Rađanje djece u seoskom okružju unutar hrvatske narodne tradicije, pa time i u konavoskom arealu bilo je glavnom svrhom bračnog i obiteljskoga života. Već i sama svadbena zbivanja sadrže nekolicinu obrednih postupaka i magijskih radnji kojima se priželjkuje i izaziva plodnost, u prvom redu plodnost obitelji. Karakteristika je tradicijskih obitelji, koje su već po svojoj strukturi proširene obitelji brojili velik broj članova, mnogobrojno potomstvo.
S obzirom na nekadašnje uvjete rađanja koje odlikuje u prvom redu manjak medicinske skrbi, slab higijenski standard i opći uvjeti života unutar kuće poput manjka prostora, grijanja, tekuće vode i slično, smrtnost novorođenčadi bila je visoka: nema kuće ili žene prije koja nije ili izgubila dijete ili znaš ono bi rekli Bog do, Bog uzo. Pa gledaj samo po grobljima, svaki grob, kuća koja ima grob ima mali grob. To su djeca umirala, to je bilo ko najnormalnija stvar. Matere bi jadne, što ćeš, one bi patile i kukale kome bi smjele kukat. Također, i smrtnost rodilja je bila veća, pa nije rijetkost da su se uoči poroda ispovijedale i pričešćivale svjesne svih mogućih ishoda poroda, pa tako i onih najzlokobnijih.
Porod se u pravilu odvijao kod kuće, no nerijetki su slučajevi da su žene znale roditi same u polju ili netom poslije obavljanja poslova: mati donijela balicu drva gore iz brda i onda išla rodit ili kad je ova pokonjeg Nika mlađega rodila, oprala je punu kamenicu vanka robe i onda otišla rodit. I rodila, iskočio on prije nego je ona ujegla u kuću. No, regularni porod odvijao se uz prisustvo i pomoć babice, odnosno starije i iskusne seoske žene, a često su asistirale jedna ili više žena iz kuće ili susjedstva. Doktor se pozivao jedino u slučaju da porod ide po zlu, a često je prostorna i vremenska udaljenost rezultirala neželjenim: bio je onda samo doktor Wagner na Grudi. I dok bi on došo, a kako će nego na konju, na konju se išlo. Neko je išo zvat da dođe š njime. Trajalo je vremenski. Najmanje dvije i po ure, poć na Grudu i vratit se.
Žene su najčešće rađale u privatnosti spavaće sobe, kamare, koja bi se obavezno zaškurala i tijekom zimskih mjeseci i velikih hladnoća obavezno grijala: u skandaletu bi se stavljalo oganj i nosilo u sobu da se grije. Tako se grijalo i rađalo se u sobi. No, zabilježeni su i porodi u ognjištu: Otprije ako bi bilo ljeto, ne bi se rađalo u ognjištu, nego bi se rađalo u kamari. Onda ako bi se žena imala rodit zimos napunila bi se ko vreća slamom, slamarica i u ognjištu. Naloži oganj lijepo i tu bi se grijala i onda kad bi se to sve obavilo odveli bi je u kamaru gore i napravila bi se sač žerave i odnijelo bi se gore da je grije.
Za porod su se unaprijed pripremili i koristili lincuni, šugamani, ko je što imo, pelene suknene, rašene, kadin vode, domaća svila. Naime, svaka je konavoska kuća u svakom trenutku imala pripremljen svileni konac koji se gotovo obredno koristio za vezivanje pupka kod novorođenčadi te za vezivanje ruku i nogu mrtvacima. Ta se svila posebno izvlačila da bude kvalitetna i čvrsta i bila je namijenjena isključivo za navedene svrhe.
Tako bi po rođenju babica škarama ili nožem prerezala pupčanu vrpcu i svilenim koncem zavezala pupak, a mjestimično je zabilježeno da se u svrhu magijske zaštite djeteta vrpca znala i sačuvati: ta bi se vrpca uzela, to se sušilo, osušilo bi se i onda bi se lijepo zamotalo u kartu i u skrinju spremi. Običaj čuvanja košuljice djeteta koje se u njoj rodi je gotovo redovno prakticiran prvenstveno jer je riječ o rijetkim slučajevima, pri čemu se razvilo vjerovanje da su ta djeca posebna, da imaju neki znak veličanstveni i da će ih to čuvat, zato se to čuvalo. Rodilji bi se pripremio krijepeći obrok, najčešće kokošja juha, a novorođenče bi se okupalo ili očistilo šugamanom te stavilo materi na prsa.
Narednih četrdeset dana novopečena majka nije izlazila iz sobe jer se vjerovalo da je ženi otvoren grob četres dana, a za to vrijeme dolazila bi joj babica ili neka druga žena iz kuće zadužena za nju, brinući o njenom zdravlju i potrebama. Tek nakon isteka tog vremena, blagoslova majke u crkvi i potom krštenja, majka se vraćala uobičajenoj rutini života te su tek tad započinjali posjeti, darivanje i slavlje rođenja novog člana obitelji.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja