Psihologinja Lea Burić naša je mlada sugrađanka, koja od 2018. radi u Dječjim vrtićima Dubrovnik, ali i pri Centru a socijalnu skrb, gdje vodi mjere pomoći i podrške u obitelji, a uz to i volontira u Udruzi Lukjernica. S Leom smo razgovarali o važnosti ravnoteže u odgoju, ranoj intervenciji, utjecaju ekrana na razvoj mladog mozga…Objasnila nam je kako fizičko kažnjavanje i posramljivanje djeteta utječe na njegovu osobnost, ali i zašto je djeci važno postaviti granice.
Lea se rodila u Dubrovniku, gdje je završila osnovnu i srednju školu,aktivno se baveći sportom, točnije odbojkom. U Zagrebu je završila psihologiju na Hrvatskom Katoličkom sveučilištu. S obzirom na nedostatak stručnog kadra u struci, posao u Dječjim vrtićima dobila je neposredno nakon diplome. A zašto je odabrala psihologiju?
-Mogu reći da sam uvijek razmišljala o tome da ću raditi neki posao koji uključuje rad s ljudima, što se u srednjoj školi iskristaliziralo u izbor psihologije. Oduvijek me oduševljavao način funkcioniranja ljudi i pronalaženje objašnjenja za određena ljudska ponašanja. Od svih predmeta u srednjoj školi, psihologija je bila onaj čije me gradivo uvijek najviše zanimalo. Prilikom upisa fakulteta, prijavila sam sve fakultete u Hrvatskoj koji su imali smjer psihologije. Po tome sam znala da znam što želim.
Je li fakultet ispunio Vaša očekivanja?
-Hrvatsko katoličko sveučilište je relativno mlado sveučilište, čiji način funkcioniranja mi je u potpunosti odgovarao. S obzirom na to da je Sveučilište relativno malo prije mog početka pohađanja studija, dobilo odobrenje za rad, moje iskustvo je da je bilo izvrsno organizirano, s iskusnim profesorima, organiziranim stručnim praksama u različitim institucijama poput poliklinika, policije, škola, domova i slično. Moja su iskustva samo pozitivna i svima bih ga preporučila.
U Dječjim vrtićima Dubrovnik Lea radi radim od 2018., najprije kao pripravnica, a nakon položenog stručnog ispita, kao samostalni stručni suradnik. Kako to psiholog radi s djecom, koja još ne mogu verbalno izraziti svoje misli i osjećaje?
-Iz iskustva rada u vrtiću, mogu reći da je probir djece s različitim razvojnim odstupanjima najčešće napravljen upravo u vrtiću, kao i početna timska procjena djeteta, nakon čega dijete po potrebi upućujemo na daljnju obradu. Rad s djecom je različit od rada s odraslima upravo po tome što im, zbog njihovog stupnja razvoja, ne možemo potpuno jednako pristupati kao odraslima. Najjači alat za rad s djecom je slobodna igra. Dijete će kroz slobodnu igru najčešće ispoljiti sve svoje emocije i frustracije, kao i zadovoljiti svoje potrebe. Pri sumnji na odstupanja u razvoju, najčešće se koristi opservacija djeteta, njegovog ponašanja, komunikacije, igre i slično, uz obavezni razgovor s roditeljima. U radu s različitim emocionalnim poteškoćama kod djece možemo koristiti crteže, lutke, slikovnice, razgovor, igre uloga i slično.
Ove godine 53 djece vraćeno je s upisa u prvi razred u vrtić. To je nešto malo veći postotak nego inače, a jednim je dijelom razlog nedovoljan jezično-govorni razvoj. Što je tome uzrok i kako to spriječiti?
-Odgode za upis u osnovnu školu su dosta osjetljiva odluka, koja se donosi na temelju procjene zrelosti djeteta u različitim područjima razvoja. Jedno od najvažnijih područja su samostalnost i socio-emocionalna zrelost, kao preduvjeti urednog funkcioniranja u školi. Ponekad se događa da roditelji više pozornosti posvećuju primjerice vještinama čitanja i pisanja, a premalo gore navedenima pa se može dogoditi da na inicijalnom razgovoru za upis u školu dijete ne može regulirati svoje emocije, usmjeriti i održati pažnju na zadatku, adekvatno održavati razgovor s odraslom osobom i slično pa onda dođe i do odgode upisa.
Znamo da su djelomično tome uzrok i ekrani, koji su svugdje oko nas, pa tako i u životima naših mališana. Kako roditelji utječu na govorno-jezični razvoj u tim osjetljivim godinama, a kako ekrani?
-Ekrani su okolnost doba u kojemu djeca danas odrastaju i nije ih potrebno izbacivati iz života već se informirati o prednostima i potencijalnim opasnostima za dječji razvoj, na temelju čega će svaki roditelj moći donijeti odluku o tome kakav utjecaj želi pružati svom djetetu. Struka je generalno usuglašena oko dobrobiti/štetnosti medija za dječji razvoj, no problem je u tome što se posljedice najčešće vide s odmakom.
Ne preporuča se korištenje ekrana za djecu mlađu od 2 godine, obzirom da njihov mozak tim putem još uvijek ne može usvajati nova znanja. Nakon 2 godine, preporuča se kontrolirati vrijeme provođenja djeteta pred ekranom, na maksimalno 1 sat za predškolsko dijete, visoko kvalitetnog sadržaja. Najjednostavnije za razumjeti kako ekran (ne) pridonosi jezično-govornom razvoju je kada vizualiziramo dijete od na primjer od 1 godine, koje pasivno gleda u ekran, bez potrebe uspostave dijaloga, za razliku od uvjeta koje ima u prirodnom okruženju, sa svojim roditeljima, prilikom čega dobiva puno prilika uspostaviti i održavati komunikaciju sa sugovornikom.
Češće se u zadnje vrijeme događa da mala djeca govore engleski bolje nego materinji jezik, a mnogi roditelji su na to i ponosni. Što Vi o tome mislite?
-Mislim da su sva znanja koja služe svrsi dobrodošla pa tako i učenje engleskog jezika. Problem nastaje kada roditelji misle da je njihovo dijete naučilo engleski jezik onda kada mehanički ponavlja ono što je čulo, bez razumijevanja i funkcionalne primjene u stvarnom životu. Primjerice, dijete reproducira razne pjesme s Baby TV-a, ali ne zna iskomunicirati osnovne životne potrebe, primjerice za hranom ili igrom. Kada razmišljamo o tome što bi dijete trebalo usvojiti, trebalo bi krenuti od osnovnih životnih vještina, načina ostvarivanja komunikacije s drugim osobama, reguliranje svojih emocionalnih reakcija i slično.
Fizičko kažnjavanje djece zabranjeno je zakonom, ipak i dalje ga neki roditelji primjenjuju. Kako fizičko kažnjavanje i posramljivanje utječu na razvoj djeteta?
-Roditelji su osnovni djetetovi životni modeli, a obitelj je simbol sigurnosti i topline. Kada osnovni životni modeli primjenjuju fizičko kažnjavanje i posramljivanje djeteta, obitelj postaje mjesto straha, nesigurnosti i neizvjesnosti, a dijete počinje gledati na sebe kao na bezvrijedno i zločesto. Dijete tako nauči da su ljudi opasni i da im ne treba vjerovati, što uvelike utječe na djetetove buduće odnose. Ako je dijete u svojoj obitelji naučilo da ga mama ili tata udaraju zato što ga vole, vrlo lako može zadržati tu ideju i u odrasloj dobi i na isti način ulaziti i održavati odnose s osobama koje će također biti agresivne prema njemu. Razna istraživanja provedena na temu fizičkog kažnjavanja i posramljivanja djece su uvijek došla do istih zaključaka – negativni utjecaj na razvoj djeteta.
S druge strane trend je i možemo to tako nazvati „opušteno roditeljstvo“ kad se djeci uopće ne postavljaju granice. Kako to utječe na razvoj djeteta? I konačno kako roditelj može, odnosno treba uspostaviti ravnotežu između ove dvije krajnosti?
-Idealan odgojni stil uključuje dvije važne dimenzije: granice i ljubav. One nisu u sukobu, one se nadopunjuju. Djeci je potrebna briga, njega, ljubav, pažnja, tjelesna prisutnost roditelja, ali isto tako su im za zdrav razvoj nužne granice. Važno je da roditelj zadrži odgovornost postavljanja granica u životno važni pitanjima, poput na primjer hoće li roditelji kupiti određenu skupu igračku djetetu. S druge strane, djetetu možemo omogućiti da samo bira/postavlja granice u tome kojom će se od igračaka koje ima kod kuće igrati. Kada roditelj prepusti djetetu odlučivanje o važnim pitanjima, dolazi do zamjene uloga. Kada dijete osjeti tu moć koju ima nad roditeljima, počinje je sve više koristiti za zadovoljenje svojih potreba i roditelji ulaze u začarani krug u kojem se na kraju boje ponašanja svoje djece.
Trebaju li djeca biti uvijek sretna? Trebamo li ih zaštititi od svega i raditi sve za njih? Kakve su posljedice takvog odgoja?
-Nitko od nas nije uvijek sretan i takvo što ne bi bilo ni zdravo. Tuga, ljutnja i strah su za nas jako važne emocije, koje nam govore da trenutno ne zadovoljavamo svoje potrebe adekvatno. Ako znamo prepoznati svoje emocije, možemo zaključiti što bi trebali promijeniti. Isto vrijedi i za djecu, sve emocije, pa tako i ove manje ugodne su samo “alarmi” o tome kako nam je trenutno.
Prezaštićivani stil odgoja gotovo ima jednako velike posljedice kao i prepopustljivi. Djeca odgojena pod “staklenim zvonom” su uskraćena za iskustva frustracije, u kojima su mogla razviti svoje mehanizme suočavanja sa stresom. Pri prvom većem odvajanju od roditelja, primjerice polaskom na fakultet u drugi grad, ova djeca mogu razviti različite psihološke poteškoće zbog naglog doživljaja nesigurnosti uslijed odvajanja od prezaštiujućih roditelja.
Na procjenama pri upisima djece u vrtić i kasnije kroz njihov boravak u vrtiću stručni tim procjenjuje dijete i kad uočite neka odstupanja, Vaš je zadatak upozoriti roditelje. Kako roditelji reagiraju, kad im ukažete na neka nepoželjna ponašanja ili možda i teškoće u razvoju njihove djece?
-Kada roditelje trebamo suočiti s odstupanjima u razvoju, nepoželjnim ponašanjima djeteta ili nečim sličnim, uvijek uzimamo u obzir sebe u njihovoj situaciji i prilagodimo način na koji ćemo to napraviti. Svaki roditelj očekuje zdrav razvoj svog djeteta. Kada su suočeni s određenim odstupanjima, roditelji ulaze u frustraciju. Ponekad roditelj otvoreno izražava ljutnju prema stručnjaku, što je nama pokazatelj da su frustracija roditelja i otpor veliki i tada nam je jasno da moramo biti kreativni u približavanju problematike roditelju, uzimajući u obzir njegova trenutna emocionalna stanja.
Utječe li rani odlazak djeteta u jaslice, primjerice s godinu dana, negativno na njegov razvoj?
-Rekla bih da je to individualna stvar. Primjerice, djetetu čiji roditelji su u izazovnoj financijskoj situaciji i potrebno im je raditi prekovremeno, polazak u jaslice može imati dugoročne benefite jer će se stabilizirati financijska situacija, roditelji će biti manje izloženi stresu zbog egzistencijalnih razloga i imat će vjerojatno više strpljenja posvetiti se djetetu nakon posla. S druge strane, djeca u ovoj dobi još nisu usmjerena na svoje vršnjake već na svoje roditelje, od kojih traže puno fizičke i emocionalne blizine.
Ima li u vrtićima vršnjačkog nasilja? Ako ima kako ga rješavate i što je takvom ponašanju uzrok?
-Ne bih rekla da ima vršnjačkog nasilja, ali ima izoliranih obrazaca agresivnog ponašanja koje dijete često imitira po modelu ili ispoljuje uslijed svoje frustracije i ne poznavanja načina kako zdravo iskazati svoju ljutnju. Svako ponašanje je naučeno pa je potrebno vidjeti gdje je i kako naučeno te pokušati utjecati na promjenu ponašanja samih modela. Najčešće se dogodi da roditelji fizički kažnjavaju svoje dijete, ali im nije jasno kako je njihovo dijete na isti način kao i oni, rješavalo sukob s vršnjakom u skupini.
Prihvaćaju li djeca različitosti? Kako prihvaćaju djecu s teškoćama u razvoju?
-Iskustva iz vrtića pokazuju da djeca lako prihvaćaju različitosti. Često su upravo vršnjaci glavni pomagači djeci s teškoćama u svojoj skupini, što ima brojne benefite. Najprije za dijete koje se osjeća sigurno i prihvaćeno sa svojom različitošću, a uz to, kod vršnjaka od ranog djetinjstva razvija senzibilitet za stanja i poteškoće drugih.
Što Vas u Vašem poslu ispunjava, a što Vas ponekad frustrira?
-Svaki segment rada s djecom, roditeljima i kolegama me ispunjava. Ono što me manje veseli na poslu je papirologija i nemogućnost stizanja svih potrebnih zahtjeva.
Rane intervencije način su na koji se još u vrtiću mogu spriječiti kasniji problemi u ponašanju, ispraviti neke nepravilnosti u razvoju. Ustvari je to način na koji bi se relativno najlakše mogli riješiti i spriječiti mnogi problemi u društvu. Je lito u Hrvatskoj dovoljno prepoznato? I koliko uopće Vi kao psiholog možete djece obraditi i pratiti?
-Rana intervencija je ključ uspjeha u postizanju napretka kod pojedinog djeteta, ali i u isplativosti sustava kao takvog, koji ranim ulaganjem rješava velike troškove brige za iste pojedince kasnije. Na svom radnom mjestu sam zadužena za oko 500 djece. Tu su i roditelji, odgojitelji, osobni pomagači. Voljela bih kada bih se mogla češće i duže posvetiti svakome kome je potrebno, ali ponekad je to teško izvedivo. Potrebno je još kadra.
Činjenica je da se sve više govori o mentalnom zdravlju i sve više ljudi traži pomoć, to nam je pokazalo kako je psihologija deficitarno zanimanje u Gradu. Zašto nam mladi psiholozi odlaze iz Dubrovnika, a ako ne iz Grada, onda iz javnih, svima dostupnih, službi?
-Pretpostavlja se da će u narednim godinama depresivni poremećaj biti jedan od tri vodeća razloga traženja stručne pomoći. To je pokazatelj budućih potreba. Zahtjevi posla su sve veći, sve više ljudi se obraća za pomoć, što od stručnjaka zahtjeva dodatno usavršavanje i vlastite supervizije. U isto vrijeme, premalo se radi na motiviranju stručnjaka za ostankom u javnom sektoru, zbog čega se sve više kolega odlučuje za privatni rad. Nadam se da će se prepoznati problematika i da će doći do promjena u uvjetima rada, ponajprije financijskim.
Što mislite iz svog iskustva koliko je Dubrovčanima dostupna psihološka pomoć, a koliko su naši ljudi voljni istu tu pomoć tražiti?
-Mislim da je danas prilično dostupna, počevši od bolnice, Zavoda za javno zdravstvo, različitih udruga, centara i privatnih stručnjaka. S druge strane, ljudi se često odlučuju potražiti pomoć onda kad su iscrpili sve svoje resurse i kada doživljavaju da više ne mogu sami dalje. Bilo bi puno jednostavnije i brže kada bi se ljudi obraćali za pomoć odmah kada primijete da je došlo do značajnijih promjena u njihovom svakodnevnom funkcioniranju.
Nosite li Vi svoj posao doma? Kako se opuštate?
-Mislim da nije tako jednostavno napraviti “rez” odlaskom s radnog mjesta, ali je nužno kako bi dugoročno mogli biti dobri za sebe i druge. Opuštaju me druženja s obitelji i prijateljima, šetnje, sport…
