Dubrovačkoj javnosti predstavljena je zbirka „Sunce moje gdje si dosad bilo“ za koju je materijale sakupio i/ili zapisao pokojni Ivan Bošković, dugogodišnji kulturni djelatnik rodom iz Dubrovnika.
Dvadeseta godišnjica smrti Ivana Boškovića, dugogodišnjeg kulturnog djelatnika rodom iz Dubrovnika, bila je poticaj njegovoj obitelji da njemu u spomen objave zbirku „Sunce moje gdje si dosad bilo – Hrvatske narodne pjesme iz Dubrovačkog primorja“ za koju je materijale on sakupio i/ili zapisao. Ova vrijedna zbirka dubrovačkoj je javnosti predstavljena u subotu, 16. srpnja u klaustru samostana Male braće, mjestu koje je samom Boškoviću obilježilo život.
O knjizi, ali i radu Ivana Boškovića govorili su Boškovićeva kći i urednica knjige Kate Bošković, povjesničarka književnosti izv. prof. dr. sc. Katja Bakija te Ivica Kipre, voditelj Etnografskog muzeja u Dubrovniku.
Boškovićeva kći je uvodno navela kako je njezin otac iz Dubrovnika otišao u ranim dvadesetim godinama svog života, no kako nikada nije zaboravio svoj grad kojemu se tijekom života u svom radu uvijek vraćao. Ova zbirka potvrda je trajne veze koju je Bošković njegovao s gradom iz kojeg je potekao.
Povjesničarka književnosti izv. prof. dr. sc. Katja Bakija u svom je govoru istaknula glavne karakteristike pjesama koje su pravi primjer usmene narodne književnosti našeg naroda:
„U 23 objavljene pjesme na izražajnoj i stilskoj razini nazočni su svi obrasci i postupci karakteristični za poetiku pučkoga epskog i lirskog stvaralaštva kao što je već spomenuto odstupanje od gramatičke norme – lako je uočiti usmjerenost na neke važne momente i događaje u životima ljudi omeđene dakako dvama bitnim točkama – rođenjem i smrti, a između se nižu – lov, bitke, prosidbe, ženidbe, nesretne ljubavi, ljubavi s preprekama koje završavaju tragično, prirodne katastrofe ili epidemije npr. kuga. Zapravo nalazimo u ovim zapisima sve ono što je činilo život čovjeka tijekom povijesti, ljudske odnose i osjećaje – ljubavi, patnju, ljubomoru, otvaraju nam se, uobličeni u osmeračkim ili desteračkim pjesničkim tvorevinama ili pak u prozi, karakterističnim stilom narodnog pjevača/kazivača životi naših predaka, njihove nade, vjerovanja, strahovi, tuge i veselja.
Bilo da je riječ o stihu ili prozi česta su nabrajanja, ponavljanja pojedinih stihova ili većih stihovanih cjelina u pjesmi, uočljiva je stalna veza pojedinih pridjeva i imenica, dvori su uvijek bijeli, zemljica crna, sunce žarko, ljuba vjerna, momče mlado, kolo divno, hitre noge a vino rujno, polje široko, svatovi kićeni…ovi izrazi funkcioniraju kao prepoznatljive sintagme. U tekstu su nazočni i inverzivni oblici u sintagmama – veselje veliko, poljem širokijem, zemljici crnoj.
Često se koriste i isti stihovi koje nalazimo u različitim pjesmama, npr. Tu se čini veselje veliko ili upjesmi koja je dala naslov knjizi Sunce moje, gdje si dosad bilo – To je vrijeme maleno postalo kad se želi ukazati na brzi protok vremena. Ova je pjesma donesena u desetercu, po tematskoj okosnici podsjeća i koristi motiv poznate Hasanaginice – majka koja ne može podnijeti rastanak od svoje djece, pri ponovnom susretu srce joj puca od tuge.“ – rekla je profesorica Bakija, istaknuvši na kraju vrijedan doprinos ove knjige: „Upravo ovom knjigom dio vrijedne ostavštine naših predaka postaje dostupan i struci i svim štovateljima hrvatskog narodnog blaga i u tome jest njena književnopovijesna i kulturološka vrijednost.“
Voditelj Etnografskog muzeja Ivica Kipre u svom se govoru osvrnuo na činjenicu da 23 pjesme objavljene u ovoj zbirci pripadaju biserima dubrovačke i hrvatske književnosti s Elafitskih otoka te istaknuo Boškovićevu ulogu u čuvanju i njegovanju ovog dijela hrvatske kulturne baštine: „Ovdje bih ipak još istakao osobnost Ivana Boškovića kao vrijednog sakupljača i istinskog rodoljuba koji je u vlastitom angažmanu poduzeo 1950-ih i 1960-ih godina prošlog stoljeća istraživanja koja su rezultirala zbirkom narodne pjesme iz Dubrovačkog primorja (Trnovica) koje se čuvaju u Institutu za etnologiju i folkloristiku pod brojem 369, a koje je sakupio od svoje pratetke Ane Kosović rođene u Trnovici 1878. Uz tu svoju pratetku Bošković je bio osobito vezan. Kako sam kaže narodnu umjetnost je upoznao i zavolio vrlo rano u djetinjstvu i ponio je kao suštinski dio svoje osobnosti.“ Kipre je nadalje u svom govoru istakao kako paradoksalno Bošković „ljepotu te umjetnosti nije upoznao na selu već u gradu Dubrovniku, u svojoj rodnoj kući na Konalu“ i to od dobrog duha rodne kuće, tete Ane Kosović koja je sa samo devet godina napustila rodnu Trnovicu, ali je sačuvala sve pjesme i običaje koje je potom prenijela na svog nećaka Ivana Boškovića. Samog Boškovića Kipre je okarakterizirao kao jednog u nizu ustrajnih sakupljača usmenog pjesništva, kakvi su bili i Glavić, Palunko, Milas, Svilokos, Ljubidrag, Stepanov, Ivančan, Delorko i mnogi drugi.
Za kraj treba istaknuti kako je ova zbirka čekala svoju objavu šezdeset godina jer ju je sam Bošković namjeravao objaviti šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali su ga razne privatne i poslovne obveze u tomu spriječile. Njemu u čast, povodom dvadesete godišnjice smrti, njegova je obitelj konačno to i ostvarila te se nada da će ova zbirka biti vrijedan doprinos proučavateljima usmenog narodnog pjesništva.
Fotografije: Marijana Lučić Brailo, obitelj Bošković
