolje razumjeti svoje emocije i doživljaje te učiti kako si pomoći. Mentalno zdravlje djece i odraslih mora postati prioritet i to je jedina dugoročno “isplativa” promjena.
Želimo svima miran i nježan početak novog polugodišta, poručuju iz Zagrebačkog psihološkog društva.
