Predstavljanje knjige ‘Cenzura u dubrovačkim političkim novinama (1891. – 1918.)’ autorice nasl. doc. dr. sc. Barbare Đurasović održano je u kampusu Sveučilišta u Dubrovniku. O knjizi su govorili autorica, urednik knjige prof. dr. sc. Mato Brautović, recenzentica izv. prof. dr. sc. Katja Bakija te novinar Andrija Jarak.
Autorica je na znanstveno utemeljenom istraživanju i usporednim proučavanjem dubrovačke periodike i arhivske građe dala sustavan pregled cenzure u dubrovačkim političkim novinama u razdoblju od 1891. do 1918. godine. U radu je dan pregled, analiza uz konačna zaključna razmatranja o zapljenama koje su provodile vlasti Austro-Ugarske Monarhije u Dubrovniku, što je podrazumijevalo uklanjanje određenog članka ili njegovih spornih odlomaka.
Prof. dr. sc. Mato Brautović rekao je više o važnosti proučavanja ovog razdoblja: ‘Razumijevanje cenzure s kraja 19. i početka 20. stoljeća važno je da bismo uopće shvatili koje su to tehnike primjenjivane tada, a kako se danas u biti cenzurira, što se događa s medijima i novinarstvom te koja je uloga cenzora. Važno je znati koje su karakteristike tog razdoblja i kako ih možemo primijeniti na današnje razdoblje. Neko će na to reći: Teško s obzirom na to da su se mediji promijenili. Ono što iz same knjige proizlazi, bez obzira što je postojala nekakva službena cenzorska procedura i rutina institucije krajem 19. stoljeća, to ipak nije bilo tako strašno kao što se nama na prvi tren čini – naveo je Brautović dodavši da se cenzuriralo političke medije koji su služili za propagiranje određenih političkih ideja te je u pravilu cenzura bila vrlo transparentna. Danas je cenzura sofisticiranija jer se događa sa strane samog autora, novinara ili urednika koji sami sebe cenzuriraju kako ne bi došli u sukob s vlastima, moćnicima i slično, što je opasno jer mnoge priče ne dođu do javnosti. Veliki doprinos kolegice Đurasović s ovom knjigom jest to što nam je ukazala na činjenicu da je cenzura postojala, ali i na skrivene mehanizme pomoću kojih možemo usporediti originalnu verziju izvještaja ili vijesti, onu verziju koja je izašla, a također postoje u pozadini i arhivirani dokumenti o tome tko i kako je donio neku odluku, te čak i kako je skicirano na izvorniku što treba izbaciti. Zbog toga mislim da je takva cenzura bila i blaža od današnje samocenzure.’ Brautović je također rekao da se tadašnja cenzura može istraživati kroz arhive, dok se za današnju treba ući u redakcije, razgovarati s novinarima i urednicima. Međutim, kako je naveo, postoji i problem društvenih mreži kojima smo okruženi koje je još teže proučavati što se cenzure tiče.
Izv. prof. dr. sc. Katja Bakija je navela više o tome da je upravo novinstvo kroz posljednja dva, tri stoljeća bila ona snažna nezaobilazna poluga političke misli, borbe za samostalnost i za nacionalni identitet: ‘U svim značajnim trenucima hrvatske povijesti novine su bile posljednji branik interesa onih koji su tražili promijene u društvenim kretanjima. To su novine ostale i danas – rekla je i dodala da su novine čimbenik društvenog života koji vuče naprijed te filteri kulturnih društvenih utjecaja i važna komponenta razvoja te proučavanja povijesti.’
Dodala je da prikazuju zapravo povijesni mozaik posložen od tekstova na novinskim stranicama, a ono čime se bavi knjiga Barbare Đurasović, ono što nije objavljeno, upravo je taj dio zapravo ključan za cjelovitu sliku. Ponekad ono što nije objavljeno, a bilo je napisano i pripremljeno za tisak, nosi veću količinu informacija. Rekla je da je cenzura nažalost konstanta u povijesti hrvatskoga novinarstva te spomenula brojne hrvatske književnike, koji su bili zaljubljenici u novinarski poziv, primjerice Antun Branko Šimić, Krleža, Matoš, Marija Jurić Zagorka, a koji su bili protiv cenzure. Navela je i kako je list ‘Obzor’ odigrao vrlo važnu ulogu u hrvatskom novinarstvu, okupljao je protivnike Bečkog apsolutizma, nazivali su ga akademijom za hrvatske novinare, a više puta je bio cenzuriran, te su urednici i novinari čak završavali u zatvoru. Autorica Barbara Đurasović je, kroz proučavanje cenzure u dubrovačkim političkim novinama, potvrdila praksu, definirala model cenzure, odnosno zapljenu članaka koji nisu bili u skladu s recentnim političkim ideologijama – rekla je Bakija dodavši da je time dan veliki doprinos u boljem razumijevanju novina, cenzure politike i povijesti uopće.
Doc. dr. sc. Barbara Đurasović je rekla više o tome kako je došla do predmeta istraživanja, te spomenula kako je sve krenulo od njene doktorske disertacije ‘Prava Crvena Hrvatska i Čisti pravaši’ koja je zapravo bila ishodište iz kojeg je shvatila, proučavajući dokumente, da se tu nešto događa: ‘Kada sam istraživala ‘Pravu Crvenu Hrvatsku’ primijetila sam male članke koji su upozoravali da su prethodni brojevi zaplijenjeni ili cenzurirani. Zaputila sam se u državni arhiv gdje mi se otvorio potpuno novi svijet odluke državnog odvjetništva i okružnog suda, te sam utvrdila da je postojao regularan i utemeljen sustav cenzuriranja. Državni odvjetnik naložio bi uklanjanje spornih dijelova, ali prije nego što bi naložio uklanjanje ta odluka je išla okružnom sudu, pa na komisiju te bi komisija bi donijela odluku o uklanjanju i članci bi se tada vraćali u tisak – objasnila je Đurasović i navela kako su državno odvjetništvo i okružni sud djelovali čak 416 puta.’
– Svaku tu odluku sam bibliografski zabilježila kako bi u budućnosti netko moga vidjeti te konkretne članke – dodala je i rekla kako je cenzura ostala skrivena cijelo jedno stoljeće, a novine su pak uspješno arhivirane i u državnom arhivu i dubrovačkoj znanstvenoj knjižnici u prvim izdanjima.
Đurasović je također spomenula neke zanimljivosti, primjerice da je jedan broj ‘Crvene Hrvatske‘ dva puta cenzuriran i nosio čak tri izdanja, te da je pod najvećim pritiskom cenzorskog aparata bio srbokatolički ‘Dubrovnik’ zbog stavova o Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da su bili na strani srpske stranke u Dubrovniku i Dalmaciji, a Kraljevina Srbija je imala pretenziju na BiH, to Austro-Ugarskoj Monarhiji nije odgovaralo. Dodala je kako je cenzorski aparat bio vrlo uhodan.
– Sve je bilo propisano, kazneni zakon, cenzuriralo se na temelju zakona i tiskovnog reda, jedino što kazne nisu bile pretjerano teške, ne bi često u zatvoru završavali, ali već sama činjenica što su cenzurirani i što moraju po drugi put tiskati, to im je činilo veliku financijsku štetu – rekla je.
– U svakom slučaju duga pustolovina za mene, provela sam mnoge noći u arhivu što mi je otkrilo i dublje spoznaje i dublji pogled na novinarstvo te izaziva poštovanje – zaključila je Đurasović.
Andrija Jarak je naveo da je danas cenzura prisutna na svjetskog razini, da je veliki problem autocenzura te da u novinarstvu imate onoliko slobode koliko se za nju izborite. Referirajući se na važnost izvještavanja i necenzuriranja sadržaja spomenuo je kako je na temelju njegove emisije prije pet dana državno odvjetništvo podignulo optužnicu protiv Srđana Mlađana, da je maloljetni sin Nika Franića nakon emisije dobio 80 tisuća eura, te da su prije dva dana u Vukovaru našli Pava Horvata.
– Ako vjeruješ u to što radiš i ako misliš da je nešto ispravno, onda se postigne i cilj. Nažalost, živimo u vremenima gdje je slomljeni zglob Lepe Brene puno zanimljiviji od puno dugih stvari. Nema narikače koja nije imala nešto za reći o kraljici Elizabeti kada je umrla, respect prema kraljici Elizabeti, ali meni ne znači ništa. A kada je umrla Kata Šoljić koja je izgubila četiri sina, to je bila vijest na 23. stranici Večernjeg Lista. To se zove kompleks manje vrijednosti koji mi Hrvati imamo, a koji je puno veći problem i od cenzure i od autocenzure – rekao je Jarak dodavši da pratimo kako to rade Amerikanci ili netko drugi, umjesto da vjerujemo u ono što radimo i borimo se za ono što radimo.
Tekst i fotografije: DUList, Ivan Pozniak
