Komemoracija za gospara Iva Grbića, veliko dubrovačkog umjetnika, kroničara života Grada i Dubrovačkih ljetnih igara, koji nas je nedavno napustio u 89. godini života održana je danas u Kazalištu Marina Držića.
Srđana Šimunović, glumica i redateljica Kazališta Marina Držića istaknula je kako je gospar Grbić bio dijete Grada, njegov kroničar, čovjek nazbilj. Spomenula se njegovog odrastanja u kući u Širokoj ulici, u istoj kući u kojoj je odrastao i Marin Držić, koji je i obilježio veliki dio Grbićevog stvaralaštva.
„Ivo Grbić se u tu kuću doselio kao trogodišnje dijete. Obitelj je tu provela punih 36 godina, a nakon toga se obitelj preselila u palača u Ulici od Puča. Nakon studija, pune 22 godine predavao je na Grafičkom odsjeku Zagrebačke škole za primijenjenu umjetnost, a nakon 30 godina u Zagrebu, vratio se u Grad koji više nije napuštao. Održao je 35 samostalnih izložbi, posljednju u srpnju prošle godine. Među njegovim zapaženijim izložbama ističe se 500 portreta s Dubrovačkih ljetnih igara. Privrženost Gradu i Parcu, trajna su odrednica njegovog umjetničkog rada. Autorski je potpisao i naslika brojne barjake dubrovačkih župa. Prvog sv. Vlaha na barjaku napravio je 1982., a osim slikarstvom bavio se grafikom, keramikom, izradom medalja i povelja. Službeni grb i barjak Grada Dubrovnika koji se koriste od 1993., njegovo su djelo. Na dan sv. Nikole, 6. prosinca 1991. do temelja je srušena i zapaljena palača u Ulici od Puča, njegov dom, a s njim i sav njegov umjetnički rad. Ovaj barbarski čin nanio je umjetniku veliku bol, ali ga tragedija nije slomila. Pod geslom „Ne zaboravi” od 1991. do 2006. postavljao je likovne instalacije antiratne tematika, a u obnovljenoj palači postavio je izložbu istog naziva” zaključila je Šimunović.
„Danas počast odajemo umjetnika koji je u svom gotovo devedeset godina dugom životnom vijeku, aktivno stvarajući oblikova kulturni život grada, ali ga je isto tako kao svjedok, zaljubljenik te posvećeni kroničar, trajno za povijest zabilježilo. Nemoguće je obuhvatiti važnost i veličinu tog nasljeđa, ali mi dopustite da mu dam obrise” kazao je uvodno Ivana Medo Bogdanović, ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara te nastavila.
„Iako su kroz povijest brojni umjetnici pratili Igre i bilježili događanja, niti jedan nije festival pratio ovako dugo. Nevjerojatnih sedamdeset godina s jednakim zanosom, zaigranošću i ponajviše ljubavlju, a toga je Ivo Grbić imao u izobilju i upravo to je oblikovalo i obilježilo njegov život, njegovo umjetničko stvaralaštvo – ljubav za Grad, njegove ljude i njegove Igre.”
„Zanimljivo je da je Ivo Grbić u 70 godina njihova postojanja Igre propustio samo jedno ljeto i to dok je bio u vojsci. Već 1950., naš festivalski kroničar je među publikom, na klupama na ljetnoj pozornici i u svoj notes crta glumce i tako započinje dugo i nevjerojatno putovanje koje je rezultiralo iznimnim, po broju i značaju, crtežima ličnosti koje su ispisale stranice povijesti festivala.”
„Meni osobno, je živa slika Iva Grbića na skalinima na koncertima u Dvoru i kako zaneseno, gotovo u jednom dahu, njegova ruka slijedi melodiju i bilježi glazbene velikane koji su ispisali stranice veličanstvene povijesti Dubrovačkih ljetnih igara. U galeriji njegovih likova našli su se najslavniji glazbeni i glumnački velikani. Samo jedan dio njegovog, nadasve impozantnog opusa posvećenog Igrama smo vidjeli na izložbi Petsto portreta Iva Grbića u Dvoru, prigodom 55. obljetnice Igara i lani na izložbi Marin Držić i Ivo Grbić: 70. godina zajedno na Igrama koju je upriličio Dom Marina Držića. „
„Kad je 1991. u vihoru rata gorio Grad izgorjela je i njegova kuća s brojnim crtežima, neprocjenjivo svjedočanstvo povijesti, kao i Festivala plača, dom Igara i arhiv Festivala. No, dokazale su i Igre i Ivo Grbić, da iako je papir spaljen, duh je neuništiv. U desetljećima koja su uslijedila Ivo Grbić nastavlja stvarati nabuhnuto, revno, plodonosno, s ljubavi, ostavljajući iza sebe golemu ostavštinu i nasljeđe. Njegovi festivalski ljetopisi u olovci i kredi, ili nekoj drugoj tehnici ispisuju desetljeća povijesti Igara, no u jednakoj mjeri i ostali kulturni život Grada i njegovih stanovnika. Adio gospar Ivo i neka vam je i mirna i laka zemlja. Vaš Dubrovnik, kojeg ste nazivali najljepšim i najdražim gradom, vam je neizmjerno zahvalan” zaključila je u Medo Bogdanović.
Renata Andjus, predsjednica Društva prijatelja dubrovačke starine izrazila je duboku sućut obitelji i prijateljima Iva Grbića.
„Gospar Ivo je bio dugogodišnji član Društva, ali i vrlo aktivan član Savjeta Društva. Autor je našeg pečata i zastave, kao i niza povelja i zahvalnica koje je Društvo dodijelilo zaslužnim osobama. Ono što je bilo divnog kod gospara Grbića je što se svaki naš razgovor rezultirao poticajem i ostvarenjem ciljeva. Dragi gospar Ivo, počivajte mirno na Dančama, u okruženju mora, sunca i smilja koje ste toliko voljeli” kazala je.
„Danas šaljemo posljednji adio istinskom zaljubljeniku u svoj rodni Dubrovnik, gosparu Ivu Grbiću, čiji je odlazak nemjerljivi gubitak za Grad. Danas se opraštamo od vrsnog umjetnika, slikara i grafičara, omiljenog profesora koji je svojim radom duboko živio ovaj Grad i ćutio njegovu tradiciju. Gospar Ivo to nije čuvao za sebe, već je ljubav prema svom najdražem i najljepšem Gradu, prenosio svima oko sebe, vlastitoj djeci Franu i Maru, unucima te brojnim učenicima, suradnicima te svima nama. Zanesenost Dubrovnikom utkana je u sav njegov likovni opus, bilo da je riječ o portretima, grafikama , ilustracijama ili crtežima koje je izrađivao za časopise poput Dubrovačkih horizonata, ili za Dubrovačke ljetne igre kojima je bio vjeran od samih početaka ” kazala je zamjenica gradonačelnika, Jelka Tepšić.
„Igre je vjerno pratio kroz cijeli život, dokumentirajući predstave, koncerte, izrađujući portrete glumaca, glazbenika, redatelja. Likovnim tehnikama bilježio je povijest Festivala, s Igrama je proslavio i veliku 70. obljetnicu rada. Izložba koja je tim povodom priređena u Domu Marinu Držića bila je njegova 35. samostalna izložba, a gospar Ivo je tad kazao da će mu biti posljednja i nažalost tako je i bilo. Izložba je simbolično, postavljena u kući koju je više od trideset godina zvao domom. Upravo u toj kući u Širokoj ulici, pokraj crkve Svih svetih, nekoliko desetaka metara od Straduna Ivo Grbić proveo je djetinjstvo i cijelu svoju mladost. Činjenicu da je spavao u sobi kao i dum Marin, nije shvatio olako. Sam je kazao kako se osjećao pozvanim odužiti se najvećem hrvatskoj komediografu, a počastio ga je na najbolji način. U Vidrinim djelima tražio je i nalazio inspiraciju za značajan dio svoj umjetničkom senzibiliteta.”
„Gospar Ivo bio je osoba izrazite vedrine i osobnosti kojoj je prkosio svim životnim nedaćama i tragedijama, ma koliko one razorne bile. Garište, svoju kuću u Ulici od Puča oplemenio je, pretvorivši ga u rasadnik umjetnosti i u svjedoka nepobjedivosti ljudskog duha. Za najgoreg napada na Dubrovnik gospar Ivo prošao je osobnu golgotu. Nije izgubio samo svoj dom, u pepelu je nestao veliki broj njegovih dotadašnjih dijela kao i veliki broj arhivskih predmeta i zapisi koji je kao vjerni čuvar uspomena Grada brižljivo sakupljao.”
„Danas se moramo i hoćemo obvezati, da nećemo zaboraviti gospara Iva, velikog umjetnika i dijete Grada, kojemu je cijelog života nesebično davao. Ne zaboravi, poručio je sebi, ali i svima nama koji smo s njim dijelili ovaj trenutak u vremenu. Te je riječi kao obećanje poručio onima koji su nesreći donijeli. „Zahvaljujući Bogu i sv. Vlahu, smogao sam snage i dalje stvarati u poslu za koji sam predodređen”, zapisao je gospar Ivo. Gospar Ivo, hvala vam na svemu. Počivali u miru” zaključa je Tepšić.
Nakon govora posvećenih gosparu Grbiću, prikazan je priloga novinara Vedrana Benića, o ratnim godinama gospara Grbića.
Na kraju komemoracije okupljenima se obratio član obitelji ovog velikog dubrovačkog umjetnika koji je kazao kako nisu očekivali ovakav oproštaj te kako ni oni u svojoj arhivi nemaju sve fotografije koje su danas prikazane.
