O Nikoj danu kada bura rumeni obraze djeci, a prva prekala je prožela kupus raštan, kroz konavoska sela počinje se širiti prepoznatljivo skvičanje koje će potrajati iduću setemanu, ako učini vrijeme. To je vrijeme kada se kolju praci jer treba spraviti mesa za Božić, ali i ostatak zime. Kako ne bismo možda ulazili u onaj ružniji dio obrade mesa, ovaj put će biti samo riječi o najslađem dijelu ovoga posla, o večeri poznatoj kao pračja večera.
Još donedavno, većina konavoskih kuća u oboru je držala i hranila svinje. Najveći dio kupio bi praščiće od Vlaha koji su s kamionima punim svinja išli po selima ili od drugih koji su ih prodavali na pramaljeće i tako ih tovili cijele godine. U dvadesetim godinama prošloga stoljeća svinje su bile toliko važne u svakodnevnom životu Konavljana da su oborke gradili tako da svinje može vidjeti svatko tko dođe u kuću. Naime, svakom gostu je trebalo pokazati kako domaćin ima dobo uzgojene svinje, a velike kuće mogle su priuštiti i hranjenje prasca nerasta, odnosno neuškopljene svinje za rasplod.
Tijekom godine svinje su se hranile napojem, tikvama, želudima, golokudom, spravjalo se ko i za čejade, a kad ne bi bilo ničega pobro bi se kozlovac, a ljeti slak. Ovisno o pasmini ugojeni prasac je mogao težiti i preko 200 kilograma, ali najkvalitetniji su bili između 130 i 150 kilograma. Poznata je i izreka jednog domaćina ni čojek ni prasac ispod sto kila. Na jesen bi se svinje hranile žirovima i kukuruzom kako bi se mast stvrdnula. Kada je vrijeme zahladilo dovoljno da muhe više ne lete i bura puše dovoljnom jačinom da se roba osuši izapodne, dolazi pravo vrijeme za klanje ugojenih svinja.
Svako selo imalo je barem jednog mesara koji je bio glavni za klanje svih životinja u selu. Zato se svaki dan klalo u drugoj kući. Neki su svinje klali pod bedru, odnosno ubodom u srce, a drugi presijecanjem vratne žile. Nakon što bi se svinja palila žukom ili iglicama od bora, ona bi se brijala. Prema kazivanju obričili bi ga ko popa, a tek kad je svinja bila oprana, raspravljala bi se. Dio mesa, uglavnom komad jetre, slezene u bubrega spravilo bi se onima koji su klali, a djeci bi se dao mjehur da se igraju na lopte, ili bi poslužio za učinut ćesicu od duana. Većina mesa se solila, a rodbini u gradu, učitelju i svećeniku nosilo bi se dio jetre i pleća. Tako bi od 4 praca dvije pleće podijelili. Muškarci su solili meso, ali to nije smio radit onaj u kojega je žena trudna, a žene bi prale crijeva i prikupljale sve za spravljanje večere.
Sav posao oko večere trebalo je napraviti od podne do 4 sata poslije podne. Kuhala bi se pračja juha i lešada od šije. Uglavnom se pekla kostoleta, pleća i umbuo. U to vrijeme raste zimska salata, koja je svojim gorkim okusom posebno odgovarala pračjoj večeri. Uz salatu koristila se ranije pripremljena zimica, to su u prvom redu luk i škalonja iz osta, a od 50-ih godina 20. stoljeća i pomadora iz osta. Prema kazivanjima, najvažnije je bilo učinit domaćeg hrena, a to bi trebalo taj dan izvadit kad se mislilo jest, onda bi se to nagratalo i zamutilo s ostom, malo uja i cukara. Toga je moralo bit na pračjoj večeri uz lešadu, pa bi oni koji nijesu imali doma hrena išli i zaimali.
Pračja večera bila je neka vrsta proslave što je klanje prošlo dobro, i uz krsno ime predstavljala je jedno od najbrojnijih okupljanja. Na večeru se zove sva bliža rodbina, prvi susjedi, prijatelji i ljudi koji su pomogli pri klanju. Početak večere bio je uglavnom oko 18 sati, ili prema dogovoru, ako bi neki od uzvanika bio spriječen. Ipak, često se znalo čekati važne uzvanike, posebno one iz Grada. Kazivači pamte kako je sve ovisilo kakve je domaćin volje i je li gladan. Tako jedan domaćin nije mogao čekati brata iz Grada jer je kasnio: Ženo vadi, može on sto puta bit doktor, kad ne zna doć na brijeme neću ja njega čekat.
Ono što je bilo tipično za pračju večeru je to da na nju uglavnom idu samo muški iz famije. Kazivači različito pamte ovaj običaj. Naime, jedni tvrde kako bi se zvale i ženske, ali znalo se da one ne idu. Drugi se pak sjećaju da se nijesu zvale žene na pračju večeru, jedino bi oni iz Grada sobom doveli žene. Zašto žene nisu išle na pračju večeru ne može se sa sigurnošću utvrditi, ali čini se da je u početku ona bila zamišljena kao večera za sve muške uključene u klanje svinja kada su bile nedijeljene kuće i zvali bi se samo susjedi i prijatelji koji su vjerojatno tada pomagali u klanju. Početkom 20. stoljeća, a posebno od 30-ih godina nadalje, nije bilo neuobičajeno da bi se sva braća oženila, ali bi jedan ostao na domovini, dok bi drugi iselili u Grad ili u Cavtat. Na taj se način običaj promijenio, a idući korak bio je sudjelovanje žena na večeri. Prema kazivačima, žene iz Grada bi jedino śedale u trpezi jer ne moreš njih puštit u komin, em ništa ne znadu i samo bi smetale domaćici, em bi se zgražale kako se što spravja. Žene iz kuće bi normalno jele u kominu, a muški u saloči.
Od susjeda bi se ponekad na večeru zvali svi muški iz kuće, ali uglavnom je išao predstavnik obitelji. Prije je išo ćaća, a poslije uglavnom ja. Kako se klanje svinja u selu znalo protegnuti na tjedan dana, a nekad i duže, kazivači tvrde da bi setemanu dana svaki dan išli u drugog śuśeda na pračju večeru i to bi se znalo odužit do kasno u noć. Danas je ovaj običaj gotovo u potpunosti nestao, jer nema više prasaca, a nema ni pračje večere. Mnogi s nostalgijom pamte druženja do dugo u noć, ali i svakome mrski posao prije toga. Dislociranja pračarnika, a kasnije i potpuno odustajanje od držanja prasaca zbog promjene stila života uvjetovalo je da nekada ponos svakog domaćina postane komad mesa kao i svaki drugi koji se kupi u butizi, a samim time u nepovrat odnese i jednu od najbitnijih večera u konavoskoj godini.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
