Protekle subote u galeriji Flora otvorena je prva samostalna izložba Dubrovčanina Luke Čivljaka. Akademski slikar predstavio se serijom portreta na kojima je godinama studiozno radio. I oduševio dubrovačku publiku. A nas je oduševila njegova otvorenost i iskrenost.
Priznao nam je tako da će akademiju pamtiti po neradničkoj atmosferi, da je potratio dobar dio onoga što ona pruža te da su na njega kao slikara presudan utjecaj imale kolege. Za seriju portreta na kojoj je radio od 2018. kazao nam je kako mu je intencija bila napraviti samo dobru slikarsku studiju i ništa više te da je 50-ak portreta, za koje je smatrao da nisu dovoljno dobri, završilo u smeću.
Što nam je o slikarstvu i životu mladih, pogotovo umjetnika, u Dubrovniku rekao Čivljak, donsimo u razgovoru.
Dolazite iz obitelji zlatara, jeste li i u jednom trenutku razmišljali o nastavku obiteljske tradicije?
– Nikada nisam razmišljao nastaviti obiteljski posao. Sve do kraja srednje škole nije postojala nikakva konkretna želja čime bih se bavio. Jedino me zanimalo druženje s prijateljima.
Završili ste Akademiju – po čemu ćete je pamtiti ? Koliko je bitan talent, a koliko njegovo brušenje i uporan rad na njegovom razvijanju?
– Akademiju ću pamtiti po opuštenoj, neradničkoj atmosferi. Moram priznat da sam potratio dobar dio akademije i onog što ona pruža, a to je vrijeme, prostor, modele. Upoznao sam puno zanimljivih ljudi, došao do informacija i znanja koje su oblikovale daljnji rad.
Iznenađujuće možda presudni utjecaj su izvršili kolege, u mojoj generaciji Borna Ban i dvije godine ispred Martin Hrastić. Oni su mi ukazali na rad Velasqueza, Tiziana, na bitne slikarske elemente kojima treba posvetiti pozornost, što bi bilo superiornije oblikovanje. Mislim da bi bez njih moja likovnost bila poprilično drugačija i lošija. Svakako najviše ću pamtiti druženje s kolegama.
A što se tiče talenta, mislim da nema smisla ići u umjetnost bez ili s jako malo talenta. Talent je dovoljan da se izdvojite od prosjeka ali da bi došli do majstorske razine potrebno je puno rada. To sam nažalost preskočio na akademiji pa sad moram nadoknađivati. Tek sam sad na razini na kojoj sam trebao biti po završetku školovanja.
Protekle subote ste otvorili samostalnu izložbu „Portreti“ u galeriji Flora. Jeste li zadovoljni reakcijama? Kako vam je kao umjetniku biti tako izložen kritici i reakcijama publike?
– Reakcije su bile odlične, ali nitko ili samo izuzeci će vam doći i reći bilo je ok, ili loše. Očekivao sam pozitivne reakcije jer većina ljudi koja se ne bave slikanjem neće uvidjet greške i loše stvari, samim time što su portreti realistični će biti ugodno iznenađeni. Mene više brine što bi mi moji uzori rekli, ili moji profesori, kakav bi bio njihov sud i komentari.
Zanimljiva je informacija da ste portrete radili u tajnosti i to od 2018. godine. Što se krije iza tog tajnog rada, zbog čega ste to krili?
– Ma to samo znači da nisam nigdje izlagao, da sam napravio 50-ak portreta koji su završili u smeću. Nisam pozivao ljude da vide radove i napredak, vrlo malo ljudi je vidjelo radove.
Vaši portreti se u svijetu današnje umjetnosti, pogotovo na našem području ističu po tome da se radi o uljima na platnu koja su nastali gotovo zanatskim radom, a izrazito su realistična – zbog čega ste odabrali upravo taj stil, što vas je privuklo?
– Kod nas je manjak ljudi koji se bave portretima kao studijama. Internet je preplavljen takvim radovima. Ljudi vole vidjet portret jer je lice nama nešto najjasnije u prirodi. Mene je privuklo prvenstveno time ako ću pokušati biti slikar onda ću prvo biti majstor svog zanata. Prvo treba dovest zanat na profesionalnu razinu, a onda se osloboditi možda jedan dan postat umjetnik. Proučavanjem starih slikara i njihovih radova zahvaljujući internetu imam uvid iz svog doma u mnoge radove visoke rezolucije, otkriva se čitav svijet prelijepog slikarskog oblikovanja, mislim da je znanje slikanja portreta najbolji temelj za daljnji rad.
Tko su osobe na vašim portretima, koga inače slikate?
– Pa obitelj i osobe bliske obitelji uz izuzetak dvojice modela. Njih sam odabrao jer mi je to najlakše bilo. Njih ne moram pitat da li mi žele bit modeli, samo kažem da mi trebaju. Njih slikam inače. Ovo je 15 portreta koji su bili dovoljno dobri za izložbu.
Stavljate li u naglasak na fizionomiju ili ste pokušali uhvatiti, dočarati duh i karakter osobe?
– Znam da ljudi vole mistiku, psihološki portret, duh, karakter osobe. Ja sam samo htio napravit dobru slikarsku studiju. To je bio jedini plan. Stoga je anatomija to jest točan crtež, potez kista, kolor, balans boja bilo ono najvažnije. Možda se u daljnjem radu oslobodim krute studijske forme i razvijem nešto više.
Po završetku akademije za razliku od mnogih naših studenata vratili ste u Dubrovnik. Zašto? Kakav je život mladih u Dubrovniku, što može bolje?
– Da sam stvorio nekakve temelje za bavit se slikanjem tokom akademije, možda bih ostao gore ili išao negdje dalje, ali to nije bila opcija, nisam imao nikakve vještine za radit u struci, nisam imao pedagoške predmete, pa sam se vratio doma. Život mladih je loš jer se ne nudi ništa alternativno. Bilo je loše dok sam ja bio u srednjoj školi, a tad je još funkcionirao klub mladih Orlando. A sva događanja se odvijaju tijekom sezone, i onda dođe zima koja je letargična. Pošto više nisam tako mlad, preferiram zimu, jer se tad mogu bavit slikanjem, ali vjerujem da je mladima poprilično dosadno.
Ljeti kao i mnogi Dubrovčani radite kao turistički vodič? Znači li to da se od umjetnosti od slikarstva danas ne može živjeti?
– Mislim da je u Hrvatskoj teško živjeti od umjetnosti, uvijek je to posao u školi ili na fakultetu paralelno s umjetnošću. Ja nisam ni pokušao, znam neke koji se trude ali nije im lako. Jako je stresno i nesigurno. Misli da je uvijek bilo tako, ne mogu svi bit slobodni umjetnici i k tome uspješni pogotovo kad živimo u maloj zemlji sa slabom ekonomijom. To nije problem samo kod nas. Ali ne razumijem one koji se žale, a rade nešto što nema publiku i kupce.
Ima li uopće danas u Dubrovniku posla u struci za akademske slikare i biste li osim stvaranja voljeli i raditi u struci?
– Pa raditi u srednjoj umjetničkom bi bilo lijepo, jer su to djeca koja žele učiti i zanima ih umjetnost, samo to je mali broj radnih mjesta, pa nije lako naći posao. Za sad se ne smijem žalit, imam dovoljno vremena za slikanje uz svoj posao.
