U Bukovčevom iznimnom i opsegom zaista velikom slikarskom opusu kojim dominira portretistika nalazimo i manji broj slika s prikazom Konavoki u narodnim nošnjama. Među prvim poznatim takvim slikama portret je žene u konavoskoj narodnoj nošnji slikan tehnikom ulja na platnu u San Franciscu 1876. godine. Još uvijek nevještom rukom portret je rađen prema fotografiji, a signiran je Bukovčevim talijanskim prezimenom Fagioni.

Nadalje, posvećenim radom i školovanjem u Parizu Bukovac je usavršio zanat, a slikarska dostignuća očita su i na sljedećem prikazu Konavoke na slici pod nazivom “Konavoka u zimskom ruhu” iz 1885. godine. Također je slikana tehnikom ulja na platnu, a danas se nalazi u stalnom postavu Zavičajnog muzeja Konavala. Slika prikazuje mladu Konavoku u svečanoj nošnji, u modrini, s bijelim naštipanim ubručićem na glavi i torbicom u desnoj ruci u opuštenoj pozi naslonjenoj na zid na dnu skalina u đardinu Bukovčeve rodne kuće u Cavtatu.

Osim što je modrina zaista modre, a ne crne boje, i široko orukavlje vjerno predočava elemente nošnje 19. stoljeća. Slika je nastala tijekom Bukovčevog dvogodišnjeg pauziranja od Pariza i boravka u Dalmaciji i rodnom kraju, a već je 1886. godine izložena na pariškom Salonu. Tada ga je kritičar “Cribouleta”, koji ga je dobro poznavao iz prethodnih Salona, pohvalio i napisao: Danas ga ponovno nalazimo odraslog i sazrelog za vrijeme dvogodišnjeg boravka u njegovoj domovini, u onom slikovitom kraju oko Dubrovnika, gdje je marljivo radio u prirodi.

Treba spomenuti da je ovaj prikaz mlade Konavoke objavljen i u grafičkoj verziji u uglednoj pariškoj reviji L’art et la Mode 12. prosinca 1885. godine bez ikakvog popratnog teksta, tek s naslovnim podacima, a reprodukciju slike kasnije nalazimo i na razglednicama. Također, francuski fotograf Edmond Bénard 1880-ih je snimao seriju portreta pariških umjetnika u njihovim ateljeima, a među njima snimio je i Vlaha Bukovca oko 1886. godine te na toj fotografiji među mnoštvom slika u Bukovčevom ateljeu vidimo i Konavoku u zimskom ruhu, ali u izraženo širem rakursu. Na drugoj fotografiji, onoj iz praškog ateljea iz 1917. godine ista slika svedena je na format kakvog danas poznajemo, što upućuje na činjenicu da je platno slike u međuvremenu iz nepoznatih razloga skraćeno, odnosno odrezano na današnje dimenzije.

Nadalje, prikazima Konavoki Bukovac se nešto više posvetio tijekom svoje takozvane cavtatske faze kad je period od 1898. do 1902. godine s obitelji proveo u svojoj rodnoj kući. Kao jedno od istaknutijih i zahtjevnijih djela cavtatskog intermezza ističe se izvedba stropne dekorativne kompozicije kazališta u Dubrovniku alegorijske tematike “Dvostruko krunjenje na nebu i zemlji” dovršenom 1901. godine.

Dok je središnja kompozicija u obliku rozete posvećena nebeskom krunjenju dubrovačkih pjesnika koje kruni božica pjesništva, na drugom dijelu kompozicije u bočnom polju odvija se krunidba narodnog pjesništva na zemlji predstavljenog u liku slijepog guslara. Do njega se nalazi njegova vodilja, to jest prikazan je lik mlade Konavočice u narodnoj nošnji, košulji s vezom i pasovima, s crvenkapom na glavi te sa štapom u ruci. U fundusu Kuće Bukovac čuvaju se brojne skice s idejama za ukrašavanje ovog stropa, a među njima je Studija male Marije iz 1900. godine, Bukovčeve kćeri koja je bila model za Konavočicu stropne kompozicije.

Prikazi Konavoka u djelima Vlaha Bukovca

🕔 4. rujna 2021. autor: Migk

U Bukovčevom iznimnom i opsegom zaista velikom slikarskom opusu kojim dominira portretistika nalazimo i manji broj slika s prikazom Konavoki u narodnim nošnjama. Među prvim poznatim takvim slikama portret je žene u konavoskoj narodnoj nošnji slikan tehnikom ulja na platnu u San Franciscu 1876. godine. Još uvijek nevještom rukom portret je rađen prema fotografiji, a signiran je Bukovčevim talijanskim prezimenom Fagioni.

Nadalje, posvećenim radom i školovanjem u Parizu Bukovac je usavršio zanat, a slikarska dostignuća očita su i na sljedećem prikazu Konavoke na slici pod nazivom “Konavoka u zimskom ruhu” iz 1885. godine. Također je slikana tehnikom ulja na platnu, a danas se nalazi u stalnom postavu Zavičajnog muzeja Konavala. Slika prikazuje mladu Konavoku u svečanoj nošnji, u modrini, s bijelim naštipanim ubručićem na glavi i torbicom u desnoj ruci u opuštenoj pozi naslonjenoj na zid na dnu skalina u đardinu Bukovčeve rodne kuće u Cavtatu.

Osim što je modrina zaista modre, a ne crne boje, i široko orukavlje vjerno predočava elemente nošnje 19. stoljeća. Slika je nastala tijekom Bukovčevog dvogodišnjeg pauziranja od Pariza i boravka u Dalmaciji i rodnom kraju, a već je 1886. godine izložena na pariškom Salonu. Tada ga je kritičar “Cribouleta”, koji ga je dobro poznavao iz prethodnih Salona, pohvalio i napisao: Danas ga ponovno nalazimo odraslog i sazrelog za vrijeme dvogodišnjeg boravka u njegovoj domovini, u onom slikovitom kraju oko Dubrovnika, gdje je marljivo radio u prirodi.

Treba spomenuti da je ovaj prikaz mlade Konavoke objavljen i u grafičkoj verziji u uglednoj pariškoj reviji L’art et la Mode 12. prosinca 1885. godine bez ikakvog popratnog teksta, tek s naslovnim podacima, a reprodukciju slike kasnije nalazimo i na razglednicama. Također, francuski fotograf Edmond Bénard 1880-ih je snimao seriju portreta pariških umjetnika u njihovim ateljeima, a među njima snimio je i Vlaha Bukovca oko 1886. godine te na toj fotografiji među mnoštvom slika u Bukovčevom ateljeu vidimo i Konavoku u zimskom ruhu, ali u izraženo širem rakursu. Na drugoj fotografiji, onoj iz praškog ateljea iz 1917. godine ista slika svedena je na format kakvog danas poznajemo, što upućuje na činjenicu da je platno slike u međuvremenu iz nepoznatih razloga skraćeno, odnosno odrezano na današnje dimenzije.

Nadalje, prikazima Konavoki Bukovac se nešto više posvetio tijekom svoje takozvane cavtatske faze kad je period od 1898. do 1902. godine s obitelji proveo u svojoj rodnoj kući. Kao jedno od istaknutijih i zahtjevnijih djela cavtatskog intermezza ističe se izvedba stropne dekorativne kompozicije kazališta u Dubrovniku alegorijske tematike “Dvostruko krunjenje na nebu i zemlji” dovršenom 1901. godine.

Dok je središnja kompozicija u obliku rozete posvećena nebeskom krunjenju dubrovačkih pjesnika koje kruni božica pjesništva, na drugom dijelu kompozicije u bočnom polju odvija se krunidba narodnog pjesništva na zemlji predstavljenog u liku slijepog guslara. Do njega se nalazi njegova vodilja, to jest prikazan je lik mlade Konavočice u narodnoj nošnji, košulji s vezom i pasovima, s crvenkapom na glavi te sa štapom u ruci. U fundusu Kuće Bukovac čuvaju se brojne skice s idejama za ukrašavanje ovog stropa, a među njima je Studija male Marije iz 1900. godine, Bukovčeve kćeri koja je bila model za Konavočicu stropne kompozicije.

U Cavtatu 1902. godine slobodno nabačenim mrljama živih, intenzivnih boja tehnikom ulja na platnu slika i Procesiju u Tihi, sliku manjeg formata u čijem je drugom planu desno prikazana nediferencirana grupa ljudi, ali su vidljivo obučeni u konavoske narodne nošnje. Razaznaju se muške i ženske nošnje, a među ženskim uočljive su i modrine i bjelače te oglavlja, bijeli ubručići na glavama žena.

Iste godine Bukovac izrađuje i skicu za diplomu cavtatske općine s prikazom Konavoke s malim Konavljaninom i vizurom Cavtata u pozadini, na čijem liku primjećujemo opanke, svakodnevnu i radnu obuću starih Konavoki, kao i dvostruki način podvezivanja glave. Također, 1909. godine u umjetničkom prilogu Prosvjete izlazi Bukovčeva ilustracija Trg u Dubrovniku na kojem je prikazana grupa Konavoka u narodnoj nošnji kao realan prikaz ondašnjeg života koji je uključivao redovnu prodaju svojih proizvoda na placi u Gradu uz obavezno druženje i ćakulu. Na razglednicama je zabilježen i Bukovčev prikaz Konavoke u nošnji iz praškog perioda za vrijeme rada u polju. I dok je Konavoka s kosjerićem i balom u rukama prikazana frontalno u prvom planu, u pozadini vidimo dvojicu Konavljana i jednu Konavoku pri samom radu.

Kao posljednji Bukovčev prikaz Konavoka bilježimo sliku malih formata rađenu temperom na papiru, nastalu 1919. godine, dvije godine prije odlaska slikarskog velikana. Tadašnje povremene oscilacije u likovnom izrazu i kvaliteti radova vidljive su na ovom radu rađenom daleko od svog juga i bez izravnog dodira, kao rezultat Bukovčevog neraspoloženja nakon više neuspjelih pokušaja da se nakon rata vrati u rodni kraj, kojemu je tad silno težio.

Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja