Kultura življenja u Konavlima danas je gotovo nezamisliva bez uređenog sanitarnog sustava u kućanstvu. Ipak, ne moramo ići daleko u povijest da bismo se uvjerili kako je poimanje sanitarnog sustava znatno promijenjen u odnosu na nekad. Jedan od najvažnijih dijelova sanitarnog sustava svakako je nužnik, ili zahod koji se skraćeno zove WC (od eng. water closet). U današnjim prosječnim kućanstvima obavezno se nalazi barem jedan zahod, premda je broj omiljenih porculanskih postolja počeo rasti sukladno broju članova obitelji.
Za početak promotrimo kako se sanitarni sustav razvijao kroz povijest. Prva pojava za stvaranjem sanitarnog sustava razvija se stvaranjem prvih gradova. Prije stvaranja civilizacija, višak prostora za život omogućavao je ljudima nesmetano obavljanje nužde u prirodi. Ipak, takvo ponašanje na uskom gradskom području doprinosilo je širenju zaraza i nepodnošljivog smrada. U gradovima Mezopotamije s vremena na vrijeme su smeće i nečistoće prekrivali glinom. Izum kanalizacije znatno je promijenio život u gradu. U dolini rijeke Ind i u Mezopotamiji prve su kanalizacije bile vanjske, ali su se kasnije radile i podzemne. S druge strane, čini se da je prvi zahod s odvodom napravljen na Kreti za vrijeme minojske civilizacije. Najpoznatija kanalizacija starog vijeka svakako je rimska Cloaca maxima koja je odvodila nečistoće u rijeku Tiber. Uz to, i prvi javni nužnici su se pojavili u Rimu. Ipak, ova dostignuća bila su ograničena na mali broj populacije, a ljudi su se uvijek snalazili kako su mogli. Tako su zanimljive klončine, odnosno rupe s postoljem na kruništima kula i zidova. Neke su i danas vidljive, a služile su kao nužnik stražarima.
Premda su ideje sanitarnog uređenja zapravo vrlo stare, od antike do 19. stoljeća gotovo da ne postoji većih poboljšanja u privatnim i javnim sanitarnim sustavima. Ipak, treba imati na umu kako situacija nije svugdje bila ista. Tako je, na primjer, velik broj srednjovjekovnih gradova bio nepopločan i bez kanalizacije, a Dubrovnik i mnogi drugi gradovi su već tada riješili taj problem. Situacija na selu bila je znatno drugačija od grada. Naime, kako je već spomenuto, veći životni prostor omogućio je da se fekalije zbrinjavaju na primitivnije načine, a ne ugroze ljudsku egzistenciju. Osnovno što se moralo paziti je da tjelesne izlučevine ne dođu u doticaj s pitkom vodom jer pijenje takve vode može dovesti do bolesti kao što su tifus i kolera.
Upravo zbog malog broja promjena u sanitarnom uređenju na selu, u Konavlima još do druge polovice 20. stoljeća postoje prostori za obavljanje nužde vani. Kako se kazivači sjećaju, u nas doma između pračinjaka i zida bila je praznina i kad ti prituži tamo se išlo. Svako je imo svoj kamen pa bi se su tim očistio. Jednom ti je tako kad avion nije mogo polećet ćaća doveo na konak neke stjuardese iz Beograda i ujutro ti one pitaju „A gde je toaleta?“ reko, evo ti tu tamo, zaprepastile se žene. Osim kamena, kad je bilo vegetacije, za brisanje se često koristilo i lišće oraha, loze ili neke druge biljke koja je rasla uz kuću.
Iako su postojali i ovakvi zahodi na potpuno otvorenom, prilično česti zahodi u Konavlima u 20. stoljeću bili su oni iznad svinjca. S obzirom na to da svinje usitnjavaju fekalije, i one kasnije postaju gnoj kao i fekalije životinja. Kazivači govore kako je dosta famija imalo zahod iznad pračinjaka, neke čak i u kući kome su praci bili podpodom, ali već su se oni polovicom stoljeća micali iz kuće tako da bi judi ogradili iznad pračinjaka zahod.
Nešto kasnije su građeni zatvoreni zahodi izvan kuće ispod kojih bi se izdubila rupa koja je imala funkciju septičke jame. Kazivači pamte ovo kao veliki napredak: Ćaća i dundo su ogradili pojski zahod. Doje su učinili jamu, a iznad je bila rupa. To je bilo zatvoreno, deboto ko što u filmovima vidiš oni sa srcem u vratima. To je bilo znatno boje jer više ne bi vanka se šporkavo po zimi i nebremenu.
Dolazak vodovoda nije uvijek značio izgradnju modernog sanitarnog čvora. Konavle su pune kazivanja o tome kako je prije mašina od robe ušla u kuću nego li se banja izgradila. Drugim riječima, ono što nije olakšavalo posao, nije bilo toliko hitno. Tako je i pranje na katove ostalo prisutno i preko deset godina nakon dolaska vode. Treba imati na umu kako su se bogatije kuće prije odlučile na promjenu jer izgradnja banje nije bila jeftina ni jednostavna. Ipak, kada su se banje u većini sela počele graditi, uglavnom su iznošene na taracu, a rjeđe su stavljane unutar kuće. Razlog tomu su i drveni podovi u većini kuća, pa su čvrste betonske tarace predstavljale sigurniji izbor gradnje.
Zanimljivo je da se mala nužda prije dolaska modernih sanitarnih čvorova uglavnom obavljala izvan zahoda, a pazilo se i gdje se nužda obavlja jer jadan ti je domaćin koji piša za tuđu maslinu. Tako kazivač govori tu đe ti je sad taraca bila je zemlja, a mi bi s kraja tarace ujutro se natjecali ko će daje dobacit. Slično je i kazivanje da je jedan usred noći usto i pošo pišat s vrata, kad se vratio pitali ga kako je vanka. Kaže on mračno ko u rogu, a arija je mirisala sirom i kobasicama. Poslije se ustanovilo da je pošo na kriva vrata.
Usprkos svim dostignućima i napretku sanitarnih sustava, mora se spomenuti da je dugo jedan od najvažnijih kućnih predmeta ostao bokarić, odnosno noćna posuda jer što je sigurno, sigurno je. Također, on je bio neophodan za manju djecu koja nisu mogla ići na poljski zahod. Tko je u kući imao slabije pokretnu čejad, nekada je znao napraviti i sobni zahod koji se sastojao od bokarića i stolice s rupom. Brigu o noćnim posudama najbolje bilježi anegdota kazivača: kada je u selo došo cigo što saldava, iliti lemi stare teće i slično, ćela mu je jedna žena dat da salda bokarić, nagovarala ga i nudila mu pare, ali ovaj nije cio i gotovo.
