Kad su me s vašeg portala pitali što bih, kao profesorica hrvatskoga jezika, mogla reći o aktualnoj, ponovno probuđenoj, očito nikad umrloj, temi srpskog svojatanja dubrovačke književne baštine, pomislila sam da nemam što novo nadodati, a što puno veći stručnjaci na tim poljima ovih dana nisu već rekli.
No, sjetila sam se svog iskustva s ovom temom i svog ogromnog, poprilično naivnog, šoka i nevjerice od prije tri godine, kad sam otkrila da se o Držiću, Gunduliću, Palmotiću zbilja govori kao o srpskim piscima i to vrlo službeno, na akademskoj razini, na Slavistici na Filozofskom fakultetu u Budimpešti, na Katedri za srpski jezik.
A da je tome tako saznala sam potpuno slučajno, zahvaljujući facebooku, i to po povratku u Dubrovnik, nakon svog trogodišnjeg mandata u kojem sam radila kao lektorica hrvatskoga jezika na tom istom fakultetu, na Katedri za hrvatski jezik.
Napisala: Mariela Marković, prof. hrvatskog jezika i književnosti
Naime, kolega, profesor srpske književnosti, na facebooku je prvo jedan dan napisao nešto o Njegošu, velikanu srpske književnosti. Bilo mi je malo čudno jer sam oduvijek mislila da je Njegoš crnogorski pisac, ali OK, ne razumijem se u te njihove odnose, mislila sam, možda zapravo i jest srpski pisac. Međutim, nekoliko dana poslije toga piše taj isti kolega na facebooku da misli da bi netko, uime Srbije, trebao uputiti službenu prosvjednu notu mađarskoj Wikipediji na kojoj piše da su „Gundulić i Držić, ti velikani srpske književnosti, hrvatski pisci“.
Osim toga, nastavlja on: „na isti se način, potpuno pogrešno, kao hrvatski znanstvenik, tretira i veliki Srbin Ruđer Bošković pa je stoga nužno ispraviti tu nepravdu.“
Bila sam u školi, na velikom odmoru i sve je slutilo na tek dosadno prelaženje palcem po facebook objavama, a onda sam pročitala ovo. Doslovno me oblio hladan znoj. Dotad nisam nešto bila upoznata s time da to jest službeni stav na velikom broju fakulteta, u Srbiji, a očito i izvan nje.
Nisam, naime, mislila da je to uzelo tolikog maha, znala sam da oni „lupetaju“ nešto o tome. Nisam, moram priznati, bila upoznata s čitavom dijagnozom te bolesti. Na tome vjerojatno moram zahvaliti i svojem balončiću prijatelja iz Srbije koje volim i koji nikad tako nešto nisu izgovorili ni pomislili. Unatoč tome što su to zasigurno i čuli negdje u godinama svoga školovanja i u javnom prostoru. Jednostavno zato što imaju makar tri zrna zdravog razuma, a toliko je sasvim dovoljno da nikad, ma tko ti što rekao, ne možeš te budalaštine držati istinitima ili znanstveno utemeljenima.
Kolegi sam odmah postavila neka pitanja ispod statusa pa je on, nakon dva moja komentara, izbrisao status. Danas se pitam, ako je bio tako siguran, znanstveno utemeljen, što se nije nastavio raspravljati?
Naravno da mi to nije bila dovoljna zadovoljština jer sam bila jako uzrujana i mislila sam da moram nekako reagirati, iako više nisam radila na tom fakultetu. Da se, naime, radilo o nekom samo običnom nacionalističkom stavu, kakav god on bio, ne bih reagirala, njegova stvar, samo bih ga maknula s liste prijatelja. Pritom, ni ne mislim da je on bio takav čovjek.
Međutim, radilo se o mojoj struci, mom poslu, on je profesor stranim studentima koji o našim odnosima malo ili nimalo znaju i njima ona tri zrna mudrosti nimalo ne pomažu u tome da znaju istinu.
Malo sam se raspitivala među bivšim studentima i saznala sam da je istina da se to predaje na fakultetu. Neki studenti koji su pohađali hrvatsku srednju školu u Budimpešti rekli su mi da su bili malo zbunjeni jer su u srednjoj školi učili o Držiću i Gunduliću kao piscima iz hrvatske književne baštine, a na fakultetu im se o njima govori kao o srpskim piscima, ali studenti k’o studenti, baš ih briga, pogotovo baš Mađare brinu naši odnosi i naše istine.
Nakon toga zbilja sam odlučila reagirati i pisala sam pročelniku Slavistike koji je usput bio profesor hrvatske književnosti o tome što sam saznala. Bio je nemalo iznenađen i uzrujan i rekao je da će reagirati. Onaj me je kolega nakon nekoliko dana blokirao, pa pretpostavljam da je do neke reakcije ipak i došlo. Što je dalje bilo, nisam se raspitivala, nije na meni.
Nisam nikome htjela zagorčavati život, jasno mi je da je čovjek radio svoj posao, da je predavao službenu verziju književne povijesti, iako mislim da, ako želiš makar s malo razuma prići toj temi, a trebao bi, ako ništa, barem kao znanstvenik jer radiš na fakultetu, ne bi izgovarao te teze, ili bi ih makar s određenom skepsom iznio pred javnost.
Međutim u toj sam svojoj nevjerici, koja je trajala danima, željela otkriti uzrok, početak i porijeklo tih nebuloznih konstrukcija. Odakle te ideje?
Još je donekle jasno svojatanje Preradovića, Desnice, Andrića… Ali Držić, Gundulić, Palmotić, kakve, pobogu, imaju veze dubrovački pisci 16. i 17. stoljeća sa Srbijom?
Kakve veze ima Srbija s tadašnjim Dubrovnikom s dubrovačkim, ako ćemo i katoličkim piscima i znanstvenicima. Ako se pozovemo na ona makar tri zrna zdravog razuma, odakle te poveznice? Morali su valjda navesti nešto, ma kako suludo bilo, kao pokriće? Čisto ako neko mlado biće u školama npr. pita – kako to?
I nazvala sam svoju hitnu pomoć za sva nemoguća i moguća pitanja, Ivana Viđena, da mi kaže nešto o toj anamnezi. I kaže Viđen, odmah iz rukava, a ja sam to poslije malo proučavala, da uzrok bolesti možemo i moramo potražiti u 19. stoljeću, i to ne samo, kako smo i ovih dana čitali, u toj čuvenoj Karadžićevoj pansrpskoj ideologiji kojom je zapravo sve štokavce izjednačio s etničkim Srbima, nego i u pojavi Srba katolika u 19. stoljeću u Dubrovniku.
Naime, kako kaže Nikola Tolja u svojoj opsežnoj knjizi Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude: „Pokret Srba katolika jedna je od najintrigantnijih tema dubrovačke novije povijesti i već niz godina nepresušan izvor zloupotreba i pogrešnih i neutemeljenih teorija.“
Za shvaćanje okolnosti nastanka pokreta srpskog katolicizma ključno je razumijevanje situacije onoga vremena.
„Dubrovnik je“, kako kaže Tolja, „zajedno s Dalmacijom i Istrom, grcao pod vlašću Austrije, Dubrovčanima posebno omrznute jer je ona bila prvi gospodar nad Gradom nakon njegove višestoljetne samostalnosti, dok Banskom Hrvatskom i Slavonijom harači mađarska vlast predvođena Khuenom-Héderváryjem. Za razliku od toga, na istoku su kneževine, a kasnije kraljevine, Srbija i Crna Gora, samostalne i slobodne države temeljem odluka Berlinskoga kongresa 1878.“, objašnjava Tolja i dodaje kako su se „takva Srbija i Crna Gora, kao i ideja ujedinjavanja južnoslavenskih naroda, dijelu Dubrovčana ukazale kao spas.“
Dio uglednih Dubrovčana izlaz je, dakle, vidio u srpskoj političkoj ideji, nastojeći grad izdvojiti iz kuenovske Hrvatske i približiti ga slobodnoj Srbiji, kojoj su pripisivali ujediniteljsku ulogu. Posredstvom Srbije željeli su ostvariti svoj južnoslavenski san u kojemu bi u zajedničkoj državi Dubrovnik imao autonomiju.
Ti Srbi katolici, odnosno katolici koji su u određenom trenutku, zbog određenih političkih razloga, prihvatili srpsku nacionalnu i političku ideju, nisu bili samo dubrovački, nego i dalmatinski i bokeljski fenomen. U koaliciji s autonomašima, čitavo su jedno desetljeće, od 1890. do 1899. godine, Srbi katolici vladali Dubrovnikom. Jedno desetljeće, ni više ni manje od toga. Ali dovoljno za razvoj ovog mita o srpskom Dubrovniku.
Dovoljno da na valu toga, pozivajući se na ovaj pokret, izuzimajući ga posve iz konteksta povijesnog trenutka, Srbi ugrabe, ili pokušaju ugrabiti, sve ono što se u Dubrovniku stvaralo ranije, a što nikad nije imalo nikakve veze sa srpskim jezikom ni sa srpskom kulturom.
Ali je zgodno, zar ne? Prikladno. Jer je Dubrovnik. Jer je višestoljetna baština koju sami nemaju, što i sam Karadžić govori, što smo čitali ovih dana.
Tolja nadalje u svojoj knjizi govori da je stvaranjem Jugoslavije i zadovoljenjem političkih interesa pokret dubrovačkih Srba katolika, koje on naziva jednokratnim Srbima, nestao s političke i povijesne scene.
Međutim, taj su fenomen brojni velikosrpski autori desetljećima, očito do danas, itekako koristili i na osnovu njega su, posve neopravdano, posve van pripadajućeg konteksta, izvodili zaključke da je Dubrovnik oduvijek srpski grad koji bi trebalo vratiti u sastav Srbije te da su Dubrovčani bili cvet srpstva, ali su zbog povijesnih okolnosti stoljećima spavali da bi se probudili krajem 19. st. Na deset godina pa su opet zaspali. Pa su ih očito pokušali probuditi i granatama prije 30 godina.
Da ludilu nema kraja, vidimo i dalje. Tiskana je edicija Deset vekova srpske književnosti u koju su već uvršteni brojni hrvatski pisci. Od nedavno im se, nekima od njih, ovim dubrovačkim, velikodušno priznaje da su i hrvatski pisci. S čime moj kolega iz Budimpešte očito još nije bio upoznat. Tako su, kao što smo vidjeli i iz njegovog statusa, i znanstvenika Ruđera Boškovića, proglasili srpskim uglednikom. Jer im se može. Jer zašto ne?
I da, potrebno je reagirati, nije dovoljno reći: „Pusti budale!“ Jer svi vrlo dobro znamo da puno i previše puta izgovorena laž jednostavno u nekom trenutku postane istina.
Na ove su objave, naročito nakon Deset vekova srpske književnosti, reagirali i brojni srpski intelektualci, književnici, jezikoslovci, novinari, kao i „obični ljudi“, proglašavajući ih notornim i opasnim glupostima. Uvjerila sam se u to proučavajući temu prije tri godine, ali i razgovarajući s brojnim prijateljima. Želim vjerovati da je onih s makar tri zrnca razuma i mnogo više i izvan tog mog balončića.
Međutim, željela bih isto tako da je i među nama, među mojim kolegama, na mjestima gdje javno i službeno govorimo o hrvatskoj književnosti, mnogo onih s tim istim zrncima mudrosti i razuma pa da se jednako službeno i jednako strasno, kako i treba, brani i pravo jednog Vladana Desnice ili Milana Milišića i još mnogih drugih, nepravedno zapostavljenih zbog primitivnog prebrojavanja krvnih zrnaca, da dostojanstveno pripadaju hrvatskom književnom korpusu, gdje im je i mjesto.
