Pod imenom Villa Fig&Oak zasjala je još jedna ljepotica, starina oteta propadanju, urušavanju, obršljavanju. Bila je to kuća u koju su, nakon što su se oženili, uselili i živjeli Jele i Ivo Klokoč, prababa i prađed Katarine Handabake Grubišić. Izgrađena početkom 20. stoljeća, živjela je životima svojih ukućana stotinu godina… a onda je došao rat, 90.-te kad su svi iz nje otišli u grad i nikad se više nitko u nju nije vratio.
-Dugo je bila zaboravljena, nije se išlo gore. Kad sam se iz neke druge perspektive osvrnula i pogledala je, doista pogledala i kuću i sve u njoj, imala sam osjećaj da sam u muzeju. Svaka stvar je imala svoju vrijednost i priču, onako, zaustavljenu u vremenu.
Dobila sam želju udahnuti joj novi život – kazala nam je Katarina Handabaka Grubišić, dodajući kako je više razmišljala kako, nego hoće li ući u tu investiciju.
-Znala sam da mi je to misija i da hoću – kaže.
Sve što se moglo restaurirati i privesti funkciji, nije se bacilo. U tome je Katarina imala nesebičnu pomoć svog supruga Dražena Grubišića, akademskog slikara, no u ovom slučaju briljantnog “virtuoaza s drvom”, a o tome koliko inspirativan i maštovit jest najbolje o njemu svjedoči podatak kako je jedan od osnivača Muzeja prekinutih veza u Zagrebu. Katarina ga, da se razumijemo, zove “virtuozom s drvom” jer je izrada japanske stolarija njegov najdraži hobi.
-Sami proces obnove i uređenja kuće trajao je samo godinu dna, zahvaljujući dobrim suradnicima, naglašava Katarina, no priprema zapuštenog terena i ponajviše papirologije je trajala godinama.
-Teško je bilo napraviti financijsku konstrukciju obzirom da je adaptacija kuće samo dio projekta. Bili smo svjesni činjenice da je brže i jeftinije napraviti novu kuću, ali smo smatrali da uređenje starine donosi dodanu vrijednost s kojom se novogradnja nikad ne može natjecati. Zahtjevno je bilo urediti okoliš, omeđiti ga suhozidom, dovesti sve instalacije, što je nosilo sa sobom puno iskopa i grubih radova na koje nisam računala jer sam, naravno, razmišljala samo o završnim radovima i to me nekako držalo da izdržim i sve ovo drugo što je bilo neminovno – iskreno priznaje.
I dok su kuća i bazen poprimili završni izgled, pomno osmišljen i visokoestetski izveden, okućnica zahtijeva još puno posla. A, treba li čuditi ukoliko se zna da se okućnica prostire na 2 tisuće kvadrata?
Kuća se u svom izvornom obimu, nije mijenjala, no tlocrt njenih 180 kvadrata je promijenjen i prilagođen standardima današnjeg življenja. Iako su je nedavno stavili na tržište za najam, promišljana je u konačnici, kao njihov dom.
Katarini ovo nije prvo iskustvo u uređenju interijera i eksterijera, budući već godinama iznajmljuje kuću u Mlinima koja se nalazi u blizini njene rodne kuće.
-Kuća u Mlinima nije bila tako opsežan zahvat obzirom da je uvijek lakše napraviti novo nego obnoviti staro. Moderan dizajn, zanimljiva rješenja, puno svjetla u lijepom okruženju i čini mi se da je to bilo jednostavno pa mi se lakše bilo odlučiti na ovaj pothvat. Mislila sam “malo je veće, pa što!” Nisam, iskreno, znala sa čime ću se sve trebati suočiti, ali sad kad je prošlo već sam zaboravila sve probleme i kao da ih nije ni bilo.
Katarina je nakon završene Ekonomske škole u Dubrovniku, 1994. odselila u Zagreb, misleći da će se vratiti “kad prođe težak period za Grad” ili “kad nešto vidi i nauči”. Ali, svi znamo, jedno su planovi, a drugo je život. Zaposlila se u salonu Glamour i ostala u Zagrebu sve do danas. No, veze sa Župom nikad nije potisnula niti zaboravila niti zanemarila. Dapače.
-Uvijek sam vidjela sebe na relaciji Zagreb-Župa i uvijek sam se rado vraćala dolje i teško odlazila gore, a tako je i sad. Kraj iz kojeg jesi, ljudi koji te okružuju stvaraju taj osjećaj pripadnosti. Iako Župa, a i Grad jesu jedna mikro sredina meni je to esencija svega onog lijepog i kao što kažu, vremenom je taj osjećaj samo jači.
Pa upravo zbog tog osjećaja i nije previše dvojila hoće li se upustiti u obnovu kuće u kojoj je zapisan korijen njenog genskog koda. Djetinjstvo nas određuje i više nego mislimo.
-Kao djeca smo odlazili na Petraču, u tu staru kuću dok je baba još bila živa, pogotovo zbog tovara ili čuše kako smo ga zvali, i zbog murve, a bile su i koze iako ih se ne sjećam. Baba je bila Župka u nošnji, tad već teško pokretna i cijeli osjećaj je bio autentično seoski ali tad nas kao djecu i nije bilo baš briga za sve, a onda je došao rat, a poslije njega život je otišao u drugom smjeru.
Katarina je puno putovala, obišla je brojne zemlje sa suprugom čiji je Muzej prekinutih veza gostovao u brojnim, pa i egzotičnim odredištima. Koliko im je to poslužilo za inspiraciju pri uređenju starine, a koliko ih je uvjerilo u tezu da je autentično najbolje i najpoželjnije.
-Ono što je lijepo kod putovanja je što vidiš jako puno toga novog i dobiješ inspiraciju, ali i shvatiš vrijednost svoga. Mislim da sam ideju kako moram uredit ono što imam doma dobila odlazeći na Vis, Hvar i u Istru. Divila sam se njihovim napuštenim selima i starim kućama. Bilo je to prije 10-20 godina kad turizam još nije uzeo toliko maha. Vidjela sam da stranci kupuju naše nekretnine jer prepoznaju vrijednost u njima. Onda sam se zapitala “zašto se divim svemu tuđemu kad isto i ljepše imam doma “ i krenula raditi plan!
A kako je sve osmislila, pa uz pomoć pravih suradnika i izvela, zajedno sa suprugom, najbolje pokazuju fotografije. Osobito ako se usporedi stanje PRIJE i POSLIJE.
