Rad na tekstu Ljubavnice Elfriede Jelinek je izazov da se propituju pritisci na žensku poziciju koja je uzdrmana novim oblicima društvene i intimne represije. Zanima nas kritički odnos prema nametnutim modelima braka , ljubavi i seksualnosti. Parodiranjem ljubavnog romana Elfriede Jelinek dekonstruira brojne mitove vezane uz poziciju žene u svijetu vladajućih muških principa. Smatramo da je nužno raditi upravo na ovom materijalu koji je važan na različitim razinama, političkoj, feminističkoj, u vremenu u kojem se stečena prava žena dovode u pitanje.
1968. godine poznati događaj paljenja grudnjaka, tzv. bra burning, prateći protestni događaj izboru državne miss, osigurao je prosvjednicama naslovnice i mjesto u povijesti. Grupa žena bacala je metle, ruževe, štikle, veš u “freedom trash can” simbolički poručujući kako je čas za odbacivanje svih oruđa i oružja opresije nad ženama, pozivajući prolaznike da im se pridruže. Ta grupa mladih energičnih buntovnica shvatila je i da u pravima kako desnog, a tako lijevog muškarca, nemaju prijatelja i da će borbu morati preuzeti na sebe, upravo otkrivajući feminizam. Započinjući po nekima tim ikoničkim događajem suvremeni val feminizma.
U “Ljubavnicama”, desetak godina kasnije, Elfriede Jelinek svoju junakinju, Brigitte smješta baš u tvornicu za izradu grudnjaka i korzeta, koja se ugnijezdila u srcu gradića, u srcu idiličnog alpskog pejzaža. Iz tog pogona čiji su proizvodi namijenjeni besprijekornoj ljepoti i zadovoljstvu ženskih klijenata i zadovoljnom pogledu njihovih muškaraca, izlazi ta žena u svoju svakodnevicu oboružana svojim namjerama i životnim planovima, i kako to genijalno pokazuje autorica “Ljubavnica”, najdublje nesvjesna da nema tog tragičkog svijeta Euripidovih junakinja koji može nadmašiti potencijal zla svakodnevice koju si ona želi priskrbiti, jednom, čim prije, za svoj budući život.
Materijal ovog ljubavnog romana koje redateljica Senka Bulić pretvara u scenski materijal je žanrovska dekonstrukcija čiji je i prostor jezika nesiguran, i kao podzemno strujanje koje stalno vrije, ključa pod nekim podzemnim pritiskom. Čitavim svojim opusom zalazi ona vrlo duboko, kao laserom, pod tkivo društva i čitatelja/gledatelja. I nema tu prešutnih dogovora i pregovora s društvom i publikom. Korzeti izlifrani iz alpskog gradića nisu naprosto korzeti, nego suštinski znače da je ženu stalno stezala žica, koja je još gotovo od osvita civilizacije dio ženske svakodnevice i kontrolira i sputava žensku anatomiju, kreirajući žensko tijelo tako da odgovara estetici koju su nametali kultura i vrijeme kojima se oduvijek gospodari iz (patrijarhalnih) pozicija moći, uvijek spremnih u modusu lovca prema lovini. Prihvaćene konvencije i rituali, tradicije, u kojima vidimo i doživljavamo društvo iskazuju se kao gole isprepletenosti ekonomije, seksualnosti, diskriminacije i rasizma. Zatvorena mreža gdje su međuljudski odnosi puke ekonomske kategorije i transakcije postavljene na pohlepi i eksploataciji, sustav koji treba da su njegovi muškarci agresori. Takav režim nasilja i pokoravanja odražava struktura moći društva, koja se najčišće reflektira kroz seksualnost, što je i glavno poprište bitke junakinje “Ljubavnica”.
Sve što se zbiva u opusu ove nobelove laureatkinje izaziva obilje kontroverze i žestine reakcija obaju spolova i narazličitijih društvenih institucija. U političkom kontekstu na primjer, jedan od austrijskih kancelara, koristio je za svoju kampanju slogan “Želite li kulturu ili Elfriede Jelinek?”. U književnoj recepciji, od etikete opscenosti i pornografije, do uvijek bijesne mrziteljice ljudske civilizacije s najvulgarnijim i najglupljim mogućim komentarima o ubojitoj mizoginiji muškog roda, banalna, beznadežno nečitljiva, okrutnih romana u kojima su dobro i zlo podjednake šale, koji su subverzivni koliko i bicikl kockastih kotača… No i žene se nevoljko nalaze u takvoj slici i interpretaciji svoga roda, prigovarajući za jednostranost i inzistiranje nad šupljošću, pretjerani negativizam osobito iz vremena današnje perspektive samostojnih žena, karaktere ženskih likova koji više funkcioniraju kao nositelji ideologije nego personaliteta itd. Čini se kako sva ta mišljenja i reagiranja ništa bolje ne sumira od rečenice obrazloženja Nobelove nagrade za književnost: “To je buđenje iz narcizma čitanja.”.
Iskustvo Elfriede Jelinek povezano je s rizikom. Ako ste čitatelj/gledatelj osjećate se kao u vožnji divljim vodama, a od umjetnika i izvođača zahtijeva moć izražavanja za koje nema tog prethodnog ključa rješavanja ili iskustva u koje se možete pouzdati. Potrebno je razviti neku, recimo, kao kubističku mogućnost, formu ulazaka i izlazaka iz perspektiva, zauzimanja kutova gledanja, čak i unutar jedne rečenice ili replike.
Uz takav smisao za umjetnički rizik, autoricu ovog projekta vodi i precizno viđenje trenutka u kojem živimo, koji je pogođen vrlo točno, iako je proteklo gotovo pet desetljeća od izlaska “Ljubavnica”.
Jer pozicija žene je pod pritiskom s mnogo različitih, pa i novih, strana.
Izazov Elfriede Jelinek je preskočiti tabue, imati sposobnost zahtijevati radikalnu slobodu, imati asertivnost u javnom prostoru.
Jer, već toliko samorazumljive da su nevidljive, su sfere patrijarhalnog djelovanja, da i danas moramo osvještavati sprege privatnog i političkog kad borba za autonomijom ženskog tijela evidentno i dalje nije dobijena, pa je među ostalim abortus zakonski gonjen u sedamnaest od pedeset država najutjecajnije demokracije svijeta, ili je pak prezren i malne tako misteriozno okužen da ga se ne želi prihvatiti gotovo nitko iz medicinski educirane i za to kvalificirane struke ovdje kod nas.
Jer danas, a naročito mlađe generacije, zaboravljaju da su prava koja uživamo teško izborena prije nas i da nisu zagarantirana. Previše se stečenog ženskog oslobođenja uzima zdravo za gotovo a mnoge djevojčice već u svojim obiteljima imaju usvojene rodne standarde dužnosti, ponašanja i doživljavanja, ili pak nove generacije feminizam više doživljavaju na razini norme.
Jer danas, u trenutku kad pišem ovaj popratni tekst uz kazališnu predstavu Senke i Beti, na aktualnoj dnevnoj naslovnici Jutarnjeg crne se slova centralnog naslova na crvenoj pozadini – “Znam da će me ubiti jednog dana”, potresne ispovijesti četiriju žena, dok se među unutrašnjim naslovima može pronaći i skandalozna ignorancija općinske državne odvjetnice “Kud bismo došli da se pritvaraju svi obiteljski nasilnici.”, gotovo kemijski element sustava koji funkcionira svojom patrijarhalnom inercijom, i u kontekstu statistike devet žena stradalih u intimnom femicidu od ukupno četrnaest ubijenih prošle godine u Hrvatskoj, i četrdestet posto ubojstava koja uključuju žensku žrtvu za koje je odgovoran muški partner, u svjetskim razmjerima.
Jer odvrnemo li u trenutku posvemešanje osobne i društvene rastresenosti pažnje pogled s toga na svijet spektakla i pop kulture, zadnjih tjedana naletjet ćemo na brojnim portalima na screenshotove power point prikaza ljubavnog života glumca Leonarda di Capria. U nastojanju da pronađu formulu “nesmirivanja” i misterija prekida ljubavnih relacija ove velike holivudske zvijezde, grafikoni prikazuju izračun godina njegovih partnerica koje da bi bile s njim, po podatkovnom stanju, ne smiju preći dvadeset peti rođendan jer to je njihova točka bez povratka. Uz grafički prikaz priheftana je i deskripcija anonimnog poznavatelja prilika – “One minute kada djevojka upozna Lea, njezin sat počinje otkucavati. Ako postane prestara u narednih nekoliko godina, gotovo je. Ako mu se previše približi u sljedećih nekoliko godina, gotovo je. On sada jest stariji, ali njegov ukus kad su žene u pitanju nije ostario”. Podsjeća li ta medijska sprdačina nekako na neko staro prokletstvo iz bajki?
Spektakli odnose živote na margini. Borba se odvija onkraj teorije i popularnog, na ulici. Brigitte ne želi odrađivati dan za danom, zamjenjiva u svakom trenutku, gmizati kroz život. Žuri se, dok ju zategnuta koža i oblikovano tijelo štiti od zlosretne sudbine. Muškarci izabiru jajašca privlačnih cura. Još samo da uđu u vidno polje svog muškarca, i dat će sve od sebe da ga privežu za svoju sudbinu. Slobodna odluka samo bi značila ispadanje iz kruga kojem smatraju da pripadaju. Sloboda se zato zakamuflira u slobodu izbora, kako udovoljiti. Zgodno se nametnula, ipak konačno, financijski perspektivnom električaru, i truloj zgodnoj jabuci. Pogled za kojim žudi ugledao ju je, ali onako kako je povoljno za njega. S pohlepom. Da je uhvati nemoćnu. Gdje nije spremna. Kako mu je najpovoljnije. Pogled, ta paradigma patrijarhata. Razara male živote. Ali bolje da vas pregazi netko zgodan, ili potkožen. Znači, treba privezati, makar i djetetom. Ali trula jabuka ne da se privezati ni djetetom. A skriveno pod površinom Brigittine pojave, i njezinom rodnom majčinskom ulogom je da nekako i ne voli djecu. No ne postoji za nju sudbina ni egzistencija, ako joj ih ne da muški lik, ili uhvatiti perspektivnog električara, ili je neće biti.
Pada ovdje napamet Medeja. I to je fabula svakodnevice, i što prihvatiti, što skrivati, što učiniti. I ona govori o licemjerju, potisnutim žudnjama i ljutnjama. Razotkriva da se od smrti obitelji boluje generacijski. Može li se reći da je Medeja preživjela jer njezina djeca nisu? Njezina sudbina prepuna je odjeka, a nama ostavlja pitanje što smo spremni čuti i u što smo spremni vjerovati. U fabuli svoje svakodnevice, Brigittu ubija i otklonjen pogled. Ona je lice bez sudbine jer joj je patrijarhalna snaga društva ukrala sudbinu. Ne sastoji se ni od čega do fragmenata magazina, industrija zabave i oglašavanja, ideologija koje pristaju na pokoravanje. I ako je išta sablažnjivo, onda je to rastapanje karaktera do ničega, pred našim očima.
Na tragove feminističkog pokreta možemo naići još od prilično ranih stadija civilizacije. Od Staroga Rima, zbog uskraćivanja uporabe luksuzne robe, povodom čega su žene blokirale ulaz u forum, preko petnaestostoljetne prve feminističke filozofkinje Christine de Pisan, pa do poznatih dana. Pozicija žene vjerojatno je jedna od najtvrđih stražarnica patrijarhata, i svakako će biti zanimljivo pratiti koordinate feminizma u nekim budućim društvima s izmijenjenim odnosima i podjelama spolova, čak i mogućnošću da kroz pedeset, stotinu godina spolovi više i ne postoje.
Ovim najnovijim kazališnim projektom, redateljica Senka Bulić posve je na tragu svojoj posvećenosti otkrivanja nevidljivih uzoraka i sustava razmišljanja koji su ključni za razumijevanje vremena i društva u kojem živimo.
