Povijest je učiteljica života, a za one rođene i odrasle u Dubrovniku i okolici često i beskrajan izvor novih saznanja, hobi i zanimacija, koja nas uvijek intrigira i nanovo oduševljava. Tako je i našeg tridesetogodišnjeg sugovornika povijest fascinirala od djetinjstva, a danas se njome i profesionalno bavi. Diplomirao je na proučavanju fenomena gastarbajtera u Jugoslaviji, koautor je postava Muzeja crvene povijesti, a aktivno sudjeluje u osmišljavanju i provođenju programa „Ljeto u Gružu“ u sklopu kojeg je vodio i prvu povijesnu turu kroz ovaj pomalo zanemareni dio našeg Grada. Župljanin koji je odnedavno i svoju adresu vezao za Gruž, nije zaboravio svoje korijene, pa je tako i aktivni član župskog KUD-a Marko Marojica, koji ove godine slavi 45.godina postojanja. Predstavljamo Vam profesora povijesti Ivana Luja.
– Nisam bio od matematike, tehnike ni jezika, a povijest me zanimala oduvijek, kao i zemljopis. Studirao sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i po završetku fakulteta položio sam vodički ispit i vratio se doma, jer je Dubrovnik za mene uvijek bio prvi i jedini dom, a jedino je pitanje financija i viška slobodnog vremena zimi bilo presudno. Jedno sam vrijeme zime provodio u Zagrebu, sad već pet godina stalno živim u Gradu, priča mi Ivan dok pijemo kavu u dvorištu nekad najveće dubrovačke tvornice TUP.
Kao dijete najviše su ga fascinirale stare civilizacije, kao što je egipatska, dok je na fakultetu poseban interes pokazao za modernu i suvremenu povijest, diplomiravši na temu „Hrvatski radnici na privremenom radu u SR Njemačkoj od 1965. do 1973.“
-Fenomen odlaska iz zemlje na rad u inozemstvo je bio i ostao konstanta ovih naših prostora. Ono što mi je bilo zanimljivo je zašto se to događalo u bivšoj Jugoslaviji koja je bila socijalistička zemlja, po definiciji radnička zemlja u kojoj je sve bilo usmjereno tome da se postigne puna zaposlenost i zadovoljstvo radnika. Zapravo je ta socijalistička država priznala poraz time što je dozvolila ljudima da idu zarađivati u inozemstvo, jer svoj ideal nisu mogli postići. Dozvolili su odlazak na rad van države kako bi se smanjio pritisak na ekonomiju i na državu općenito. Jugoslavija je kronično patila od nedostatka deviza, a turizam i gastarbajteri su bili najveći izvor deviza, prvenstveno u Hrvatskoj što je izazivalo razne političke probleme među republikama. Tu je zanimljivo i kako je politika gledala na to, kako je privredni sustav profitirao od gastarbajtera.
Je li jugoslavensko gospodarstvo profitiralo od gastarbajtera?
– Zaključak je da je smanjenjem pritisak na državu smanjenjem nezaposlenosti i zato što su ljudi većinom novac, koji bi zaradili, slali svojim obiteljima i trošili u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj. Većina tog novca utrošena je za poboljšanje životnog standarda obitelji gastajbartera, izgradnju kuća… ali taj novac nije korišten u unaprjeđenju gospodarstva, nisu se tim novcima otvarale tvornice ni nova radna mjesta, pa je time iduća generacija ušla u isti problem nezaposlenosti i opet je išla raditi vanka.
Čini se da je to jedan krug iz kojeg se nismo ni danas izvukli.
-Pa pasivni krajevi u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj, su ostali i danas pasivni. S vremenom je to postajalo gore i gore. U mnogim krajevima je velik broj ljudi otišao bez namjere da se vrate, nastupila je depopulacija, prevladava starije stanovništvo. Tako da, ako je tad bilo malo nade, danas je još manje.
Povijest, ova novija, 19. i 20. stoljeće u Hrvatskoj i danas stvara polemike i razdore u društvu. Smatraš li ti da se dovoljno kvalitetno taj dio povijesti obrađuje školskim udžbenicima i nastavi?
-Nije to neobično jer su ta razdoblja bliža našem današnjem identitetu nego ova ranija povijest oko koje se svi slažemo i prihvaćamo je kao mjerodavne činjenicu. Mislim da se i u osnovnim i u srednjim školama suvremena povijest uči na kraju školovanja, pa se ne stigne dovoljno obraditi, dok je ova, nama dalja, povijest na razini pripovijedanja, gdje nema puno kritike i promišljanja. Neke stvari u toj daljoj povijesti uzimamo i zdravo za gotovo, iako nemamo baš puno dokaza o njima, primjerice o hrvatskim knezovima i kraljevima. 19. i 20. stoljeće je kompliciranije jer uključuje i politiku i promjene u društvu i ekonomiju. Ima puno više dostupnih informacija koje treba procesuirati, ali i puno više povijesnih izvora, moguće da se ljudi u tome i pogube. Svakako smatram da bi u obrazovanju trebali veći naglasak staviti na noviju povijest.
Zašto je važno znati svoju povijest?
Apsolutno je važno jer je povijest dio identiteta, osobnog, regionalnog, nacionalnog, i mislim da razlike koje danas imamo u društvu između ljudi, između društava, koje su svakako poželjne i čine svijet na kraju krajeva i zanimljivim, imaju svoje zašto i objašnjenje u povijesti. Povijest je proučavanje nečega što se dogodilo, a ne možemo proučavati nešto što se nije dogodilo i ne možemo u hipotezama, što bi bilo- kad bi bilo, proučavati događanja. Povijest se treba baviti činjenicama i kritičkom procjenom događanja koja su se dogodila, uzrocima tih događaja i njihovim posljedicama na sadašnjost.
Ivan nikad sebe nije zamišljao u razredu, pa je nakon fakulteta počeo raditi kao vodič, čime se i danas bavi, a rad s ekipom iz Muzeja crvene povijesti ispunio mu je zimsko mrtvilo i doveo ga na cjelogodišnji boravak u rodnom gradu.
-Nikad nisam radio u školi, iako sam položio pedagoške predmete, ali sebe ne vidim u radu s djecom jer nemam baš puno strpljenja, a mislim da ga u razredu treba imati puno. Majka mi je učiteljica, pa znam iz prve ruke. Uostalom taj posao nije samo ono što se vidi, rad s djecom u razredu, tu su i silne pripreme, pa rad s roditeljima, pa administracija…Malo tko to uopće vidi. Kroz vođenje i dalje ljudima pružam edukaciju, ali to radim s odraslima koje najvećim dijelom zanima povijest, a ima i onih koji su tu samo zato što su platili, ali to je manjina.
S ekipom koja je stvarala Muzej zbližio su se tijekom rada na različitim filmskim setovima u Dubrovniku, a potom se rodila ideja o festivalu filma „Tišina molim“, a iza toga i ideja, pa rad, pa na kraju i otvaranje Muzeja crvene povijesti u dijelu prostora Tvornice ugljenografitnih proizvoda (TUP) u Gružu.
-Kad je Krešo (Glavinić) došao s tom idejom muzeja, odmah mi je to bilo simpatično i mislio sam da to ima smisla i potencijala. Nakon dugo vremena razmišljanja i rada u travnju 2019. Muzej je otvoren. Bio sam zadužen, kao povjesničar za ovaj tekstualni dio i generalni koncept. Urednik sam tekstova i koautor postava skupa sa ostalima.
Postav je podijeljen u tri idejne cjeline. Teorija, praksa i sjećanja. Uvodni dio teorije obrađuje razdoblje do kasnih 40-ih do sukoba sa Staljinom, pojave samoupravljanja, reforma koje je Jugoslavija provela.
Praksa je u središnjem dijelu, gdje smo pokazali aspekte svakodnevnog života. Stavili smo naglasak na obrazovanje, zdravstvo, zaposlenost, brak, ženska prava, alkoholizam, glazbu, odgoj djece, seksualni odgoj…, stvari koje su činile društvo, a čine ga i danas, ali na drugačiji način. Kao svjedoci sadašnjice često nismo svjesni svih aspekata prevladavajuće ideologije. Zbog toga povjesničari neko razdoblje proučavaju s vremenskim odmakom, znamo kako je završilo i uviđamo pogreške koje su se događale i prije nego što su ih ljudi postali svjesni.
Treći dio postava je soba sa sjećanjima. To je subjektivan prikaz tog vremena. Naš cilj nije bio pokazati da je nekad bilo bolje ili gore, niti postaviti, a nikako odgovoriti na takvo pitanje. To je krivo shvaćanje zadatka i promišljanja o povijesti.
Iz sobe sjećanja možemo vidjeti da ideologija većinu ljudi nije ni zanimala ni brinula, ali u cijelom tom lošem i autokratskom režimu, ljudi su opet živjeli, voljeli se, družili se i veselili se. Ništa nije crno-bijelo, a ljudi to često jednostrano gledaju danas.
Za potpuniji prikaz falilo nam je mjesta, financija i vremena. Ima još tema koje nisu dobro obrađene i zato smo uredili i jedan dodatni prostor u kojem ćemo kroz privremene izložbe produbiti neke teme.
Zanimljivo je u ovom prvom tekstualnom dijelu Muzeja pročitati jasne statističke podatke o stanju Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Nije to tako davna povijest, ali se čini stoljećima udaljena od danas.
-Teško je danas nama zamisliti kako je svijet izgledao prije 70 ili 100 godina. Gradovi su bili puno manji, većina stanovništva je bila vezana uz selo, zemlju, stoku, poljoprivredu i iako se to postupno mijenjalo iza Prvog svjetskog rata, Jugoslavija još i prije Drugog svjetskog rata bila među najnerazvijenijim zemljama Europe.
Većina stanovnika je živjela na selima, industrija je bila vrlo ograničena industrija i zapravo je socijalna mobilnost stanovništva bila jako niska. Ako si se rodio na selu, vjerojatno je bilo da ćeš tamo i ostati. Jedan od ciljeva Komunističke partije je svakako bio i popraviti gospodarsko stanje u državi na neki naravno svoj način, ali su, među ostalim, obrazovanje vidjeli kao oblik izlaska iz zaostalosti i siromaštva, naravno opet iz nekih svojih ideoloških uvjerenja.
Nakon rata većina stanovništva još uvijek nije bila obrazovana ili nisko obrazovana, odnosno nepismena. Posebno je to bilo izraženo u Južnoj Srbiji, Makedoniji, Bosni, u brdsko-planinskim krajevima. Na neki način je ljude trebalo prisilit na obrazovanje, kao što ih je trebalo kasnije prisiliti da idu na godišnji odmor, da radu neke stvari koje su nama danas potpuno normalne.
Mnogi su u tome obrazovanju vidjeli izlaz iz teške situacije i siromaštva. Vidjeli su da kroz obrazovanje mogu doći do nekih znanja koja onda mogu upotrijebiti da bi poboljšali svoj životni standard. Glavna misao većine stanovništva tada, koji su pristajali uz komuniste, bila upravo to, način za poboljšanje situacije. Većina ljudi nije imala nekakve ideologije i nisu ni znali ništa o radničkom pokretu na svjetskoj razini, pa čak ni o bratstvu i jedinstvu. Prvenstveno su htjeli bolji život, jer je to i osnova iz kojeg kreće svako drugo djelovanje. Možemo reći da je kriza, odnosno raspad Jugoslavije 80-ih, počeo prvo iz dubokih ekonomskih razloga iz kojih su onda i svi ostali problemi te države izašli na vidjelo.
Kakve su reakcije posjetitelja?
Reakcije ljudi su uglavnom, 95 posto pozitivne, 3 posto neutralne i dva posto negativne. Svi smo uši u ovaj projekt s blagom skepsom na reakcije jer je to osjetljiva tema iz bliže povijesti i ljudi emotivno doživljavaju, jer se ipak radi se o njihovim proživljenim životima.
Stranci su jako zainteresirani za postav, a mnogi nam kažu da se sjećaju nekih proizvoda i dizajna, jer su tu ljetovali prije rata. Domaći ljudi ne prestaju nam donirati stvari za postav. Naravno da ima onih koji nisu zadovoljni i kojima ovakav muzej smeta. Još jednom napominjem da nije riječ ni o nostalgiji ni o ideologiji, jer mi smo mladi ljudi koji se Jugoslavije ne sjećaju, a svi smo kroz djetinjstvo osjetili posljedice Domovinskog rata. Ovo je dio naše povijesti, koja nije dobro obrađena i ne trebamo je skrivati, nego prihvatiti onakvom kakva je bila.
Ivan Lujo sudjelovao je i u osmišljavanju i provođenju kulturno-zabavnog programa „Ljeto u Gružu“, koji je prvenstveno namijenjen domaćim ljudima, a s ciljem revitalizacije javnih prostora u ovom dijelu grada.
-Gruž je mjesto na kojem možemo pratiti modernu povijest grada. Prvenstveno je bio prometno čvorište sa željeznicom i lukom koja povezuje Grad sa zaleđem i obalom. To je mjesto gdje su mnogi ljudi po prvi put u Grad došli, a mnogi su tu i zauvijek ostali. U Gružu se razvijalo dubrovačko radništvo, industrija i gospodarstvo. Danas se nigdje ne spominje ni željeznica ni tramvaj koji su jedna 75, a drugi 60 godina dolazili i prolazili kroz Gruž.
Ideja Ljeta u Gružu bila je da se ti prostori ožive da se njima da neka nova društvena djelatnost. Svi smo nešto doprinijeli, ja sam kroz vodičku turu htio pokazati kako se o Gružu i njegovoj povijesti ima što ispričati. Cilj je probuditi društvenu osviještenost. Jer ako ne znamo ništa o mjestima i prostorima, onda ih lakše prepuštamo zaboravu, lakše se oni uništavaju i mijenjaju svoju namjenu. Ovo je manifestacija za domaće ljude, ali tamo gdje se domaći zabavljaju, turisti uvijek žele doći. Mislim da u tom smjeru treba razvijati turističku ponudu grada, sadržaji za domaće ljude, kojima se turisti mogu pridružiti.
Dubrovački TUP i danas radi u smanjenom obimu, a nekad je to bila tvornica koja je zapošljavala čak 600 radnika. Osim tvorničkih hala i naselja koje je za njih nedaleko izgrađeno, radnici su u ovoj tvornici imali i niz drugih slobodnih aktivnosti u kojima su sudjelovali od sportskih društava do onih kulturno-umjetničkih. Danas se prostor tvornice privatnom inicijativom mladih poduzetnih ljudi razvija kao svojevrsni postindustrijski kulturni centar. Nadamo se da će u tom smjeru i nastaviti.
