Kada bismo pokušali klasificirati prirodne katastrofe, velika je vjerojatnost da bi na većini naših osobnih ljestvica potresi zauzeli poziciju najstrašnijih i najdestruktivnijih prirodnih fenomena. Zapanjujuća moć prirode, još od najranijih vremena ljudske povijesti, utječe na percepciju katastrofe kao na božanski gnjev.
Mediteranski prostor, koliko možemo pratiti u pisanim izvorima ili temeljem arheoloških istraživanja, proživljavao je česte, a nerijetko i razarajuće potrese. Tako i jedna od teorija o propasti Epidaura govori o 365. godini i velikom potresu koji je uništio grad. Iako arheološki nalazi potvrđuju život u Epidauru i u sljedećim stoljećima, s obzirom na seizmološku anamnezu, utjecaj potresa na odvijanje normalnog života kasnoantičkog grada, teško je skroz odbaciti.
Teorija o velikom potresu koji je te 365. godine pogodio zapadnu obalu otoka Krete i stvorio megatsunami, čija je razorna snaga devastirala Peloponez, grčke otoke, Cipar, Siciliju, Libiju, Palestinu i Egipat, govori o gradovima koji su možda preživjeli katastrofu, ali je ona uvjetovala degradaciju kvalitete života i njihovo postupno odumiranje.
Budući da mediteransko područje predstavlja granicu između Afričke i Euroazijske ploče, te sadrži niz pukotina, rasjeda i tektonskih cjelina, glavni uzrok tektonskih aktivnosti upravo je rotacija Afričke u odnosu na Euroazijsku ploču, a Jadranska mikroploča smještena je u zoni njihovog sudara.
Tako Dubrovnik i okolica spadaju u seizmički najaktivnija područja u Hrvatskoj i kroz povijest bilježe vrlo ozbiljne posljedice uzrokovane potresima, od onoga 1520. godine pa do katastrofalne Velike trešnje 1667. godine. Tog jutra, par dana prije Uskrsa, kratki udarac koji je trajao svega nekoliko sekundi, sasuo je grad na gomilu. Svjedoci bilježe da su se zidine pomakle u stranu i ponovno vratile na isto mjesto, da su se stijene sa Srđa koturale i rušile sve pred sobom, grad je pretvoren u nakupinu kamenja i drvene građe ispod kojih su se mogli čuti krici nesretnih ljudi. U samim zidinama poginulo je oko tri tisuće ljudi. Mato Bona, koji će 1668. godine biti zapovjednik vojske u Konavlima, a 1669. poklisar harača, o tom apokaliptičnom danu ostavit će niz stihova:
Svega od puka stoti dio
živ ne osta s te nesreće,
kojijeh višnji blag i mio
pogubiti ne htje veće.
Danas, oni nešto stariji slična sjećanja, srećom ne s takvim brojem žrtava, imaju na uskršnje jutro 1979. godine. U 7 sati i 19 minuta desetak sekundi razornog potresa čiji je epicentar bio u moru, petnaestak kilometara od crnogorske obale, između Bara i Ulcinja, ostavilo je mnoge obitelji bez prostora za život. U Crnoj Gori bilo je preko stotinu žrtava, u Albaniji trideset i pet.
Stanovnici Konavala, naročito Gornje bande, pamtit će tih nekoliko sekundi u filmski produženom i usporenom vremenu. Kuće koje se ljuljaju, razvaljene gustijerne i voda koja iz njih šiklja, stijene koje se kotrljaju nizbrdo, rascijepi, zaglušujuća buka. I odjednom, mir. Osjećaj vakuumiziranog prostora i tišine.
Slični su ti opisi, dojmovi i emocije koji ostaju nakon potresa.
Utoliko i ovaj posljednji, zagrebački potres, s pandemijskom nadogradnjom, dolazi kao neko upozorenje, ne u smislu božanskog gnjeva, već prihvaćanja maksimalne i najbolje moguće seizmološke zaštite, kako u obnovi tako i u projektiranju novih građevina.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
