Razveselila nas je i učinila pažnje vrijednom informacija kako je projektni tim pod vodstvom prof. hrvatskoga jezika Ružice Sikirić iz OŠ Mokošica dobio čak 33 136 eura bespovratnih sredstava od strane Agencije za mobilnost i programe EU za provođenje Erasmus+ projekta Digital tool for online school. A, još veće iznenađenje nam je bilo kad smo saznali kako su već pohađale tečaj u Firenci, te kako su se upravo vratile s Tenerifa, ali i kako su pred njima tečajevi u Barceloni te put u Tursku…. pa, za početak, o kakvom je projektu riječ i što njime žele postići? Razgovarali smo s učiteljicama Ružicom Sikirić i Ivanom Obradović.
– Riječ je o Erasmus+ projektu kojim smo pokušali odgovoriti na izazove s kojima se naši učenici susreću od početka epidemiološke krize i digitalizacije nastavnoga procesa. Nastava na daljinu uspješno je implementirana u naš školski sustav, no istodobno je rezultirala brojnim negativnim posljedicama po naše učenike. Digitalna demencija, slaba usvojenost nastavnih sadržaja, nedostatak digitalnih i informatičkih vještina te društvena izoliranost samo su neke od njih. Projektnom smo idejom željele osnažiti naše učenike u uporabi digitalnih alata i potaknuti ih na socijalizaciju i kreativnost kroz izradu školskih medijskih sadržaja različite tematike. Učenici će jedni za druge izrađivati praktične vodiče, tzv. tutorijale o aplikacijama i alatima kojima se služe u nastavi, vodiče za organizaciju učenja te razne druge sadržaje koje ćemo objediniti u repozitorij digitalnih materijala koji će biti dostupan svim učenicima na mrežnoj stranici naše škole. U drugoj fazi projekta osnovat ćemo novu izvannastavnu aktivnost u našoj školi – školsku radijsku emisiju i podcast čije ćemo vođenje i uređivanje u potpunosti prepustiti našim učenicima. Jedna od rubrika bit će savjetodavni kutak u kojem će članovi naše Stručno-razvojne službe pružati učenicima psihološku podršku i savjete, dok će sve ostale rubrike osmisliti učenici prema svojim potrebama i afinitetima. U ožujku sljedeće godine 9 učenika naše škole odlazi na mobilnost u partnersku školu u Turskoj gdje će od svojih vršnjaka naučiti sve o vođenju školske radijske emisije i podcasta. Svim navedenim aktivnostima prethodit će edukacija učiteljica na strukturiranim tečajevima u inozemstvu. Već smo završile tečaj na Tenerifeu i u Firenci, slijede nam tečajevi u Barceloni i Berlinu nakon čega ćemo stečena znanja potrebna za provedbu ovoga projekta prenijeti našim učenicima i kolegama. Projektne aktivnosti u našoj školi već su započele, a ovih dana obilježavamo Erasmus dane tijekom kojih provodimo natječaj za najbolji logo projekta. Osim mene i kolegice Ivane Obradović, u projektnom timu su i vrijedne učiteljice Ivana Konsuo Batarilo, Milana Gujinović, Ana Lojpur i Antonija Bajić koje svaki slobodan trenutak (ako ga učiteljice uopće i imaju) posvećuju osmišljavanju i provođenju svih ovih aktivnosti s našim učenicima. Ovom prilikom želim zahvaliti našoj ravnateljici, dr. sc. Petri Đapić Caput koja uvijek potiče svoje djelatnike na dodatne edukacije i usavršavanja, a koja nas je potaknula i u prijavi za ovaj projekt. Pisanje projektne prijave i provedba Erasmus+ projekta nije jednostavan posao, a bez podrške ravnatelja i ostalih kolega u školi, gotovo je nemoguć – pojašnjava voditeljica projekta Ružica Sikirić.
Kakve promjene očekujete da će projekt donijeti vašoj školi i učenicima?
Ružica: U prvom redu to je svakako osnaživanje naših učenika kojima želimo pokazati da se i njihov glas čuje te da se njihove potrebe itekako osluškuju. Okupljanje učenika oko zajedničkih aktivnosti pozitivno će utjecati na njihovo samopouzdanje i motivaciju za bolje rezultate u učenju. Kada se učenicima pruži prilika za kreativan rad i kad im se pritom daju dobre smjernice, njihovoj mašti nema kraja. Želimo im odškrinuti vrata raznih mogućnosti koje pruža Erasmus+ program, osvijestiti ih da su i oni dio europskog kruga te da se i njihovi vršnjaci u drugim europskim školama susreću s istim izazovima kao i oni. Na kraju, ovim projektom stavljamo i našu školu na kartu Erasmus+ škola i partnera, što nam je izuzetno zadovoljstvo.
U razgovoru ste mi spomenuli osnove projekta, što bi se, ako sam dobro shvatila, moglo svesti na alate primjenjive u online nastavi, ali i u redovnoj nastavi u učionicama…. pretpostavljam da i vi, poput ostalih prosvjetara, priželjkujete nastavu u učionicama, ali me zanimaju vaša razmišljanja i iskustvo o posljedicama online nastave na učenike?
Ivana: Nastava na daljinu bila je nužna zamjena za klasičnu učioničku nastavu u uvjetima pandemije koronavirusa. Prijelaz se dogodio doslovno preko noći te su se učitelji, učenici, ali i roditelji našli u jednoj sasvim novoj situaciji koja je više nego ikad iziskivala zajedničku suradnju. Prilagodili smo se i pokušali izvući najbolje iz svega, ali vrlo smo brzo shvatili koliko nam nedostaje ona „prava“ škola, interakcija uživo, neposredni prijenos znanja. Unatoč tome što živimo u digitalnom svijetu, nastava na daljinu pokazala je da živa riječ učitelja nema zamjenu. Puno se govori o negativnim posljedicama nastave na daljinu na učenike. Neki su učenici doživjeli šok jer se nisu mogli snaći u bespućima digitalne platforme i virtualnih učionica za svaki predmet, neki nisu imali dobru internetsku povezanost pa nisu mogli izvršiti potrebno na vrijeme, pojedini učenici ostali su bez odgovarajuće pomoći svojih asistenata. Bilo je potrebno učenicima pružiti podršku i naglasiti da se jako dobro snalaze u novim uvjetima. Moram priznati da na svojim učenicima nisam primijetila naznake depresije ili anksioznosti, ali jesam manjak motivacije i gubitak prethodno stečenih radnih navika. Učenici su iskreni i sami su priznali da ih je nastava na daljinu ulijenila. Srećom, sada se uspješno vraćamo na staro.
Podučavate hrvatski jezik i književnost u osnovnoj školi, na koji
način pokušavate probuditi interes djece za taj predmet i koliko vam to uspijeva?
Ivana: Hrvatski jezik učenicima je često zahtjevan predmet. Sastoji se od više predmetnih područja koja iziskuju redovit rad. Najprije pokušavamo učenicima objasniti važnost poznavanja materinskog jezika. Neki su učenici jednostavno skloniji humanističkom području pa su im zanimljivi predmetni sadržaji Hrvatskoga jezika. Predmet je takav da svaki učenik može za sebe pronaći zanimljiv sadržaj bilo iz područja jezika, književnosti ili medija. Predmetne sadržaje nastojimo oplemeniti kreativnim zadatcima, kvizovima, digitalnim alatima, učestalom promjenom aktivnosti, otvorenom komunikacijom i slobodnom razmjenom mišljenja i tako probuditi interes učenika za predmet. Nastavni proces je živ pa u interakciji s našim učenicima uvijek otkrivamo nove načine i metode kako im približiti Hrvatski jezik kao predmet i učiniti ga zanimljivijim.
Ružica: Podučavanje materinskog jezika veliko je zadovoljstvo, ali i izazov, naročito u današnje doba. Promjene u društvu i tehnološkom razvoju brze su i neminovne, stoga je nužno da im se i mi učitelji prilagodimo svojim metodama poučavanja i pristupom učenicima. Gledajući unatrag na vlastito školovanje, učenici su isti i onda i danas. Uvijek je netko bio više matematički, a netko jezični tip. Hrvatski je jezik poseban kao nastavni predmet jer raznolikošću svojih nastavnih područja pruža svim učenicima da se u nečemu pronađu. Možda ne vole svi gramatiku, ali zasigurno svi uživaju u dobrom, zanimljivom tekstu, lektiri ili stripu koji se čita na satu. Nisam pobornik modernih pedagoških i socioloških pristupa koji u zadnje vrijeme ističu potrebu za igrifikacijom nastave i beskrajnim inovacijama u motivaciji učenika. Smatram da je topla riječ, poneka priča iz vlastitog iskustva, međusobno uvažavanje i iskreno poštivanje svakog učenika sasvim dovoljna motivacija za rad i učeniku i učitelju.
Koliko je odabir knjiga za lektiru prilagođen njihovu uzrastu i
koliko je slobode dato nastavnicima da svojim odabirom zainteresiraju djecu za čitanje i književnost?
Ivana: Ovo je pitanje o kojem se često raspravlja. Veoma je važno da roditelji već u ranom djetinjstvu počnu upoznavati djecu s knjigom i književnošću primjerenoj dječjem uzrastu i da škola ne bude prvi doticaj djeteta s knjigom. Kurikularna reforma ostavila je prostor za slobodu u odabiru knjiga, ali često smo ograničeni ponudom u našim školskim knjižnicama, a svakom bismo učeniku trebali osigurati primjerak djela za čitanje. Financijske prilike ne dopuštaju redovito obnavljanje i osvježivanje knjižničnog fonda, stoga kreativnim aktivnostima nastojimo zainteresirati djecu za pojedina djela koja se već generacijama čitaju i koja im sadržajem jednostavno nisu bliska. Vidimo da učenici izvrsno reagiraju na suvremene naslove i nastojimo njima obogatiti katkada zaista suhoparan popis djela za cjelovito čitanje.
Postoji li zanimljiviji način da se djecu nauči gramatiku, mi smo
naime, svjesni kolika je (ne)pismenost vidljiva i iz dopisa osoba koje imaju fakultetsku naobrazbu, a ne znaju hrvatski pravopis. Mladi su pod još većim “udarom” zbog kratica koje koriste u sms porukama i preko društvenih mreža – kao da je nastao nekakav meta-jezik. Kako im na to skrenuti pažnju?
Ružica: Zasigurno je teže danas, u vremenima brze komunikacije, društvenih mreža i internetskog žargona mladih (nznm vjrj dns – to je bila rečenica iz bilježnice jednog mog osmaša), podučavati gramatičke zakonitosti i pravopisna pravila. No, nije nemoguće i nije bez ploda. Primjeri obrazovanih ljudi koji su nerijetko na nekoj važnoj poziciji, a koji ne poznaju osnove hrvatskoga pravopisa, učestala su pojava. Pojam akademski obrazovanog čovjeka danas, nažalost, ne podrazumijeva i pojam pismenog čovjeka. Ustrajnost i inzistiranje na poštivanju pravopisnih pravila kod svojih učenika jedino je što možemo učiniti mi u nastavi Hrvatskoga jezika, no svijest o vlastitoj pismenosti u zrelijoj dobi i dojmu koji ostavljamo na druge ne mareći za pravopisna pravila – izbor je svake odrasle, zrele osobe.
Što vas je privuklo studiju kroatistike, jeste li imali problem pronaći posao?
Ivana: Privukla me prvenstveno ljubav prema jeziku, a potom, naravno, i prema književnosti. I u osnovnoj i u srednjoj školi omiljeni predmet bio mi je Hrvatski jezik, a moje zanimanje prema njemu dodatno je raspirila izvrsna profesorica Katica Lujo. Diplomirala sam u vrijeme recesije, kada su svi moji prijatelji bili poprilično pesimistični oko pronalaženja posla. Tada je na snazi bila i mjera stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa. Spletom okolnosti vratila sam se iz Zagreba te relativno brzo pronašla posao u OŠ Mokošica budući da se dogodila tzv. promjena generacija. Mislim da sam tada imala sreću što sam se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Ružica: Studij sam izabrala zbog ljubavi prema pisanoj riječi i književnosti koja je u mom slučaju vrlo rano odredila i moje buduće zanimanje. Kako to obično biva, i na moj je izbor dodatno utjecala učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, pok. Tereza Gović čije smo priče i legende upijali na njenim satovima maštajući o zaljubljenim vilama i pastirima u ondašnjem tmurnom, ratnom Dubrovniku. Studij kroatistike završila sam na Sveučilištu u Zadru gdje je dugo vremena bilo zaista teško naći posao u struci. Po povratku u Dubrovnik neko sam vrijeme radila paralelno u osnovnoj i srednjoj školi da bih se zatim zaposlila u OŠ Mokošica u kojoj sam već 8 godina.
Prof. hrvatskog jezika često rade i kao lektori, smatrate li da bi ih
trebalo više angažirati i u medijima koji su, pogotovo nakon pojave internetskog novinarstva i zbog smanjenja troškova, ostali bez njihove provjere….
Ivana: Definitivno mislim da je rad lektora nužan u medijima i žalosti me što se ne prepoznaje važnost jezično ispravnog izvještavanja javnosti. Internetski portali dio su naše svakodnevice i također bi trebali biti primjer pravilnog služenja hrvatskim standardnim jezikom. Nažalost, sve češće nailazimo na velike pravopisne i gramatičke pogreške u medijskom prostoru čime se stječe dojam da jezik nije bitan u odašiljanju poruke, a zapravo je ključan. Mediji bi trebali biti naši suradnici u opismenjivanju mladih i općenito javnosti, ali mislim da se sve više gubi jezična odgovornost u medijskom prostoru.
Što sebi zadajete kao prioritet u radu s djecom, na moj razvoj je, primjerice, u formativnom razdoblju posebnu je ulogu odigrala prof. hrvatskog jezika i književnosti zbog čega vas smatram veoma veoma važnim, ako ne i najvažnijim subjektom u procesu obrazovanja….čini mi se da nas baš vi trebate naučiti razmišljati i gledati svijet oko sebe….
Ivana: Moji prioriteti u radu s djecom odražavaju funkciju škole kao ustanove – odgoj i obrazovanje. Kada je riječ o odgoju, nastojim nadograđivati ono što su roditelji trebali usaditi svojoj djeci, učiti ih da se međusobno poštuju i uvažavaju tuđa mišljenja, da budu podrška jedni drugima, da se ne boje drugačijega i da budu svoji. Iznimno držim do obostrane pristojne komunikacije između učenika i učitelja. Stalo mi je da učenici iz osnovne škole izađu s kvalitetnim znanjem jezika koje će im biti temelj za daljnju nadogradnju. Trudim se stvoriti prvenstveno radnu atmosferu na satu, ali koja je ugodna za sve učenike i u kojoj možemo otvoreno i iskreno razgovarati, propitivati, istraživati i razmišljati izvan okvira ne samo o temama vezanima za predmet već i o mnogim drugima koje zanimaju učenike. Povratne informacije mojih sada bivših učenika motivacija su za ustrajanje na ovakvom načinu rada.
Ružica: Posao učitelja vrlo je odgovoran. Posvećeni smo odgoju i obrazovanju djece što je najljepši, ali i najteži posao na svijetu. Svaki učitelj ima svoj prepoznatljivi senzibilitet koji se osjeća u njegovu radu i koji učenici odmah prepoznaju i osjete. Trudim se učenicima prenijeti što kvalitetnije znanje i poticati ih da jednog dana budu slobodoumni, samosvjesni i obrazovani mladi ljudi. Ljepota predmeta koji predajem je i u širini tema kojih se dotičemo, pri čemu nije zanemariv ni broj nastavnih sati koje provodimo zajedno. Pronašla sam neki svoj put u kojem toplina u međusobnim odnosima i inzistiranje na znanju ne isključuju jedno drugo i koji se pokazao jedinim ispravnim u mome slučaju. Bez obzira na tehnologiju kojom su danas okruženi, današnji učenici imaju iste dječje želje, očekivanja i nade kao i generacije prije njih, a koje im ne može ispuniti nikakav novi uređaj ili aplikacija. Posao nas učitelja je da to prepoznamo i da u suradnji s roditeljima ustrajemo u zajedničkom cilju kvalitetnog odgoja i obrazovanja naših učenika.
Ružica Sikirić (27.2.1981., Dubrovnik). Završila Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi u OŠ Mokošica kao predmetna učiteljica Hrvatskoga jezika.
Ivana Obradović (2. 12. 1987., Dubrovnik). Nakon Jezične gimnazije završila studij kroatistike i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao predmetna učiteljica Hrvatskoga jezika u OŠ Mokošica te kao lektorica.
